Gotička adaptacija klasika

Zamalo stogodišnji niz filmskih adaptacija znamenitoga romana Jane Eyre britanske književnice Charlotte Brontë upotpunjuje i najnoviji britansko-američki film redatelja Caryja Fukunage prema scenarističkom predlošku Moire Buffini. Pritom se tek prisjetimo podatka o objavljivanju književnog izvornika 1847, kao i prvog uprizorenja filmske inačice 1915. U razmatranju mnogobrojnih osvrta na roman zapažamo da ovogodišnje ostvarenje književni predložak rekonstruira, prelama njegovu pravocrtnu narativnu nit, koja je često bila razvidna u prijašnjim filmskim adaptacijama. Primjerice, film snimljen 1944. u redateljskoj izvedbi Roberta Stevensona, temeljen na radijskoj inačici Orsona Wellesa, odražava oznake klasičnoholivudskog, a kritički se osvrti slažu da je upješno predočio ugođaj izvornika. Uz hvaljenu glumu Orsona Wellesa i Joan Fontaine u glavnim ulogama, ipak nije dosegnuo značenje Orkanskih visova Williama Wylera iz 1939, ostvarenja nastala prema romanu Charlottine sestre Emily, kao ni holivudskoga prvenca Alfreda Hitchcocka Rebecca uprizorena 1940, u kojem je Fontaineova stala uz bok iznimnom Laurenceu Olivieru. Godine 1996. i glasoviti je redatelj Franco Zeffireli (Romeo i Julija, Isus iz Nazareta, Hamlet) posegnuo u baštinu sestara Brontë, uglavnom slijedeći Charlottin roman, uz nužna kraćenja potrebna zbog oblika dugometražnog igranog filma. Naglašeniji narativni rezovi nisu pak bili potrebni i cijenjenom BBC-jevu televizijskom miniserijalu iz 2006. pod redateljskim nadzorom Susanne White, uz mjestimične dramaturške preinake sukladnije odrednicama televizijske vrste.

Odlična Mia Wasikowska kao guvernanta zaljubljena u britanskog aristokrata

Naznačeno je, dakle, da nova rekonstrukcija pripovijesti o djevojčici bez roditelja koja nakon školovanja postaje guvernantom i ulazi u emotivnu vezu s britanskim aristokratom ne slijedi izravno ni književni predložak, ali ni nasljeđe filmskih adaptacija. Scenaristica Moira Buffini prikazivanje priče započinje otprilike u početku posljednje četvrtine romana, potom uspostavlja poveznice s djetinjstvom središnjega ženskog lika te i s prijelomnom dramaturškom okosnicom, odnosom sa središnjim muškim likom višega klasnog položaja. Američki redatelj Cary Fukunaga takvu predlošku ne pristupa isključivo s žanrovskoga stajališta romantične drame povijesnoga predznaka viktorijanskoga 19. stoljeća, već razmatra i kontekst romana koji seže u krajnostima od gotičkih priča do utjecaja romantizma, razmatranih u društvu klasne uvjetovanosti.

Protagonistica se tako nalazi na razmeđi pokušaja emancipacije i čežnje za bračnim zajedništvom i obiteljskom sigurnosti te njezina početna društvena marginalizacija naposljetku nije uteg potiskivanja osobnosti koja se iskazuje u raznim aspektima filma usprkos restrikcijama razdoblja. Ponešto manje izraženo nego u izvorniku, film odražava i odnos protagonistice i niza likova prema religijskom segmentu, utkanu u njihov egzistencijalni ustroj. Motivi krivnje, kao i opraštanja, ili tek izravno očitovanje vjerskih nazora, pogotovu u sporednom liku svećenika, postaju pritom iščitavanje dubljega konteksta esencijalnosti protagonista i čitavoga društvenog okružja u kojem opstoje. Podjednako, precizno je ocrtan klasni ustroj viktorijanskoga doba, česta krutost obrazovnog sustava te moralne krajnosti aristokracije i služinčadi.

U Jane Eyre uočavamo raspon ugođaja i raspoloženja, naglašene emocionalnosti koja tek u jednom segmentu seže i do patetike. Upravo zbog toga ne čudi i slikovnost filma, uprizorenje široke palete kolorita i snimateljskih postupaka Adriana Goldmana pod Fukunaginim nadzorom. Povremeno posezanje za nasljeđem slikarstva, od baroka do romantizma, doseže učinak približavanja povijesnoga konteksta suvremenom sagledavanju. Naglašena uporaba uskokutnih objektiva u interijerima ili predočavanje britanskih bespuća, kao i česte vožnje kamerom prema protagonistici u šetnji, nenaglašeni su autorski postupci koji u prvo navedenu slučaju svjedoče o društveno zbijenu prostoru djelovanja žena u pokušaju emancipacije, a u ostalima o emotivno burnoj egzistenciji središnjega ženskog lika. Raskošna slikovnost filma nije ipak sasvim ujednačena, ne doseže potpunu svrhovitost u okviru filmske cjeline, već tek niz izrazito dojmljivih segmenata. Pokušaju uspostavljanja posve učinkovite filmske cjeline potpomaže montaža Melanie Oliver, ali zbog mjestimice nedostatno razgovijetnih redateljskih postupaka recepcija prikazanog ostaje nepotpuna. Glazbeni postav skladatelja Darija Marianellija sukladan je odrednicama romantične drame povijesnoga predznaka, a na širokom platnu niza likova izrazito je uspješna gluma Mije Wasikowske kao Jane Eyre. Suspregnuta emocionalnost Wasikowske i mjestimični naleti snažnijih osjećaja primjerena su protuteža povremenoj ekstravagantnosti Michaela Fassbendera u tumačenju središnjega muškog lika Edwarda Fairfaxa Rochestera. Religijsku uvjetovanost i društvene norme očitovane u liku svećenika St. Johna Riversa uočavamo u izvedbi Jamieja Bella, a klasni samonadzor sluškinje gospođe Fairfax u glumi prokušane Judi Dench. Ne treba zaboraviti ni mlađahnu Ameliju Clarkson kao predadolescentnu Jane Eyre, podjednako snažne suzdržanosti i očitovanja osobnosti. Oskarovac Michael O’Connor kostimografski je uspješno interpretirao razdoblje, uz samosvjestan stvaralački pomak, a scenografska rješenja engleskoga srednjovjekovnog dvorca u kojem se zbiva središnjica filma dojmljivo su zaleđe filmske građe.

Upravo je u dvorcu zakrivena mračna tajna protagonistova života, pa i uništenje toga zdanja postaje ne samo raskid s prošlim traumama nego i simboličko ukidanje klasnih razlika. Kako su prošlost i klasni predznak onemogućavali potpuno zajedništvo središnjih likova, završetak je ipak pomalo pesimističan happy end. Nedvojbeno ne možemo zanijekati dojmljivost filma, no svjedočimo i njegovim nerazmjerima, povremenim nedorečenostima, zbog kojih se nažalost nije vinuo i do vrsnoga. Naposljetku, podatak o završetku snimanja nove ekranizacije Orkanskih visova Emily Brontë u režiji Andree Arnold višestruko produbljuje kontekst filmskoga sagledavanja književnih radova glasovitih sestara i svakim primjerom odražava i svježe stanovište raznih autora i razdoblja u kojima stvaraju.