Ekskluzivnost kao estetika

Predstave Festivala svjetskog kazališta i u matičnim su zemljama češće iznimka nego pravilo i obično brzo ulaze u krug izabranih produkcija koje gostuju na raznim festivalima sličnih umjetničkih preferencija...

Ovogodišnji je Festival svjetskog kazališta u Zagreb doveo pet vrlo različitih kazališnih predstava. Započevši s Ostermeierovom režijom Shakespeareova Othella u izvedbi Schaubühne am Lehniner Platz iz Berlina, nastavio se predstavom Jana Fabrea Prometej, krajolik II, nastalom u koprodukciji Zagrebačkoga kazališta mladih i kazališta Troubleyn iz Antwerpena. Jednako zanimljive, a međusobno različite, bile su i preostale tri predstave festivala koji se i ove godine svojim programom pokazao kao mjesto kazališne raznolikosti namijenjeno ponajprije onoj publici koja od kazališta očekuje drukčije estetske produkcije od uobičajene ponude hrvatskih repertoarnih kazališta. I zato se predstave viđene na festivalu ne mogu ni usporediti sa svime onim što se u hrvatskom kazalištu događa, kao što se – najčešće – ne mogu uspoređivati ni s kazalištima zemalja iz kojih te predstave dolaze. Jer one su i tamo najčešće više iznimka nego pravilo i, kada se pojave u matičnim zemljama, ubrzo ulaze u krug izabranih produkcija koje gostuju na raznim festivalima sličnih umjetničkih preferencija kao što je Festival svjetskog kazališta i namijenjene su sličnom tipu publike koja te festivale pohodi.

Drukčijost u svojem sjaju i bijedi: Gardenija u režiji Alaina Platela

Preostale tri predstave na programu Festivala svjetskog kazališta pred publiku su postavile visoke zahtjeve. Naime, da bi se u svakoj od njih moglo uživati, bila je potrebna visoka razina koncentracije, kao i poznavanja predloška ili barem načelno pristajanje na izvedbu koja ne samo da zahtijeva cjelovita i vrlo spremna izvođača nego i od gledatelja zahtijeva istu razinu posvećenosti izvedbi. Takva publika, koja je uza sve navedeno spremna izdvojiti i, za naše prilike, poveću svotu novca za karte, i ove je godine mogla biti zadovoljna festivalskim programom.

Nagrada za usredotočenost

Redatelj predstave Premijera Ivo van Hove, umjetnički voditelj kazališta Toneelgroep iz Amsterdama, autorska je osobnost upravo one razine i cjelovitosti kao i redatelji koje je Festival svjetskoga kazališta i dosad predstavljao hrvatskoj publici. U njegovu kazalištu, osim njega sama, predstave su postavljali Ostermeier, Gotscheff i Perceval (a predstave tih redatelja već su gostovale u Zagrebu). Dakle, u pitanju je redatelj čvrsto etabliran unutar europskoga kazališnog i festivalskog kruga.

Toneelgroep iz Amsterdama, Premijera u režiji Iva van Hovea

Baveći se tijekom uspješne redateljske karijere svim vrstama kazališne umjetnosti i filmskom režijom, van Hove je nerijetko posezao za spajanjem kazališta i filma te mu Premijera nije prva predstava prema filmskom predlošku. Premijera je nastala prema filmu Johna Cassavetesa iz 1977. koji govori o odnosima unutar kazališne trupe prilikom postavljanja predstave Druga supruga. Priča je to o starosti i suočavanju s prolaznošću života što prelama svu dubinu problema kroz lik glavne glumice Myrtle. Njezina je nemogućnost identifikacije s ulogom koju igra u predstavi pretvorena u suptilno poigravanje krhkošću identiteta i njegovom slojevitošću. Glumica je istodobno i sama druga žena i, iako to ne želi vidjeti, njezin je život u mnogome nalik životu osobe koju tumači u predstavi. Kako su i Cassavetes i van Hove veliki poznavatelji kazališta i kazališnih mehanizama, te načina na koji od materijala što ga sa sobom donosi pojedini glumac i materijala koji nosi tekst tek suptilnom igrom i uz mnogo sreće na kraju nastaje predstava, tako gledatelj tijekom gledanja Premijere prati ulančane događaje koji bi se mogli opisati kao red života, red kazališta, da bi se na kraju, u posljednjih pola sata predstave, sve pretvorilo u kazalište veće od života. Tih pola sata zapanjujućom preciznošću razotkriva od kakvih se sitnih pomaka, fluidnih principa glumačke suigre, minimalnih reakcija tijela, emotivne napetosti u glasu, pa čak i pravodobno upućena pogleda, može napraviti maestralna uloga, ostvariti sjajna suigra, nakon koje publika ostaje potpuno zadivljena.

Dvije priče o propadanju

Bečki Burghtheater na festivalu se predstavio Dorianom Grayem u režiji mladoga Bastiana Krafta izvedenim na pozornici Dramskoga kazališta Gavella. Kraftova vizija viktorijanske priče Oscara Wildea Slika Doriana Graya u potpunosti je osuvremenjena, i to ne samo vrlo vještom uporabom suvremenih medija nego i koncepcijom mnogoglasja koja je tom kombinacijom projekcija, medija i izvođača ostvarena. Naime, iako je jedini izvođač u cijeloj predstavi glumac Markus Mayer, on vrlo uvjerljivo tumači i sve ostale uloge, koje su kao ranije snimljeni filmovi projicirane na zaslone na scenografskoj konstrukciji. Meyer u tim insertima kostim i masku rabi kao osnovu fascinantne glumačke transformacije koja se u potpunosti ostvaruje tek suigrom „sa samim sobom“ na sceni u ulozi Doriana Graya, lica maskirana zlatom. Prema Wildeovu predlošku, priča se razvija od početne zajedničke naivnosti i ljepote modela prema kojemu slikar Basil naslika svoje remek-djelo do rugobne kreature na slici koju vidi samo Dorian Grey. Kako se slika mijenja, tako se i s glumčeva lica postupno guli zlatna maska. Pitanja moralnog i tjelesnog propadanja kroz pretjerani hedonizam i nedostatak etičkih, estetskih i inih civilizacijskih vrijednosti o kojima je pisao Wilde danas su i više no aktualna. Predstava koja se može opisati i kao monološki, multimedijalni performans zadivljuje upravo preciznom i dobro odmjerenom izmjenom projiciranih dijelova s igranima, odnosno vjerodostojno ostvarenom interakcijom izvođača s instalacijom, koja je ujedno performativni materijal. Upravo ta interakcija daje kredibilitet dijelovima predstave koji su projicirani uvlačeći i njih u prostor izvedbe kao ravnopravne sudionike. Iako se u prvi mah čini da je redateljski postupak problem složenosti identiteta sveo na pravodobno projiciranje inserata na scensku konstrukciju, ipak – budući da je tema Wildeove novele zapravo slika koju sami o sebi gradimo cijeloga života – tehnološka složenost ove predstave u potpunosti je podređena problematiziranju krhkosti identiteta i kratkotrajnosti samoprezentacije ili medijske prezentacije osobnosti koja se pod pritiscima (ili suočena s moralnim i krajnjim principima) raspada kao odraz u razbijenom zrcalu.

Drugu vrstu prezentacije nestajanja svijeta koji čini zajednica transvestita i transeksualaca donijela je predstava Gardenija belgijskoga koreografa i redatelja Alaina Platela, čija je predstava posvećena Pini Bausch gostovala na festivalu prošle godine. Prije zagrebačkoga gostovanja predstava je izvedena na BITEF-u, a nakon Zagreba gostovat će i na sarajevskom MESS-u. Uporaba poznatih glazbenih brojeva, neobičnih osobnosti na sceni i koreografskih elemenata na granici između kabaretskih plesnih točaka i suvremenoga plesa karakteristično je za Platelov rad. No pronalaženje neke nove kvalitete u radu s izvođačima koji primarno nisu scenski umjetnici ono je što predstavu Gardenija, kao i ranije Platelove projekte, čini gledljivima. Primjena glazbe kojom se podsjeća na vrijeme kada su izvođači bili mladi i kada biti drukčiji nije zahtijevalo hrabrost već samo ludost svojstvenu mladosti, a potraga za ljubavlju nije bila opterećena starenjem, tjelesnim propadanjem i, posljedično, sve lošijom zaradom i egzistencijalnom ugroženošću, u predstavi Gardenija žalobno je i sentimentalno, a rijetki duhoviti trenuci izviru iz hiperteatralnosti koju posjeduju transvestiti, navikli biti pretjerani u preuzimanju druge spolne uloge. No predstava ipak ne odgovara na pitanje kako prihvatiti njihovu drukčijost već je samo prezentira u svom njezinu sjaju, ali i bijedi, što se, na kraju, ipak doima pomalo plošno i površno. Ili je to možda i stoga što teške teme nije uvijek moguće olakšati, jer takav postupak nerijetko skrene u trivijalnu zabavu. A to Festivalu svjetskog kazališta sigurno nije potrebno.