Crvena pošast nad vlasništvom

Povjetarac u hrvatsko-talijanskim povijesnim odnosima na susretu u Puli talijanskog i hrvatskog predsjednika, Napolitana i Josipovića, svakako zaslužuje priznanje kao pokušaj da se nešto pomakne u svrhu postizanja boljih i sadržajnijih odnosa između susjeda. Uz gospodarsku suradnju, koja i u najtežim povijesnim krizama nije bila zaustavljena ili prekinuta, očigledno je da je Italija pedesetak godina čekala da se stanje na Istoku promijeni kako bi tek s ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju razriješila povijesni apsurd koji nije samo državni, već prije svega ljudski i vlasnički. O čemu je riječ?

Iz davnih antičkih vremena Ilirski poluotok, a osobito njegova jadranska obala, bili su naseljeni različitim etničkim skupinama koje su, kako su se mijenjala carstva i civilizacijski krugovi, opstajale i preoblikovale se, sve do dolaska Hrvata na to tlo. Poštujući povijesni slijed demografskih kretanja, stalni i nepredvidljivi tijek etničkih promjena, očigledno je na temelju vlasničkih odnosa i posjedovnih knjiga da su starosjedioci (Romanum Vlachorum) bili i ostali sve do 1945/46. dominantni posjednici zemlje i nekretnina.

Neovisno o promjeni režima (jer svi su oni sve do 1945. bili ponajprije građansko-liberalni), pitanje vlasništva nije dovođeno u pitanje pa su time ostali relativno legitimni i razni politički pokreti (poput iredente), bez obzira što su bili u koliziji s državnim ustrojem. Postojala je stanovita tolerancija političkoga djelovanja, sve dok se drastično nisu dovodili u pitanje teritorijalni integritet i državni suverenitet. Takav oblik etničkog egocentrizma europski je parlamentarizam upoznao i prihvatio rađanjem građansko-liberalne države i nacije kao fenomena 19. stoljeća. Javno je on u svim ekstremnim oblicima osuđivan, osobito nacionalsocijalizam i fašizam, ali je skriveno ostao živ sve do danas.

Etnocentrizam ne postoji samo na planu nacije, nego i kod etničkih manjina. Možda je kod njih čak i izraženiji ako im je ugroženo temeljno pravo vlasništva.

Kada se govori o iredentizmu na istočnoj obali Jadrana, u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru, i o svemu što se događalo u razdoblju 1945–1990, posebice u odnosima Italije i SFR Jugoslavije, neovisno o različitim ugovorima ili sporazumima koji su potpisani, pitanje nisu bili samo iredentisti (esuli), već vlasništvo, ono što su ti ljudi silom promjene režima trajno i zamalo nepovratno izgubili.

I danas, nakon toliko godina, može se posve opravdano postaviti jednostavno pitanje: jesu li svi oni bili neprijatelji nove Jugoslavije, jesu li svi oni otišli, bolje rečeno pobjegli, ili bili protjerani zbog suradnje ili odanosti Italiji i talijanskom fašizmu? Slično se pitanje postavlja i oko Nijemaca i Austrijanaca koji su živjeli u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ili su oni, kao građanski sloj, pretežno urbanoga karaktera i kulture, bježali od komunizma, od rigidne represije, konfiskacije, nacionalizacije i radnih logora? Svjedočanstva o tim radnjama porazna su i najcrnja ilustracija radikalnog preuzimanja vlasti nakon 1945. Ona su i dokaz još jedne smišljene metode: etničko-demografskih promjena do kojih je došlo silom revolucije. Sva ta imovina najprije je pripala državi, a onda ju je država snagom svoje pozitivne volje (suglasno novoj ideologiji i zakonodavstvu) darovala ili davala novim stanovnicima odnosno vlasnicima.

Ali, tempora mutantur! Što sada, na pragu ulaska u EU, učiniti, neovisno o tome što su stari vlasnici ili obeštećeni ili neadekvatno isplaćeni? Njihovi se potomci nisu odrekli imovine, iako su potpisali primanje obeštećenja ili kakve-takve naknade. Oni su i nadalje u Italiji dobro organizirani i prirodno je da traže svoje vlasništvo.

Takvih primjera, uostalom, ima napretek u Europi. Pogotovo s padom „crvene pošasti“ i unutar tih zemalja, gdje je ta pošast harala nad vlasništvom više od pedeset ili sedamdeset godina (kao u Rusiji). Badinterov dokument od 1991, između ostalog, zahtijeva poduzimanje mjera o povratku imovine svima oštećenima od 1941, odnosno prije početka Drugoga svjetskog rata. Neke su zemlje to odavno učinile, poput Češke, Poljske, Bugarske ili Rumunjske, dok druge, među kojima je i Hrvatska, djelomično i uz otežane, dugotrajne pravne ekvilibristike, to tek čine.

Pitanje vlasništva objektivno je i pitanje demokracije, postojanja i djelovanja demokratskih ustanova, neovisno o političkoj volji ove ili one stranke na vlasti. Temeljno pitanje svake demokracije građanskoga društva jest pitanje vlasništva, a crveni mangupi to su dobro znali zahvaljujući svojim učiteljima Karlu Marxu i Lenjinu, pa su zato odbacujući vlasništvo građanske klase odbacili i građansko poimanje svijeta.

Je li moguć povratak na građanske uvjete bez povratka vlasništva, odnosno je li uopće moguće nakon neokomunizma i vladanja političkih oligarhija radikalnim reformama zaista ostvariti novi i kvalitetniji građanski san? Ili je to samo iluzija nakon duge crvene noći, koja nikako da se zarumeni građansko-liberalnim suncem Europske Unije?