Zapadna Europa otkriva glazbu Dore Pejačević

U odnosu spram vlastite kulturne baštine najčešće smo skloni posumnjati u vrijednost njezinih dosega, dok malokad posumnjamo jesmo li mi sami uistinu dostojni svoga bogatog nasljeđa? Priča o neslučajnom preporodu glazbe Dore Pejačević mogla bi biti putokazom u odveć brojnim bespućima naše recentne kulturne neozbiljnosti

Ugledna hrvatska muzikologinja Koraljka Kos od 1970. bavi se istraživanjem glazbenog opusa i biografije do tada posve zapostavljene hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885–1923). Njezina uzorna monografija o Dori Pejačević – prvo izdanje na hrvatskom jeziku (1982), dorađeno izdanje na njemačkom jeziku (1987) te ilustrirana verzija na hrvatskome i engleskom jeziku (2008) – najzaslužnija je za činjeničnu revitalizaciju Dorine glazbe ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Na rezultate pomnih istraživanja akademkinje Kos logično su se nadovezala studiozno priređena notna izdanja većine Dorinih skladbi u nakladi Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, pa je sve to omogućilo da se vrijedan opus hrvatske skladateljice napokon vjerodostojno predstavi hrvatskoj i svjetskoj glazbenoj javnosti. U tom profesionalno čvrsto postavljenu lancu sve donedavna nedostajala je samo posljednja karika, a to su visokokvalitetna, antologijski koncipirana diskografska izdanja koja jedino mogu jamčiti širu percepciju cjelovitog opusa pojedinoga skladatelja. Na zagovor muzikologa Davora Merkaša (voditelja Muzičkog informativnog centra u Zagrebu) za tu posljednju kariku u glazbenoj kolajni Dore Pejačević sa začudnom se gorljivošću založio Burkhard Schmilgun (umjetnički i programski ravnatelj njemačke diskografske kuće cpo). Naime, tijekom prethodne četiri godine Schmilgun je producirao sjajne studijske snimke najvrednijih Dorinih skladbi, za ediciju od ukupno šest kompaktnih ploča, od kojih su dvije netom objavljene izazvale nemalo zanimanje inozemnih znalaca i ljubitelja klasične glazbe. Za izvedbe četiriju već objavljenih Dorinih skladbi (Simfonija, op. 41, Koncertantna fantazija, op. 48, Klavirski trio, op. 29 i Sonata za violončelo i klavir, op. 35) Schmilgun je angažirao odreda prvorazredne izvođače iz Njemačke i drugih zapadnoeuropskih zemalja. Tehnički besprijekorne snimke tih zanosnih i čarobnih Dorinih skladbi donesenih u isto takvim izvedbama prikazat ćemo u jednom od sljedećih brojeva Vijenca, kada bude objavljen i treći CD edicije rezerviran za skladateljičina vokalna ostvarenja.

U odnosu spram vlastite, hrvatske, kulturne baštine ponajčešće smo skloni posumnjati u vrijednost njezinih dosega, dok malokad posumnjamo jesmo li mi sami uistinu dostojni svoga bogatog nasljeđa?! Ništa što je u umjetnosti doista vrijedno nije nastalo ni iz čega i preko noći, pa se nakon tako duga zaborava ništa od toga ne može tek tako i u hipu ugraditi u našu duhovnu svijest i kulturnu sadašnjicu. Možda bi nam ova priča o neslučajnom preporodu Dorine glazbe mogla biti svojevrsnim putokazom u odveć brojnim bespućima naše recentne kulturne neozbiljnosti. A tu četrdesetogodišnju priču s neuobičajeno sretnim svršetkom najbolje će nam ispričati muzikolozi Koraljka Kos i Davor Merkaš te njemački diskograf Burkhard Schmilgun. Začetnica i konstanta tog, nažalost osamljena, pothvata jest akademkinja Koraljka Kos, koja je sada umirovljena profesorica Odsjeka za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu i redoviti član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU, a glavna područja njezina strukovnog bavljenja jesu hrvatska glazba u kontekstu europske, povijest hrvatske umjetničke popijevke i glazbena ikonografija.

Akademkinjo Kos, davnih dana počeli ste se baviti intrigantnom umjetničkom i intelektualnom osobnošću Dore Pejačević; jeste li već tada slutili da će to prerasti u vašu životnu profesionalnu opsesiju i što vas je zapravo nagnalo da se istinski posvetite revalorizaciji i primjerenoj recepciji zaboravljenog skladateljskog opusa, koji se nakon gotovo stoljeća ponovno ispostavlja relevantnim i u europskome kontekstu?

Osobnošću Dore Pejačević počela sam se baviti sedamdesetih godina prošloga stoljeća nakon što me moj davni profesor glasovira i muzikolog Ladislav Šaban upozorio da je u Arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu pohranjena skladateljičina ostavština. Najprije me vodila profesionalna znatiželja – nisam tada slutila da bi bavljenje opusom i životom Dore Pejačević moglo prerasti u nešto snažnije. No ubrzo sam prepoznala vrijednost njezine glazbe, pa sam se odvažila na veći monografski rad, a rezultat je bila knjiga o skladateljici objavljena 1982.

Koraljka Kos

U kojim se fazama odvijao vaš dugogodišnji istraživački rad koji je kulminirao objavljivanjem monografije 1982, dakle tri godine prije obilježavanja stote obljetnice skladateljičina rođenja?

Moj istraživački rad na biografiji te analizi i vrednovanju glazbe Dore Pejačević koji je rezultirao prvim izdanjem monografije na hrvatskom jeziku (HAZU, tada JAZU, 1982) samo je jedan od čimbenika u procesu revitalizacije skladateljičina opusa. Urednik knjige, Ladislav Šaban, bio je tom izdanju mnogo više od urednika: brinuo se i za izbor i snimanje likovne građe i aktivno sudjelovao u svim fazama posla. Sjećam se da smo objavljivanje knjige proslavili izletom u Samobor (uz urednika i mene tu je bio i tehnički urednik Stanislav Tuksar i Šabanov vjerni suradnik Zdravko Blažeković). Knjiga je pomogla pri pripremi velike proslave stote obljetnice skladateljičina rođenja u Našicama, kojom su prigodom održani znanstveni skup, koncerti, susreti, otkriven spomenik, posjećen i grob… Ta je proslava bila zvjezdani trenutak koji se poslije nije ponovio. Iznimna koncentracija i angažman sudionika uz prisutnost velikoga dijela skladateljičine razgranate obitelji koja je tom prigodom prvi put čula njezina djela potaknuli su niz novih interpretacija, no nažalost i nekoliko senzacionalističkih članaka u tisku koji su žutilom obojili neuobičajeni životni put i tragičnu sudbinu Dore Pejačević. Počevši od te proslave pa sve do danas izdvajaju se i potenciraju neki momenti iz biografije Dore Pejačević i zasjenjuju bit njezina doprinosa hrvatskoj kulturi: njezinu glazbu.

Monografija se poslije, zaslugom Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, pojavila i u dorađenom, njemačkom izdanju (1987), koje je svečano promovirano koncertom i izložbom u Dvorani Lisinski. Počevši od osamdesetih godina teče uz revitalizaciju opusa i drugi život Dore Pejačević, jer su njezina sudbina i glazba nadahnule ne samo romansiranu biografiju (Stanko Rozgaj), igrani film (Zvonimir Berković), likovne radove (Marijan Slakić) nego i obradbe za tamburaški orkestar (Danijel Kopri) i jazz-transformacije (Matija Dedić). Tom se popularnom trendu pridružuje i bogato ilustrirana verzija monografije na hrvatskome i engleskom jeziku s popratnim CD-om (2008). Osim toga svake se godine uz skladateljičin rođendan 10. rujna održava skromni Memorijal, kojim joj glazbena škola njezina imena odaje počast.

Sagledavanje umjetničke osobnosti Dore Pejačević nije se moglo ograničiti isključivo na glazbu, jer u njezinu je slučaju posrijedi mozaik sazdan od proturječja: suptilna žena koja muški sklada, bogata plemkinja koja je socijalno osjetljiva, osoba intimno vezana uz obiteljski dvorac u Našicama koja je ujedno i istinski kozmopolit, pijanistica i violinistica koja piše poeziju i slika, društveno eksponirana osoba koja zazire od javnog života?! Premda ste tijekom dugogodišnjega rada uspjeli rekonstruirati cjelovit portret respektabilne skladateljske osobnosti, ipak ste mi rekli da tu svoju zadaću još ne smatrate dovršenom.

I dalje se neprekidno bavim skladateljičinim djelom i biografijom, jer su me nove interpretacije potaknule i na nova slušanja njezine glazbe, pa sam i neke sudove o pojedinim skladbama drukčije nijansirala. S druge strane, pronalazak novih izvora i dublji pogled na već poznate vodili su me i do specijalističkih studija o osobnosti Dore Pejačević. Takav je primjer članak o njezinoj skladbi Verwandlung na riječi Karla Krausa i ocjeni Arnolda Schönberga te skladbe, zatim rad o skladateljičinim pismima slikaru Maksimilijanu Vanki i studija o njezinu odnosu prema pjesniku Raineru Mariji Rilkeu. U svim tim slučajevima pokušala sam osloboditi osobnost Dore Pejačević od bombastičnih formulacija (kao što je to na primjer ona o prijateljevanju s Rilkeom). Dakle bavljenje opusom i osobom Dore Pejačević nije moja opsesija (na što aludirate u svom uvodnom pitanju), već je konstanta u nizu drugih muzikoloških tema i sadržaja koji me zaokupljaju.

Od daljih istraživanja koja su moguća i potrebna svakako bi valjalo analizirati i vrednovati skladateljičinu harmoniju, to jest onaj aspekt glazbenog izraza u kojem se možda u najvećoj mjeri zrcali njezino sazrijevanje i distanciranje od tradicionalnoga glazbenog izričaja koji obilježava njezina mladenačka djela. No to je posao za specijalista koji bi upravo taj parametar glazbenog jezika Dore Pejačević trebao analizirati i postaviti u širi kontekst.

Premda ste u kulturnoj javnosti najpoznatiji po proučavanju ostavštine Dore Pejačević, podjednaku ste energiju i vrijeme uložili i u istraživanja još nekih skladatelja i dosad neobrađenih tema koje su vrlo važne u hrvatskoj glazbenoj baštini?

Uz trajnu zaokupljenost Dorom Pejačević bavila sam se i drugim temama koje se tiču hrvatske glazbene baštine. Moj najveći rad na tom području nakon monografije o Dori jest studija o napjevima u Pavlinskome rukopisnom zborniku iz 1644, objavljena 1991. u okviru faksimilnog izdanja izvornika, gdje sam na temelju usporednog istraživanja uspjela identificirati niz napjeva kao opće srednjoeuropsko kulturno dobro. Ta je studija, u koju sam ugradila znatnu energiju i sve svoje raspoloživo vrijeme, u široj kulturnoj javnosti prošla gotovo nezapaženo, što je valjda u prirodi stvari. Prošlih sam se godina posvetila i opusu nekolicine skladatelja koji su u hrvatskoj glazbenoj historiografiji pa i praksi bili marginalizirani, ili tek djelomično poznati, na primjer Božidaru Kuncu, kojega sam revalorizaciju pokrenula poticajem za kongres održan 2003. u povodu stogodišnjice skladateljeva rođenja. Neprekidno se bavim i Vatroslavom Lisinskim, a trajno radim (nažalost s prekidima) i na većoj studiji o povijesti hrvatske umjetničke popijevke, ugrađujući u nju nove izvore.

U svezi s ovim što ste rekli, kako u odnosu na tu problematiku gledate na razvoj hrvatske muzikologije?

Hrvatska je muzikologija tijekom posljednjih triju desetljeća 20. i početkom 21. stoljeća nadoknadila golem zaostatak za svjetskom. Naime, iz faze individualnih nastojanja (kakva su, primjerice bila ona Dragana Plamenca) osnivanjem Katedre za muzikologiju i znanstvenih zavoda te pojavom dvaju znanstvenih časopisa pokrenutih 1969. i 1970. (Arti Musices i International Review of the Aesthetica and Sociology of Music) prešla je u fazu institucionalizacije koja joj jedina pruža mogućnosti sustavnog i timskog znanstvenog rada. Takvu radu temelj je prije svega evidencija izvora, a zatim je tu i spašavanje baštine (svjedoci smo tragična propadanja nama još nedavne notne baštine). Pisanje znanstvenih radova i monografija te većih sintetskih radova može biti tek kasniji plod takvih istraživanja. Nažalost, unatoč nizu vrijednih muzikoloških izdanja, kao da upravo za monografije nedostaje snage: niz vrsnih hrvatskih skladatelja još nije monografski obrađen. Tu su, primjerice, Blagoje Bersa, Josip Hatze, Božidar Kunc, Ivan pl. Zajc, Boris Papandopulo… Narodi s razvijenijom i dugotrajnijom muzikološkom tradicijom imaju i po nekoliko monografija o svojim važnim, pa i „manjim“ skladateljima, jer svaka nova generacija donosi i nove spoznaje; iz akumulacije iskustava izrasta i nov pristup.

Vratimo se Dori Pejačević; možete li rekonstruirati proces reafirmacije njezina glazbenog opusa? Tko je pridonio tomu da njezina glazba ponovno zaživi na hrvatskim koncertnim podijima i da se postupno probija i afirmira i u inozemstvu?

Nakon fizičke smrti skladateljice 1923. kao da je ugasnuo i njezin opus. Djela koja su se izvodila u inozemstvu (podsjetila bih samo na praizvedbu njezine simfonije u Dresdenu 1920), a tijekom Drugoga svjetskog rata postupno nalazila put i do hrvatskih koncertnih podija u Zagrebu, nisu nakon stvaranja zajedničke države SHS (poslije Jugoslavije) bila ideološki aktualna. Ideologiji nacionalnog smjera nisu se vidljivo priklanjala, kozmopolitski jezik Dore Pejačević (premda je u nekim kasnijim djelima, npr. u Glasovirskom kvintetu, op. 40 umjela primijeniti i folkorističke stilizacije) postaje neaktualan i potpuno je potisnut u zaborav. Nova vlast nakon 1945. u početku favorizira specifične sadržaje, pa i nakon otvaranja prema svjetskim kretanjima, počevši od šezdesetih godina, hrvatska glazbena praksa još prešućuje Doru Pejačević; valjda joj je grofovsko podrijetlo skladateljice bilo sumnjivo, pa se nitko i nije brinuo za kozmopolitsku glazbu neke aristokratkinje koja je k tome i žena…

Nakon što je skladateljičin udovac, Ottomar von Lumbe, donirao njezinu ostavštinu (note i biografsku građu) Hrvatskome glazbenom zavodu, bio je otvoren put prema oživljavanju njezine glazbe. Prihvaćajući se studija njezina života i opusa bila sam, kao što sam uvodno naglasila, privučena zanimljivošću glazbe, a ipak su postojali i drugi motivi: spoznaja nepravde prema skladateljici jer je bila aristokratkinja i još k tome žena (sjetimo se samo često prepričavane epizode s praizvedbe Simfonije u Dresdenu 10. veljače 1920, kada je na programu bio naveden samo inicijal imena skladateljice, pa je njezina pojava nakon završetka izvedbe pobudila opće čuđenje). U odnosu na biografiju bilo je u ostavštini bijelih mjesta, jer je njezina korespondencija do Zagreba došla u fragmentima, očito zbog obiteljske cenzure. No notna je građa gotovo kompletna, nedostaje samo Prvi gudački kvartet, koji će, nadam se, jednom i iskrsnuti u nekoj ostavštini.

Kako su Dorinu glazbu prihvatili reproduktivni umjetnici i vaši kolege muzikolozi?

Reproduktivni su umjetnici u Hrvatskoj većinom prihvatili glazbu Dore Pejačević. Rasponi su njezine zahtjevnosti veliki: od malih, jednostavnih salonskih komada koje mogu svirati učenici nižih i srednjih škola sve do tehnički bravuroznih i sadržajno složenih skladbi zrele i kasne stvaralačke dobi. Zanimanje muzikologa za opus Dore Pejačević pokazalo se u inozemstvu ponajprije na području takozvane ženske glazbe, pa je tako muzikologinja Elena Ostleitner 2001. organizirala u Beču koncerte i znanstveni skup posvećen skladateljici, a slično su 2002. bili intonirani i Portretni koncerti Dore Pejačević koje je ostvarila Irčne Minder-Jeanneret u okviru aktivnosti udruge FrauenMusikForum u Bernu. U svakoj od tih prigoda glazba Dore Pejačević pobudila je pozornost pa više i nisu moguća izdanja posvećena ženama skladateljicama bez njezine glazbe. No raduje činjenica da se opus naše skladateljice probija iz tog svojevrsnog ghetta i uz djela muških kolega stupa ravnopravno na glazbenu scenu. Možda je faza uključivanja u žensku glazbu i bila nužna pri probijanju inozemnih barijera, no danas je ona prošlost, jer takva vrsta zaštite i promocije skladateljici više nije potrebna.

Diskografska etiketa cpo započela je sustavno predstavljati skladateljsku ostavštinu Dore Pejačević. Nakon dvaju netom objavljenih CD-a inozemne internetske stranice obiluju pohvalnim recenzijama i oduševljenim komentarima novih Dorinih slušatelja; kako se osjećate sada, kad se obistinio vaš dugogodišnji san o velikome povratku hrvatske skladateljice na europsku glazbenu scenu?

Projekt ostvaren suradnjom s diskografskom kućom cpo veliki je uspjeh Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb kao rezultat nastojanja voditelja toga centra muzikologa Davora Merkaša. Taj je zamašan projekt logična posljedica niza izdanja glazbenih djela Dore Pejačević koje je ostvario uglavnom MIC, a koja omogućavaju internacionalno širenje i nove izvedbe njezine glazbe. I sama sam se priključila tom opsežnom poslu pisanjem popratnih komentara za pojedine CD-ove. No vjerojatno je međunarodni odjek opusa Dore Pejačević djelomično i posljedica niza povoljnih okolnosti i pomaka u duhovnoj klimi Europe u korist hrvatske umjetnosti. Naslućuje se prepoznavanje Hrvatske kao kulturne nacije. Istodobno općenito raste zanimanje za nova, nepoznata imena i majstore koji ne pripadaju u vrhunce Alpa (ostavimo ovoga trenutka postrani činjenicu da za to nije zaslužna samo njihova glazba, već niz drugih faktora), ali su profesionalnošću i stvaralačkom snagom pridonijeli europskoj glazbenoj kulturi.

Svakako se radujem odjeku koji je izazvala glazba Dore Pejačević u inozemstvu, odjeku o kojem nisam ni sanjala niti sam na nj računala kada sam se počela baviti njezinim opusom. Ali, kao što rekoh, već sam godinama u drugim projektima; skladateljica pak ostaje konstantom kojoj se uvijek nanovo vraćam.