Memoarsko troknjižje nobelovca

John Maxwell Coetzee (rođ. 1940), južnoafrički književnik ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost 2003, poznat je kao izniman asket i vrlo samozatajan intelektualac koji nikad ne daje intervjue i čija nesklonost publicitetu ide tako daleko da, iako je jedini pisac koji je dvaput nagrađen Bookerovom nagradom, nijednom nije došao na dodjelu nagrade. Upravo iz tih razloga veliko zanimanje književne javnosti izazvao je izlazak njegova autobiografskoga troknjižja. Riječ je o trilogiji u kojoj se Coetzee nije suzdržao od poigravanja očekivanjima čitatelja, napisavši zapravo svojevrsnu autofikciju, odnosno fikcionalnu autobiografiju u kojoj vjerodostojnost iskazanoga nije neupitna. Njegova memoaristika naime nije pisana iz uobičajene subjektivizirane perspektive prvoga lica, već je iskaz u Ich-formi zamijenjen trećim licem jednine. Takav se postupak na elementarnoj razini doima kao svjesna i pomalo prkosna relativizacija autentičnosti iskazanoga poradi izazivanja novih upitnika u glavama znatiželjnoga čitalačkog puka žedna senzacionalističkoga štiva. Retrospektivnom analizom vlastitih iskustava autor kao da nastoji doprijeti do odgovora na neke nedovoljno istražene osobne dileme (koje se, kako nam prve dvije knjige otkrivaju, tiču njegova odnosa s roditeljima i vlastitih nedoumica oko bavljenja književnošću, dok u trećoj na vrlo oštar, autoironičan način analizira svoje odnose sa ženama i drugim ljudima). Nadalje, razlog takva Coetzeeova odmaka od vlastitosti može se iščitati i kao odraz svojevrsna nezadovoljstva vlastitom osobnošću i ostvarenim relacijama s drugim ljudima koje su zapravo u temelju svih triju, ali ponajviše zaključne knjige njegova troknjižja. Tomu u prilog govori i činjenica da su sve tri knjige obilježene izričitom autorovom kritičnošću spram sama sebe.

Prev. Petar Vujačić, V. B. Z., Zagreb, 2010.

U prvoj knjizi naslovljenoj Dječaštvo Coetzeeov protagonist (koji dakako nosi njegovo ime i prezime), iz perspektive odraslosti (očitovane vrlo lucidnim, akribičnim i erudicijom obilježenim diskursom, lišenim infantilizacije) analizira vrijeme odrastanja, već na prvim stranicama zaključujući da je ono što ga je karakteriziralo bilo teško breme himbe. Maleni se John naime u kući ponašao kao ćudljivi despot koji ne poštuje roditelje, dok je u školi bio vrlo krotak, miran i ponizan, pa je već odmalena žudio da odraste i započne novi život u kojem neće morati hiniti. Također on odmalena žudi osloboditi se pretjerane majčine brižnosti koja ga guši i izaziva ambivalentne emocije, raspolućenost između ljubavi i mržnje, ali i strah od posvemašnje ogoljenosti pred njom kao osobom koja ga poznaje najbolje na svijetu, te se osjeća na neki način ucijenjenim – majčina bezuvjetna ljubav iziskuje isti takav odgovor, ali on nije spreman ni sposoban uzvratiti na isti način te, svjesno se udaljujući od majke, i sebi i njoj nanosi užasnu bol, koja će ga, kako smatra, učiniti čvršćim, nepokolebljivim. Oca pak doživljava kao stranca, svojevrsnu priraslicu kućanstvu, te s njim, kako nam preostale dvije knjige otkrivaju, nikad neće ostvariti pravu, istinsku vezu. No takvu vezu zapravo Coetzeeov protagonist ne uspijeva ostvariti ni sa kim, što je predočeno u drugoj knjizi, naslovljenoj Mladost.

U Mladosti Coetzee tematizira protagonistovo preseljenje u London i nastojanje da postane umjetnikom te da živi na način na koji žive umjetnici, što, misli, podrazumijeva vječno održavanje na životu vrućice koja od čovjeka čini umjetnika, ali i neprestano gledanje u svoju nutrinu, barem jednim okom. Ženama se, kako zaključuje na osnovi nekoliko neuspješnih ljubavnih veza, ne može dokraja vjerovati jer se one trude ugasiti umjetnikovu vrućicu, spustiti ga na zemlju i okrenuti ga prizemnim stvarima, poput obitelji i djece. Ali, paradoksalno, svjestan je da su žene umjetniku potrebne jer donose nužno životno iskustvo, a osobni je cilj svakog umjetnika transmutacija životnog iskustva u umjetnost. Sljedeća je otegotna okolnost činjenica da se od zraka ne može živjeti – Coetzeeov se protagonist zato u Londonu zapošljava kao računalni programer u IBM-u, ali mu posao, iako donosi životno iskustvo, oduzima vrijeme i energiju potrebne za pisanje. No tješi ga razmišljanje kako najbolja umjetnost izvire iz života u jadu, a upravo takvom on smatra svoju egzistenciju. Konačno, u Mladosti Coetzee bespoštednom oštrinom osvještava i vlastitu krutost, hladnoću te svojevrstan nedostatak srca, kao osnovne prepreke ostvarenja prave relacije s drugim ljudima, što je i glavna tematika zaključne knjige trilogije.

U trećoj knjizi, naslovljenoj Summertime, Coetzee radikalizira svoj odmak od vlastitosti u tolikoj mjeri da sebe zamišlja mrtvim, a roman locira u vrijeme nakon svoje smrti. Za protagonista uzima pisca koji piše knjigu o Coetzeeovu životu, a materijal za knjigu prikuplja u razgovorima s ljudima koji su slavnoga pisca poznavali. Slijedom toga Summertime je sastavljen od pet piščevih razgovora s Coetzeeovim znancima, putem iskaza kojih autor samokritiku dovodi do paroksizma. Knjiga je naime prepuna izjava o Coetzeeu kao čovjeku čiji je odnos prema svijetu bio opterećen oprezom i odveć obramben, dok je on bio osoba obuzeta samom sobom, ohola i nesposobna za ljubav. Jedna njegova ljubavnica ide tako daleko da zaključi kako „on nije volio nikoga i nije bio stvoren za ljubav. Kao staklena kugla, s njim nije bilo moguće stupiti u dodir, nije bio načinjen da pristaje i da ga se prilagođuje“. Također saznajemo kako se nikad nije opuštao, štoviše, kako je tuđa opuštenost u njemu izazivala nelagodu, ali otkrivamo i mnogo o njegovu otporu spram politike aparthejda kao i o utopijskoj viziji Afrike u kojoj će „obiteljske povijesti postati toliko prepletene i ispremiješane da će ljudi postati etnički neraspoznatljivi“. Pored izjava piščevih znanaca, petinu rukopisa Summertimea čine ulomci iz Coetzeeova neobjavljena dnevnika, a oni, posebno u dionicama u kojima Coetzee piše o vlastitoj skrbi za ostarjela oca, slavnoga pisca prikazuju u bitno drukčijem svjetlu.

A to nas vraća na jednu od ključnih rečenica iz njegova remek-djela Gospodin Foe: „Molim vas, zapamtite, nije svaki čovjek koji na sebi nosi pečat izopćenosti izopćenik u svome srcu.“