Vizije duhovnih utočišta

Svaka umjetnost ima svoje izvorište, svaka kreacija proizašla je iz neke misli, svaki potez ima svoje polazište u iskustvenom i baštinjenom, svaki trag rukom pulsiranje je i životne i kreativne energije. Uvijek mi se činilo da je potpis autora iznimno intrigantan element u/na njihovim djelima, istovremeno aktivan i stran element u pojedinoj kompoziciji. A neizostavnim i obvezatnim dijelom svakoga štafelaja i grafike uvijek mi se činio potpis Matka Trebotića. Grafologija njegova potpisa kao da je izvorište ili jednostavno prapočetak sveukupnoga rukopisnog karaktera u njegovu likovnom stvaralaštvu. U Trebotićevu potpisu iščitava se svijest o liniji i kao da je sadržan zbroj svih morfoloških preokupacija i interpretacija, autorov potpis zbroj je svih slojeva njegove mediteranske baštine, srednjovjekovnih arhitektonskih slojeva hrvatskoga nacionalnog nasljeđa, vegetabilnih okrilja čempresa i pokrova od makije i mirte, on je pojednostavnjena kompozicijska shema na koju se naslanja Trebotićevo slikarstvo.

Mistični prizori I, 2010.

I sada, nakon nekoliko desetljeća stvarane memorije o Trebotićevu slikarstvu, autor je odlučio oprostoriti svoj rukopisni nerv, svoju baštinu i svoj identitet putem petnaest skulptorskih ostvarenja u bronci nastalih tijekom 2010. i 2011. Želja Matka Trebotića da skulpturama u patiniranoj bronci oblikuje mistične prostore, odnosno staništa, spomene i svetišta, i na taj način približi svoje vizije duhovnih utočišta, po njegovu mišljenju toliko potrebnih suvremenom čovjeku, još je jedan od autorskih procesa istraživanja vlastite poetike i propitivanje granica osobne umjetničke kreacije. Izložba malih skulptorskih radova, svojevrsne hibridne i dekonstruirane arhitekture, uistinu su sublimirani znameni u prostoru, nastali od materijala skupljena s otpada, od starog kartona, žica, drvenih kolaca, lijepljen i zalijevan gipsom i obrončen u fantastične tenebrozne skulptorske uratke. U njima se sažimlju, riječima sama autora, mnoge teme, od poganstva do naših dana, te su u njima prostor i mjesto, kao glavne okosnice Trebotićeva likovnog izraza, objedinjenji univerzalnim kršćanskim vrijednostima, doživjeli svoju varijaciju u manjim kiparskim dinamičnim oblicima.

Geometrijske forme, s usjeklinama i udubljenima, interpolirane kršćanskom ikonografijom i simbolikom, sintetiziraju simboliku istih duhovnih vrijednosti i tradicije sadržane i na dvodimenzionalnim plohama štafelajnih slika, kao i na nekoliko Trebotićevih instalacija i ambijentalnih intervencija.

Jednaka poetika, ista kompozicijska shema, istovrsna atmosfera, sada je iznikla iz slike i doživjela svoju trodimenzionalnu kondenzaciju. Umjetnička svestranost Matka Trebotića očitovana u stvaralačkoj radoznalosti da istraži svoj izraz i u grafici, i u scenografiji, pa na kraju i u skulpturi, imala je trajno usmjerenje prema rastvaranju zavičajnoga krajolika i biljezima što su ih ostavila nasljeđa ljudskog postojanja na tom prostoru.

Naime, Matko Trebotić autor je specifične morfološke i tematske ujednačenosti i dosljednosti, a zasebno pozicioniranje u suvremenom hrvatskom likovnom kontekstu rezultat je umjetničkog izražavanja koje je izvan svih stilskih kategorizacija. Trajno vjeran osjećaju i potrebi za izražavanjem mikrolokacije i svog osobnog mikorozmosa, kreirana na temeljima mediteranskoga kulturnog nasljeđa, kršćanske duhovnosti i srednjovjekovne dalmatinske graditeljske baštine, Trebotićev likovni izraz ponajprije je simboličan spoj univerzalnih vrijednosti u lokalnom i autentičnom s arhaičnim i suvremenim.

Izložba kiparskih radova predstavljena zagrebačkoj publici u Galeriji Forum, koja će se predstaviti još i u Vukovaru i Šibeniku, svoju je komunikaciju započela u splitskoj crkvi Sv. Križa, korespondirajući s tamošnjim Meštrovićevim drvenim reljefima i raspelom. Pokušaj ostvarenja dijaloga s vrhunskim djelima velikana hrvatske skulpture za Trebotića je bio i izazov, ali i izraz poštovanja prema memoriji stvaralaštva tog umjetničkog individualca kao i slojevitosti i raznovrsnosti sveukupnosti stvaralaštva dalmatinskoga genius loci, te suodnošenje njegove vlastite skulpture s duhovnim prostorom nabijenim kršćanskom simbolikom, koje je tako postalo adekvatna scenografija za izlaganje staništa, spomena i svetišta Trebotićeva duhovnog stvaralaštva.