Veliki opus napokon valoriziran

Arhitekt koji je definirao izgled Zagreba dobio je dugo očekivanu izložbu, kojom se podsjeća na njegov izniman doprinos našoj arhitekturi

Koliko je uopće Zagrepčana, pa čak i njihovih gostiju, koji nisu nešto kupili u iličkoj Nami, posjetili male bolesnike u Klaićevoj, popili neko piće u Gradskoj kavani, pogledali predstavu u kazalištu Kerempuh? Vjerojatno je broj takvih apstinenata jako malen, ali vjerojatno nije velik ni broj onih koji znaju tko je autor tih danas neizbježnih i svima znanih zagrebačkih javnih prostora. Prva ovosezonska izložba Muzeja za umjetnost i obrt trebala bi ispraviti dio nepravde povijesnih okolnosti koje su autora svih tih gradnji, arhitekta Ignjata (Nathana – ime Ignjat uzima s prelaskom na katoličanstvo, uoči vjenčanja s Helenom Egersdorfer, 1897) Fischera, ostavile prilično zanemarena u memoriji šire javnosti.

Ignjat Fischer

A opus arhitekta, gradskoga zastupnika, javnog djelatnika Ignjata Fischera doista je impozantan: u četiri desetljeća djelovanja premrežio je Zagreb svojim gradnjama i pregradnjama, stambenim, poslovnim, zdravstvenim, tvorničkim objektima. Autorica izložbe, doktorica znanosti Marina Bagarić,voditeljica zbirke arhitekture Muzeja za umjetnost i obrt, godinama je za doktorat proučavala Fischerov opus i s vremenom pronašla dokumentaciju koja potvrđuje da je Fischer, sa suradnicima, ostvario čak 103 projekta (dvadesetak nije realizirano), što svjedoči da je od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do Drugoga svjetskog rata bio neizostavno ime hrvatske arhitekture (petnaestak projekta izveo je i izvan Zagreba, od Kvarnera do Slavonije, dok mu je jedini inozemni rad bolnica u bugarskom gradu Plovdivu). Opsežan autoričin istraživački rad, u kojem joj je važan izvor podataka bila i ostavština Fischerove kćeri Ivane, prve žene dirigentice u nas, ovaj je put predstavljen i raskošnom monografijom, objavljenom u suradnji Meandar Medije i MUO-a, kojom Ignjat Fischer konačno dobiva znanstvenu obradu kakvu zaslužuje.

Javna kuća u Kožarskoj

Naslijedivši sklonost arhitekturi od oca Samuela, građevinskoga poduzetnika, Ignjat Fischer, nakon školovanja u Beču i Pragu (gdje studij vjerojatno nije dovršio), u Zagrebu i Hrvatskoj počinje djelovati 1897. S češkim arhitektom Antoninom J. Hrubyjem osniva Građevno tehnički biro, koji će u manje od dvije godine postojanja realizirati dvadesetak zgrada, adaptacija i pregradnji. Iz toga se razdoblja kao svojevrsna točka preokreta na prijelazu iz historicizma u modernizam izdvaja kuća Rado, na uglu današnje Trenkove ulice i Strossmayerova trga, u kojoj Marina Bagarić izložbe uočava utjecaje bečkih rješenja Otta Wagnera. Da su dva arhitekta bila spremna za različite izazove, svjedoči i njihov projekt za bludilište, koje je bračni par Aranyos kanio otvoriti u Kožarskoj ulici. Pretvorba kupališta u javnu kuću nije ostvarena, ali orijentalizirani projekt Ficshera i Hrubyja pokazuje da nisu bježali ni od trendovskih rješenja, jer u to su vrijeme prostori za zabavu i relaksaciju često imali istočnjački, orijentalni izgled.

Gradska kavana, Zagreb, snimljeno oko 1933.

Nakon rastanka s Hrubyjem, počinje drugo razdoblje u Fischerovu radu – postaje suradnik Građevnog odsjeka Zemaljske vlade, a radi i u svom atelijeru, što će mu donijeti mnogo novih, raznovrsnih i zanimljivih narudžbi. Među njima su i projekti koje je autorica izložbe nazvala „kvartetom za novu epohu“ – zgrade koje Fischera, ne tek kao ustupak marketingu izložbe, zasluženo brendiraju kao autora prvih: njegov Sanatorij iz 1908, današnja Dječja bolnica u Klaićevoj, prva je zagrebačka privatna polilinika, zgrada masonske lože Ljubav bližnjega iz 1911. prva je i jedina takva zgrada u nas, kino-kazalište Apollo, današnji Kerempuh, također je prvenac u svojoj kategoriji, kao i robna kuća Kastner & Öhler, koja nastaje pregradnjom iličkog hotela K austrijskom caru. Na toj Fischerovoj sklonosti da se prihvaća u nas još neistraženih modela investiranja i projektiranja Marina Bagarić gradi tezu da Fischer nije tek eklektik koji vješto kombinira gradivne elemente historicizma, neoklasicizma, secesije ili moderne, kakvim su ga često predstavljali naši povjesničari i teoretičari arhitekture. Dapače, autorica iznosi argumente da je Fischer dijelom svog opusa i avangardan autor, koji unosi inovacije u graditeljsku praksu svog vremena. U opisu četiri projekta Marina Bagarić posuđuje i sintagmu Iana Boyda Whytea o principima strukturalne iskrenosti, držeći da je temeljno određenje tih zgrada ne skrivanje ovalnih, središnjih dionica, jer se već i po orisima zgrada dobivaju jasne informacije o rasporedu unutrašnjega prostora. U projektu Sanatorija ističe se njegovo spretno uklapanje u već definiranu, usku česticu te zanimljiv potkovasti oblik, kojim se postiže da sve bolničke prostorije dobiju dovoljno dnevnoga svjetla. U tom razdoblju Fischer projektira obrazovne i zdravstvene objekte (planira velik kompleks Zemaljske bolnice na Šalati koji je ostao nerealiziran) i daje i svoj jedini, ali iznimni urbanistički prilog – uređuje prostor ispred Hrvatskoga narodnog kazališta i postavlja Meštrovićev Zdenac života na mjesto na kojem on uspješno komunicira sa susjednim markantnim gradnjama i prolaznicima već čitavo stoljeće.

Od novog klasicizma do funkcionalizma

Treće razdoblje Fischerova djelovanja, ono između dva svjetska rata, autorica izložbe definira kao putovanje od novog klasicizma do funkcionalizma. Fischer tada doista svojim projektima definira najuže središte Zagreba, na Jelačićevu trgu realizira monumentalne zgrade Gradske štedionice (Zagrebačke banke), Jugoslavenske banke (Croatia osiguranje), prolaz Harmicu i zgradu Herzog, gradi na Dolcu i definira izgled Dežmanova prolaza. Sklonost inovativnim izazovima potvrđuje i u tom razdoblju – interijer Gradske kavane oblikuje ugledajući se na ekspresionistička rješenja Hansa Poelziga, a skrbi i za adaptaciju trgovačko-poslovne zgrade Stern, na uglu Jurišićeve, prema projektu još jednoga svjetski poznatog njemačkog arhitekta, Petera Behrensa. Iako je tu tek suradnik, Fischer neizravno potkraj dvadesetih stiže i do takozvanog internacionalnog stila, u kojem će se i samostalno okušati u, nažalost nerealiziranu, projektu za novi kompleks Zagrebačkoga zbora i natječaju za zgradu Gradskih poduzeća iz 1932. Te godine nekako i završava arhitektonsko djelovanje Ignjata Fischera jer nakon toga projektira tek jednu tvornicu, zatim dolazi rat tijekom kojega ga, zbog židovskoga podrijetla, često privode, a tri godine po završetku rata umire, bez ijednoga nekrologa kojim bi se javnost podsjetilo na njegov izniman prinos našoj arhitekturi.

Robna kuća Kastner & Oehler (Nama), oko 1920.

Više od šezdeset godina poslije ta se eto nepravda temeljitom izložbom i monografijom djelomično ispravlja. Nedugo po zatvaranju hit-izložbe Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Muzej za umjetnost i obrt i autorica Marina Bagarić opet su nas vratili u slične godine i ponovno priredili izložbu koja otkriva mnogo toga zaboravljenog. Nakon posjeta izložbi ostaje stoga prošetati se Zagrebom i provjeriti kakvo je današnje stanje brojnih Fischerovih gradnji, u očekivanju kakve nove izložbe koja će nas ponovno odvesti u intrigantno i očigledno još ne dovoljno istraženo vrijeme prve polovice prošloga stoljeća.