U znaku izvrsnih tenora

Ekonomska kriza ukinula je mnogima manjim talijanskim opernim kazalištima financijske potpore. Zato se organiziraju kraće stagione i tek desetak najvećih opernih kuća i festivala ima donekle siguran status. Čini se kako se najveći i najugledniji festivali ipak dobro nose s krizom, privlače publiku i bilježe dobre rezultate. Veronska Arena dobro je vođen i uhodan mehanizam sa svojim opernim superspektaklima. Firentinski glazbeni svibanj (Maggio musicale Fiorentino) ove je godine, u odnosu na prošlu, povećao produkciju, broj izvedbi i broj publike 20 do 25 posto, a vlastiti prihod 60 posto.

Iz Pizzijeve režije Verdijeva Krabuljnog plesa u Macerati

Talijanski grad Macerata u pokrajini Marche, pedesetak kilometara od Ancone, ima ljetne operne izvedbe od 1921. Ondje je 1829. izgrađen elipsasti amfiteatar u neoklasičnom stilu – sferisterij za sportske igre, vrstu rukometa il pallone al bracciale i za borbe s bikovima. Dogradnjom velikoga zida nasuprot gledalištu (koje danas ima oko 2500 mjesta) i ložama s kolonadama dorskih stupova te uvođenjem elektrike, 1914, postignuta je odlična akustika za operne predstave. Godine 1921. grof Pieralberto Conti organizirao je prvu izvedbu Aide, koja je postigla golem uspjeh i izvedena sedamnaest puta. No Gioconda iduće godine nije doživjela uspjeh pa je operna stagiona zamrla. Posebno se pamti koncert Beniamina Giglija 1927.

Markežanin Carlo Perucci obnovio je ljetnu opernu sezonu 1967. i vodio je 28 godina. Neke predstave, poput Otella s Marijom Del Monacom i Aldom Prottijem te Madama Butterfly s Antoniettom Stellom i Nicolom Ruggerijem, osigurale su Sferisteriju usporedbe s veronskom Arenom ili Caracallinim termama u Rimu. Devedesetih godina nastupaju najveći svjetski pjevači poput Luciana Pavarottija, Placida Dominga, Montserrat Caballe, Raine Kabaivanske itd. Nekoliko godina umjetnička ravnateljica bila je poznata sopranistica Katia Ricciarelli, a od 2006. vodi ga Pier Luigi Pizzi, koji mu je isposlovao službeni status festivala.

Ovogodišnji je održan od 22. srpnja do 11. kolovoza. Na programu su bile Verdijeve opere Krabuljni ples i Rigoletto u sferisteriju, Mozartova Cosi fan tutte u Teatru Rossi te nekoliko popratnih priredbi i koncerata. Već osamdesetih godina festival Sferisterio se, među prvima u Italiji, okrenuo modernijim scenskim uprizorenjima, od kojih se nekoliko smatra antologijskim (režije La Boheme Kena Russela i Don Giovannija Enrica Joba, scenografije Josefa Svobode i Huga De Ane).

Danas 81-godišnji Pier Luigi Pizzi, uz Franca Zeffirellija najpoznatiji talijanski operni redatelj, utkao je u festival polustoljetno umjetničko iskustvo hvaljenoga i nagrađivanog redatelja, scenografa i kostimografa. Vidljivo je kako festival u organizaciji slijedi dobra iskustva festivala u veronskoj Areni, gdje je Pizzi također ostvario nekoliko nezaboravnih predstava. Pozornica sferisterija gotovo da je iste širine kao veronska (četrdesetak metara), ali je duboka tek desetak metara, s jednim izlazom na sredini zida i jednim sa svake strane (koji su ujedno i izlazi za publiku), što su sve specifični uvjeti o kojima redatelji moraju voditi računa. Pier Luigi Pizzi zato je zbor u Krabuljnom plesu, kada ne sudjeluje u radnji, posjeo na sjedišta s dviju strana središnje pozornice, pa su se pjevači lijepo došetavali na scenu kada treba, a inače su pratili predstavu koja je, posredovanjem nekoliko snimatelja također na sceni, u krupim kadrovima izravno prenošena na zidu sferisterija. Dalja je inovacija postavljanje radnje opere u Ameriku pedesetih godina 20. stoljeća, što proistječe iz njezine bostonske verzije, a najsimpatičnija je bila preobrazba sopranske uloge paža Oskara, uloge u hlačama, u pravu, poslovnu i zavodljivu, tajnicu visokoga vojnog časnika Riccarda, što ju je sjajno igrala i pjevala Gladys Rossi.

Glazbena izvedba pod ravnanjem Danielea Callegarija bila je na uzornoj visini, s odličnim Zakladnim markeškim regionalnim orkestrom i Markeškim opernim zborom V. Bellini te Scenskom glazbom Salvadei, što su rezidencijalni ansambli festivala. Predstava Krabuljnog plesa (izvedena četiri puta) bila je u znaku dojmljive pjevačke kreacije izvrsnoga lirico spinto tenora Stefana Secca. Mladi bariton Marco Di Felice kao Renato iskazao je, zahvaljujući lijepu glasu, velik verdijevski potencijal, baš kao iskusna i cijenjena mezzosopranistica Elisabeta Fiorillo u ulozi Ulrice. Mlada, tek 26-godišnja sopranistica Teresa Romano pjevala je Ameliju s neobično umornim visinama.

Pet izvedbi Rigoletta bilo je u znaku također izvrsna, ali po karakteru glasa sasvim drukčijega tenora leggero, Španjolca Ismaela Jordija, idealna za ulogu Vojvode od Mantove. On i sopranistica prekrasna, nježna, ali nosiva i zvučna glasa Désirée Rancatore kao Gilda savršen su par za tu vrstu repertoara, s perspektivom da postanu operne zvijezde današnjice. Ni bariton Giovanni Meoni u naslovnoj ulozi nije za njima mnogo zaostajao.

Rigoletta je sigurno, tehnički precizno i vrlo muzikalno dirigirao mladi, tek 24-godišnji Andrea Battistoni, očito vunderkind i veliki talent. Redatelj, scenograf i kostimograf Massimo Gasparon izvrsno je iskoristio duguljastu pozornicu, gdje je u velikim, skupnim prizorima prvoga čina rasporedio i razigrao ansambl u bogatim karnevalskim i stilskim kostimima, dok su se komorni prizori opere odigravali u prekrasnoj rotirajućoj kući na sredini pozornice, u ambijentu i kostimima pomaknutima u Verdijevo doba, u drugu polovicu 19. stoljeća. Glazba i drama toga remek-djela došle su do punog izražaja u ugodnoj toplini ljetne noći kojom su milozvučno odjekivali lijepi glasovi pjevača. Rigoletto je ispraćen ovacijama, dok je Pier Luigi Pizzi dobio poneki bu talijanskih tradicionalista za scensko ostvarenje Krabuljnog plesa.