Točionik u pauriji

Na staroj karlovačkoj cesti prema Skradu ne moramo čekati da jaganjci utihnu (već su uvelike utihnuli), no ipak još neki nostalgični „janjičari“ siđu s autoceste da bi u miru pokusali komad netom skinuta janjca s ražnja ili glavu od odojka. Na toj je cesti „janjičarskih“ jataka bilo kudikamo više, no ni danas nisu svi izumrli. Mrtva priroda s gomilom mesa i kosti na tanjuru nije mi ni neki zov ni izazov, pa bi se po meni moglo zatvoriti i ono malo preostalih seoskih roštiljarnica i pečenjarnica, nekoć ponosa dobre stare Lujzijane (što im, jasno, ne želim). Na toj cesti između Karlovca i Severina u jednom selu vrlo obična imena – Dubravci – ima jedan običan lokal, ali neobična imena: Paurija. Izlišno je bilo pokušati saznati od ljudi što znači ta riječ. Nitko nije znao. Ne znaju se danas ni mnogo običnije riječi, pa kako bi znali ovu?! Kad se ne zna što je, ne zna se ni treba li to pisati velikim početnim slovom ili malim. Stariji ljudi sjetili su se riječi paor, koja je označavala siromašnoga seljaka. Ti su – u negdašnjoj dječjoj igri Vruće – hladno – već bili na mlakome, dakle na tragu. Paor dolazi od njem. Bauer, što znači seljak. Najprije su riječi paor / paorka / paorkinja bile bez dodatnih konotacija – seljak, seljanka, seljakinja. Tako ih ima još i D. Parčić u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku (1874), s talijanskim zamjenama contadino, contadina i uz naznaku da riječi potječu iz njemačkoga. No izraženija je postala ona druga, pejorativna, konotacija, pa će se komu reći da je paor prije kad mu se želi prilijepiti značenje seljačina, seljo i prostak nego običan seljak, ratar itd. Njegovu pak gospoju nazvat će paorkom / paorkinjom, a kad bismo je željeli dodatno poniziti, tu je i bogomdani sufiks za izražavanje prezira, gnušanja, nerijetko i gađenja, -uša, koji teško da će pobuditi ičije simpatije. Evo nekoliko izvedenica kao potvrda. I dok garavuša, kao vražićak iz slavonskoga bećarca, još prolazi kao simpatičan curetak, a plavuša kako kada i kako gdje, daljnje –uše, kao klepetuša, namiguša, blebetuša, torokuša, divljakuša, seljakuša, prostakuša, oficiruša, soldatuša, a danas sponzoruša ili posvuduša, nemaju pozitivnu konotaciju. Tako će i paoruša biti paorka / paorkinja na kvadrat (u negativnom smislu). Sve ove izvedenice sa o moguće su i u alternaciji sa u, dakle paur itd.

Sada kad smo zavirili u jedan društveni stalež, vidimo da paorija / paurija može biti i zbirna imenica za seljaštvo, ali je ona označavala i provincijalce, ljude nespretnih manira, obično kad bi se našli u velikim gradovima. Ni spominjanje provincije u ovom kontekstu nije neumjesno, jer je paor / paur bio nekoć stanovnik tzv. provincijalne Hrvatske, za razliku od one druge, graničarske. Paorija / paurija može značiti i zemlju na kojoj žive paori / pauri. Kao što i neutralna imenica seljak može augmentativom dobiti pogrdno značenje seljačine, tako se i na provincijalca obično gleda kao na malograđanina i primitivca. Od izraza provincijalac još je prezirniji provincler (njem. Provinzler), što također znači čovjek iz provincije, ali s dodatnom dozom gađenja što ga takav izaziva među tzv. pravim građanima. Kako seljak može biti ratar, težak, muž, zemljoradnik, poljoprivrednik, a u prošlosti je mogao biti i kmet, paurija je mogla značiti ne bilo kakvo selo, nego ono u kojem su živjeli vlastelinski kmetovi.

Dakle, gostionica u Dubravcima zvala se (mislim da se zove i danas) Paurija. Zanimljivo, ali neki su mi rekli da paurija možda dolazi od straha. Pomislili su na tal. paura, što doista znači strah, bojazan, no zašto bi se tako zvala gostionica? Možda se ljudi boje da bi ih u njoj mogao tko oderati cijenom ili orobiti? Ako je i tako, tko bi pametan na taj način rastjerivao goste? Mene je ta zvukovna zabuna podsjetila na jednu sličnu. Neki naši ljudi misle i da dželat znači – sladoled!!! I opet se umiješao u igru talijanski, gdje gelato (lat. gelu, led) doista i jest sladoled, no kako se ta riječ danas na europskom tržištu susreće kudikamo češće od dželata, krvnika, izvršitelja smrtne presude (i one su u Europi mahom ukinute) nad osuđenicima, nije ništa čudno što ljudi znaju samo za to (ledenoslatko) značenje. Doduše, Mažuranićevi dželati ljuti risi postaju sasvim besmisleni ako ih povežemo sa sladoledom, no današnji učenici i studenti ne taru si glavu otkrivanjem smisla literarnoga teksta, premda se veći dio njih kune kako ih je na studij kroatistike dovela silna ljubav prema književnosti. Kojoj i kakvoj – nisam više ispitivala.

U toj gostionici neobična imena pisalo je još nešto što 1990-ih godina baš i nije bilo (još) uobičajeno: Knjiga žalbi nalazi se na točioniku. Premda je riječ ušla u naše zakonodavstvo (npr. naći ćete je u Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti, odakle ju je valjda vlasnik ovoga lokala i izvukao), u rječnike hrvatskoga jezika još nije. No zanimljivo je primijetiti u kojem značenju spominje točionik naš zakonodavac. Točionik mora imati i prostor za pripremanje i čuvanje hrane i pića – što odgovara današnjem frižideru (s vitrinom). Svatko tko je ikad kročio u birtiju shvatit će da je točionik u prvom redu ono što u razgovornom jeziku zovemo šank. To je mjesto gdje se toče pića i dijele jela, gdje su konobari, kuhinja, blagajna itd. No naši vrli cugeri, koji cijele dane vise na šanku, vjerojatno bi pomislili da sam dibiduz (tur. dübedüz, sasvim, potpuno, totalno) pijana kad bih im rekla da šank nije samo dio gostionice nego da to može biti i cijela gostionica, krčma, točnionica i sl. Za takvu jednu improviziranu točionicu sa sklepanom nadstrešnicom doznala sam da su stari Zagorci govorili pošišanj. Nitko od onih koji danas hrle K ribiču u Žeince na zagrebački odrezak veličine podlaktice ne zna da je baš na tom mjestu bio jedan pošišanj (pošišajn, pošišaj, pošešaj)! No ni to još nije sve. To isto (gostionica, krčma) može biti i točionik. Šank bez mnogo razmišljanja svrstavamo u germanizme (što on i jest), no on je akvizicija iz austrijskoga njemačkoga, i to kao skraćeni oblik riječi Schanktisch, a u standardnom njemačkom ono što mi zovemo šank kaže se theke (bife, bar). Čak i u engleskom šank obuhvaća i „sobu“, prostoriju gdje se toči: tap-room (tap, slavina, pipa, čep; točiti, izvlačiti piće + room, soba). Dakle, i u engleskom i u njemačkom (schenken) sve se vrti oko glagola teći, točiti, ulijevati. Netko od starih Zagrepčana ili Osječana reći će da taj glagol i mi razgovorno upotrebljavamo, ali za darovati (to ću ti šenkati). To je istina, jer njem. schenken može značiti i to.

Iz svega proizlazi da je hrvatski točionik nastao na jednak način – od glagola točiti. Čudno je što ga nemaju ni stariji (Parčić) ni noviji rječnici hrvatskoga jezika (Anić, Šonje), a internet je preplavljen kojekakvim ponudama za šankove (stolari) i točionike, koji današnjim potrošačima znače prije svega aparate za točenje pića, što ne mora nužno biti stol, pult. Vrlo su popularni točionici za pivo ili oni u hotelima / slastičarnicama za hladne bezalkoholne napitke. Postoje i točionici u obliku cijevi za spravljanje gemišta, bambusa (mješavina kole ili voćnoga soka i crnoga vina) te sličnih pića u lokalima i kod kuće. Obično su za 2 l tekućine. No svima im je zajednička pipa koju točitelj (pipničar) odvrće i zavrće te istjecanje tekućine. Svi ti pipničari, barmeni i šankeri sigurno bi zinuli od čuda da im kažem kako Schanker na njemačkom ne označuje njihovo zanimanje, nego nešto sasvim deseto – čankir, što je neka vrsta kožne promjene kod spolnih bolesti. Tvrdi čankir je primarni simptom sifilisa, a i meki čankir je jedna akutna spolna bolest. Ni ljudi izvan točioničke branše zacijelo ne znaju da se točionik može (katkada i mora) pisati i velikim početnim slovom, Točionik, jer može biti i ime naseljenoga mjesta. Zar takvo postoji? Ja sam našla dva. Jedan je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (pošta 20231 Doli), a drugi je pokraj Sokolca u Bosni i Hercegovini.