Teturanje ukočene kritike

Sasvim je neumjesno nagrađivane i priznate umjetnike koji su potpisali

radove nazivati mediokritetima, bez pravog uvida u njihov rad

Kolopletu uvreda i ogovaranja, izrugivanja i ismijavanja, poluistina i laži, žalopojki i tobožnje znanstvenosti – a sve je to vrlo lako detektirati u kampanji koja ovih dana doseže krešendo usmjeren protiv projekata neprofitne ustanove Academiae Cravaticae (AC) – najbolje je odgovoriti jednostavno; bez upadanja u istovrsnu retoriku, divljačku i nemilosrdnu, koja ne da nema sluha za drukčije mišljenje, nego ga ne želi ni čuti (eklatantan je primjer ignoriranje Jutarnjeg lista da objavi odgovor na prvi u nizu recentnih napada, a kada nakon dva mjeseca to učini s okljaštrenim tekstom, požalite što ste uopće slali računajući na korektnost).

Dalmatiner, oblikovao Petar Ujević, oslikao Stjepan Šandrk (Tomislavov trg) / Snimio Robert Kožić

Za one koji nisu upoznati, nužno je ukratko ponoviti o čemu je riječ. Ovoga su ljeta u Zagrebu, u suorganizaciji Turističke zajednice grada Zagreba i AC, postavljene privremene (!) skulpture od poliestera, visine oko 4 metra, koje reinterpretiraju kravatu, a svaka je oslikana drukčijim motivom. Projekt se odvija pod nazivom KravatArt; dosad su postavljene četiri (na lokacijama: Zračna luka Zagreb, Kaptol, Tomislavov trg, raskrižje pored HNK), a priprema se i peta na Autobusnom kolodvoru. Pored navedenoga projekta, već drugu godinu za redom, odvija se na relaciji Markov trg – Trg bana Jelačića – Kaptol, Smjena straže Kravat-pukovnije u povijesnim odorama. Oba su projekta osmišljena pod zajedničkim nazivnikom Zagreb – grad koji veže (gostoljubivošću, kulturom, šarmom… itd.), čime se afirmira temeljna ideja Marijana Bušića, osnivača AC, iskazana sloganom „Hrvatska – domovina kravate; Zagreb – prijestolnica kravate“.

Kravata jest simbol Hrvatske

Što je u svemu tome sporno? Prema napisima u Jutarnjem listu, na tportalu i portalu mojzagreb ti su projekti ocijenjeni kao „napad nakaradnom kravatom na grad Zagreb“, zatim: „ovo je apsurdno, kravata nikad nije bila simbol Zagreba“, „Kravat-pukovnija – teturanje povijesnog identiteta“ i tome sličnim formulacijama. Za one čitatelje kojima sve to još nije dovoljno da uvide čudovišno pretjerivanje tekstopisaca – a sudeći po komentarima koji su uslijedili na portalima svima očito nije to jasno – navest ću još: „sramotno je što ideju o Zagrebu kao prijestolnici kravate netko uopće želi nametnuti“, „to je artificijelna priča koja jednostavno ne prolazi jer je preplitka“.

Lako je uočiti dvije razine osporavanja. Jedna se tiče sama oblikovanja („to je kič!“), a druga sadržaja koji se želi prenijeti. Drugim riječima radi se o konceptu i njegovoj realizaciji. Premda su obje razine važne, temeljnom je ipak ona idejna, koncepcijska. Zato ponajprije o njoj. Ona se zasniva na dvjema činjenicama. Prva jest etimologija riječi kravata koja, prema britanskoj i francuskoj enciklopediji – između ostalih, govori da je naziv za predmet proistekao iz starofrancuskoga naziva za hrvatsku naciju. Druga je činjenica postojanje u 17. stoljeću pukovnije pod nazivom Royal Cravates – u doslovnom prijevodu, dakle: Kraljevi Hrvati (dakako da tu ponovno vidimo i etimološku potvrdu). Danas, kada su nam protekla desetljeća postmoderne pokazala svu lakoću korištenja prošlosnim događajima za potrebe slobodnih reinterpretacija, navedeni argumenti – koji će se nekomu učiniti slabima (što, uvjeren sam, nisu) – i više su nego dovoljni kao povijesna poveznica za aktualne projekte. Tako književna teoretičarka Dubravka Oraić Tolić konstatira: „Postmoderna se umjetnost veže uz tržište i medije. Upravo je to prepoznala AC. Zaigrana citatna ustanova uzela je proizvod vlastitoga poslovnog carstva i pretvorila ga u marketinški umjetnički medij. (…) Spektakularna instalacija – megakravata omotana oko Pulske arene 18. listopada 2003. (…) postala je svjetska medijska atrakcija koju su vidjeli milijuni ljudi. Bio je to rođendan novoga umjetničkog medija – Croata art (ars cravatica)!“ Kako je to svojevremeno ispravno uočio muzeolog Tomislav Šola: „To što imamo malo više razloga za brendiranje kravatom od drugih naroda daje nam opravdanje da to i učinimo.“

Međutim, ukočenost koja u nas vlada, ta karikaturalna znanstvena serioznost, zahtijeva daleko ozbiljnije opravdanje, utemeljeno obrazloženje za ovakve projekte. Umjesto da se shvate kao „stvaranje novih, odnosno dopunskih vrijednosti“ (Božo Skoko, marketinški stručnjak) – što svako brendiranje sa sobom nosi – Kravat-pukovnija i KravatArt su doživljeni, ni manje ni više, kao povijesni falsifikat. Čemu takva rigidna isključivost? Prije nekoliko godina talijanski grad Como, također na privatnu inicijativu, izveo je sličan umjetnički projekt oslikavanja uniformnih kravata (veći broj, njih dvadesetak, ali manjih dimenzija) nastojeći brendirati svoj grad kravatom, što je istaknuto sloganom „TieArt – The first authentic tie that dresses the city“, kojim povezuju turizam i šoping. Pitate se i vi jesu li talijanski povjesničari graknuli s grdnjom: „Kravata nije simbol Coma“? Istina, njihovo je opravdanje u činjenici velike proizvodnje kravata u toj regiji. Ali ako je za njih povod industrija, za nas su gore navedeni povodi. Zašto bi jedni bili opravdani, a drugi ne?

Zašto ne biti originalan?

Jeste li čuli za Paradu krava (eng. Cow Parade) – manifestaciju koja se u protekla dva desetljeća proširila gradovima širom svijeta? I kao što oslikane krave simpatično paradiraju (moguće da i tamo nekomu nisu po volji, ali takvi nemaju njihove Jutarnje kao platformu koja ih podupire), tako treba shvatiti – opušteno, dakle, pa i šaljivo – i našu paradu kravata. Ili je opet moguće samo tvrditi kako krave imaju veze s Zürichom, Barcelonom, Londonom, Luxembourgom, Rimom, Varšavom, Moskvom, američkim, azijskim i australskim gradovima? Da se ta manifestacija proširi i k nama, pretpostavljam da bi bila prihvaćena bez problema; pa ipak ona ima svjetske vjerodajnice. Pretpostavka druga; da gradovi svijeta prihvate, recimo, Promenadu kravata – mišljenja sam, opet ne bi bilo problema. Napokon, kravata je općecivilizacijski simbol uljuđenosti, urbane kulture. Zašto je, dakle, ako je takvu prihvaćaju u svijetu (da ne zaboravim pripomenuti: kravata je službeni simbol EU, svaka zemlja-predsjedateljica za vrijeme svoga predsjedanja izrađuje posebnu kravatu kojom to obilježava!), ne bismo i mi mogli prihvatiti? Da, onda bi to tek bilo u redu za naše sugrađane čiji kompleksi manje vrijednosti, čvrsto utemeljeni u nesigurnosti male sredine, ne dopuštaju da se netko odavde – naš dakle – usudi nešto originalno napraviti. Da, to je ostrašćenost, žalosna dakako, koja dovodi do nevjerojatnih stajališta i zaključaka. Njihov je vrhunac: „Ma, nije to naš identitet. Barem ne većine Hrvata, pa ‘ko je izgradio sve one dvorce po Zagorju, Austrougarska, a ne Hrvatska“ (mojzagreb.info, 12. kolovoza). Treba li tomu išta dodati??

Dobrodošlica, oblikovao Petar Ujević, oslikao Matko Vekić (Zračna luka Pleso)

Tekst Jurice Pavičića, objavljen u Jutarnjem, također je potaknuo ovo reagiranje. Premda je naš slučaj tek uzgred ušao u autorov vidokrug, on je time učinio potpuni promašaj. Kako drukčije ocijeniti što se KravatArt, privremena (treba li to još ponoviti?!) urbana intervencija, doživljava kao spomenička plastika pa se uspoređuje na istoj razini s kipovima Bogorodice! Kao da u tekstu spominjane kipare Bakića i Džamonju (ili svjetske veličine: Brancusija, Archipenka, Giacomettija), odnosno njihove radove, uspoređujemo s maloprije spominjanim bjelosvjetskim kravama? Ipak je to neozbiljno. Isto tako je i Pavičićeva ozbiljna analiza potpuni promašaj kada se u nju uključuje oslikane, a stalno se ponavlja i goleme kravate? One, naravno, u prostoru u kojem su postavljene uopće nisu goleme (netko je napisao „veća i od kralja Tomislava“ – sve biser do bisera), ali eto još jednoga tipičnog psihološkog problema u Hrvata, vidljiva i u papagajskom napisu Vjesnikove kolumnistice. Ponovno: nakaradno, ruglo, golemo – repeticija poput mantre koja bi nas trebala hipnotizirati da svi u nju povjerujemo.

Nagrađivani umjetnici

Druga razina problema, kao što već rekoh, jest oblikovna. O njoj također vrijedi prozboriti, ali daleko je važnije bilo utvrditi činjenice vezane za samu ideju. Zato ću ovom prigodom tek ustvrditi: sasvim je neumjesno umjetnike koji su potpisali radove – a riječ je o Matku Vekiću, jednom od najuglednijih slikara svoje generacije i hrvatskom predstavniku na prošlom venecijanskom Bijenalu; Igoru Gustiniju, ovogodišnjem predstavniku Italije u dijaspori na Venecijanskom bijenalu, Stjepanu Šandrku, slikaru najmlađe generacije i dobitniku Velike nagrade ovogodišnjega Slavonskoga bijenala, Ivanu Gregovu, višekratno nagrađivanu ilustratoru, te o Petru Ujeviću, vrsnom kiparu na tradiciji bogate hrvatske skulpture – nazivati mediokritetima, paušalno, bez pravoga uvida u njihov rad. Uostalom, izražavanje agresije i neprijateljstva prema tome događanju – bezazlenu, tek donekle provokativnu – onemogućuje sve likovnjake čija kreativnost dežurnim stražarima nije po volji; dok bi, upravo suprotno tome, zajednica trebala pridonijeti atmosferi sigurnosti.

Gledatelji emisije Hrvatska uživo na HRT-u mogli su čuti priopćenje Instituta za povijest umjetnosti: „Ako je bila namjera izazvati senzaciju, to je svakako postignuto, ali u negativnom kontekstu… Zagreb, nažalost, zapada u još dublju provinciju i te tzv. skulpture nemaju likovnu vrijednost, već su odraz agresivnog marketinga koji se služi javnim prostorom grada namećući neki novostvoreni hibridni hrvatski identitet.“ „Negativni kontekst“ – o kojemu smo izviješteni – izazivaju zapravo isključivo ovakvi komentari. Marketing, pa i agresivan, i likovne, nerijetko kvalitetne, realizacije nisu međusobno isključive kategorije. Primjerice, „Coca-Cola je dala javnom umjetničkom establišmentu lekciju o uspješnoj suradnji s umjetnicima (i u javnom prostoru, op. aut.). Premda Coca-Cola koristi ovaj sistem za povećanje svoje prodaje, ništa u toj interaktivnosti nije etički problematično. Baš naprotiv, to je odličan primjer građenja sveza s umjetnošću.“ (http://www.artsjournal.com/aestheticgrounds) Samo provincijalno snebivanje – a u slučaju KravatArta, pazite sad, čak ni nema reklame – tako nešto dovodi u pitanje.

Uzoran sofizam – kako i priliči, opsjenarski bogata, ali u biti posnoga sadržaja – podastro je novinar Novosti. Metoda je ovakva: prepričavaju se događaji – više ili manje točno – ali u niskome ključu, u intonaciji koja se jedino može opisati opanjkavanjem. Na jednu se netočnost ipak mora ukazati; metaforički kamen iz naslova Kamen oko vrata (koji bi očito neki skribomani rado vidjeli kao realiziranu metaforu) u tekstu se potvrđuje kao činjenica: „četiri metra visoke kamene gromade“ itd. Nekima se doista mora ponavljati: pokucajte na te gromade; radi se o poliesteru! Ne obmanjujte ljude.

Međutim, zaključak prethodnoga članka zapravo je iznimno koristan. Ondje saznajemo zašto je čitav projekt KravatArt doživio osudu i od „srednjostrujaških medija“. Zato jer je dirnuo „na granice ‘visoke umjetnosti’ koje široka malograđanska baza spomenutog identiteta uobičajeno doživljava krajnje ozbiljno“ (da bude jasno, autoru članka su na duši najviše „granice javnog i privatnog“) pa su „artistički senzibilizirani urednici i novinari“ pokazali, i ne htijući, svoje „dvostruko dno hipokrizije“. Zahvaljujem!

Upravo takav vrhunac zgroženosti i zaprepaštenja – barem za sada – podastire nam ravnateljica Centra za suvremenu umjetnost Zagreb. Podupirući „gomilu strasnog gađenja na platformama socijalnih mreža“, svojim mišljenjem kako „nas je Academia Cravatica pomela jednim od najneukusnijih projekata u javnom prostoru viđenih u posljednjih 20 godina“, Janka Vukmir kao priznata stručnjakinja za ukus – zalažući se valjda za onu kantovsku težnju prema univerzalnosti sudova ukusa – zapravo nameće svoje totalitarističko jednoumlje (sa svojim SCCA kao organom kontrole). Razotkriti ga možemo u njezinoj konstataciji kako „postoji razlika između živućih i suvremenih umjetnika“. (Ne biste vjerovali, ali projekt je, kako izvještava kolegica, „realiziran u suradnji s nekoliko živućih umjetnika“!) Prvi, pretpostavljam, egzistiraju nesvjesni u tami zabluda, dok su drugi prosvijetljeni već i samim susretom s ravnateljicom Centra.

Budući da je njezina „nelagoda probuđena očajnim likovnim rješenjem cijelog projekta“, ali „i svim značenjima koje projekt nosi u sebi“, nameće se zastrašujući zaključak-pitanje: može li uopće ikakvo likovno rješenje biti prihvatljivo!?

Pa ipak, u Nacionalovu članku Čvor koji guši grad stoje i opravdane primjedbe; jedna od njih je ta da organizatori „na web stranicama nemaju nikakve podatke o projektu“. To je doista propust (ovih dana, nadam se, bit će ispravljen), kao i naivna zabluda da je moguće u Zagrebu nešto napraviti, a izbjeći histeriju proizašlu iz potpuno pogrešna gledišta (možda i namjerno pogrešna). Osobno sam sasvim svjestan nedostataka projekta, ali tvrdim, nasuprot kritičarima, realizacije su u najmanju ruku korektne, likovno pismene – ako ne potpadnete pod manipulaciju. Promotrite ih kao formu, kao sliku, kao poruku, promotrite ih u njihovu smještaju u određenom prostoru, kao scenografiju, i ocjene će biti u nekakvoj relaciji, u rasponu na ljestvici uspješnosti. S promjenom gledišta i percepcija se mijenja. Jedino bez nametnute isključivosti moguće je reći: učinite/učinimo to bolje.