Telegraf Sluxbenicski identificiran

Dosad se držalo da nijedan broj Télégraphea, službenoga glasila francuske uprave, nije objavljen na hrvatskom jeziku ili da taj primjerak nije pronađen. Otkriće Vjekoslava Ćosića pokazuje da je to bila pogrešna pretpostavka

Preporođena Zadarska revija pod izmijenjenim uredništvom na čelu s Josipom Liscem u najnovijem izdanju (br. 1, 2011) donosi na prvi pogled malo, ali zbilja važno, otkriće, za hrvatske povjesnike i jezikoslovce. O čemu je riječ? Prof. Vjekoslav Ćosić, vrsni romanist sa Sveučišta u Zadru, raščistio je dvojbu koja traje već dvjesto godina, je li Télégraphe Officiel des Provinces Illyriennes, službeno glasilo francuske uprave sa sjedištem u Ljubljani, imalo i hrvatsku verziju. Glasilo je zamislio i pokrenuo Auguste Frédéric Viesse de Marmont, duc de Raguse, Napoleonov doglavnik za hrvatske i slovenske krajeve pod francuskom jurisdikcijom. Telegraf se po Marmontovu naumu trebao tiskati na francuskomu jeziku te istodobno na njemačkom, talijanskom i „ilirskom” (hrvatskom). U razdoblju od 1810. do 1813. pojavilo se 311 brojeva na francuskom, a na njemačkom i talijanskom znatno manje (neredovito i povremeno). Dosad se pak držalo da nijedan broj nije objavljen na hrvatskom ili da taj primjerak nije pronađen, što je bila pogrešna pretpostavka. U potragu za tim brojem uložilo se odista mnogo truda, pretražene su knjižnice u Ljubljani (Paul Pisani, 1810; Milko Kos, 1927) – bezuspješno. Iz popisa onih koji su se bavili ili doticali pitanje hrvatskog izdanja vidi se koliko se ono sudilo vrijednim: Branko Vodnik (1912), Ferdo Šišić (1916), Šime Urlić (1921), Josip Horvath (1940), Rudolf Maixner (1941. i 1946), Zlatko Vince (1973), Frano Baras (1977), Drago Roksandić (1998). Sve su to meritorni znanstvenici; tezulja im je pokazivala približno ovako: nije nipošto bilo hrvatske verzije, bila je, ali je ostala u rukopisu, koji je izgubljen; kad je rukopis pronađen, tvrdilo se da nije tiskan. Da se prisjetimo slavnoga Boileauova stiha: „Enfin Malherbe vint...”. U ovom slučaju taj se uzvik odnosi na prof. Vjekoslava Ćosića, koji nam je u citiranoj Zadarskoj reviji podastro neosporive dokumente: „Telegraf sluxbenicski, Br. 1, Trojmisecnik, Br. 1, Ljubljana u Sridu na 2. Janura 1811.” Prevoditelj je s francuskog izvornika Šime Starčević, imenovan od Marmonta i pozvan na tu službu u Ljubljanu, kako doznajemo iz popratne iscrpne Ćosićeve studije. Autor studije dobrano se namučio dok je došao do podastrtog dokumenta, a on mu je, da prostite, stajao pred nosom, ni puškomet od prebivališta, u Državnom arhivu u Zadru. Štoviše, da bi pripovijest bila napetija za kolegu Ćosića, on je od Arhiva iskao francusko izdanje, a istom poštom poslano mu je i hrvatsko, za kojim se tragalo punih dvjesto godina. Telegraf Službenički navedenog nadnevka zapremio je tri sitno tiskane stranice s razmjerno dosta teksta. Prevoditelj Šime Starčević (1784–1859), „lički pop”, stric političara Ante Starčevića, koji ga je školovao, bio je preodređen za taj posao jer je za francuske vladavine objavio dvije slovnice. Iz prijevoda se vidi da je pobornik štokavštine i ikavice, na čemu je zadrto ostao i nakon odlaska Francuza, zagovarajući do kraja života stari verstopis. Gajeva reforma bila mu je „crvena krpa”, izrugivao se njegovim dijakritičkim znakovima: „Nikoji Horvati (...) smišno pogerdjuju plemenita i milovidna slova latinska kada im po glavi rogove sade i u mozak šiljke zabadaju” (Zora Dalmatinska, 1844, br. 2, str. 250).

Auguste de Marmont, Napoleonov doglavnik za Hrvatsku, pokrenuo je Télégraphe

Urednička ljubomora

Telegraf je, naime, trebao odmijeniti zadarski Kraljski Dalmatin (1806–1810), tjednik s dvojezičnom verzijom (talijanskom i hrvatskom). Suradnik tog tjednika B. Benincasa premješten je u Ljubljanu na funkciju glavnog cenzora i ujedno urednika Telegrafa, koji je, općenito kazano, nemarno uređivan, osobito nakon Marmontova odlaska na višu dužnost u Portugalu (1811). Benicasa je uredničku dužnost prepustio jednom nižem činovniku, pa drugom. Napokon novine u krizi preuzeo je Charles Nodier (1780–1844); znameniti francuski predromantičarski književnik, koji se zdušno prihvatio posla, uveo, među ostalim, nepolitički podlistak, pisao u nastavcima o „ilirskim”, tj. morlačkim temama. Njegovo devetomjesečno vođenje Telegrafa (1812–1813) dalo je novinama moderniju i novu medijsku dimenziju, iako je kao Napoleonov službenik za plaću zarađivao s dodatnim obvezama: bio je još nadzornik državne lutrije i knjižničar Gradske biblioteke (R. Maixner, Charles Nodier i Ilirija, Rad, Zagreb, 1924, str. 1–48).

Ostaje zagonetkom zašto se nije proslijedilo s „ilirskim” izdanjem Telegrafa, predmnijevam da je listu nedostajao pokrovitelj s profesionalnom žicom kao što je Kraljskom Dalmatinu bio Vincenzo Dandolo, kojemu su Francuzi i ponudili mjesto urednika Telegrafa, ali je on selidbu u Ljubljanu odlučno odbio i zbog toga što je bio patetično ljubomoran na Marmonta, koji se udvarao „ŕ la française” Dandolovoj prelijepoj mladoj supruzi.

Izvješća o carevu zdravlju

Iako je ostao na jednom broju, ne bih nipošto omaložavao značenje Telegrafa Službeničkog u verziji Šime Starčevića, koji nastavlja kontinuitet Kraljskog Dalmatina i to točno prije dvjesto godina. Valja taj hrvatski broj, zahvaljujući maru kolege Vjekoslava Ćosića, a broj se za razliku od zadarskoga glasila pojavio samo jednojezično, uvrstiti u tečevine hrvatskoga nacionalnog kulturnog i jezičnog preporoda. Istina, iz toga sačuvanog primjerka jasno se vidi njegov profil glasila službene francuske administracije. To su, danas bismo rekli, „agencijske vijesti”, pobrane ponajviše iz pariškog tiska, o državnim zbivanjima unutar Napoleonova carstva. Upada u oči da je Telegraf redovito javljao, prema liječničkom izvješću, o Napoleonovu zdravlju („slabo je spavao”, 10. i 13. prosinca 1810), a iznenađuje da vijesti iz „Ilirije”, suprotno Kraljskom Dalmatinu, gotovo i nema: bilježi se da je pučanstvo Pokrajinâ zahvatio delirij veselja na vijest da je carica zatrudnjela (Starčević je francusku la grossesse preveo kao zanosechanje), pa je njihov guverner za siromašne podario hranu i novac.

Romanist Vjekoslav Ćosić pronašao je prvi broj Telegrafa, za koji se vjerovalo da je izgubljen

Usporedivši naslovnu stranicu Telegrafa Službeničkog s francuskim verzijom tog broja može se utvrditi da Starčević nema problema s razumijevanjem izvornog teksta. Prijevod mu je točan, odveć doslovan pače, što je i očekivano za leksičko stanje koje je vladalo u Hrvatskoj na samu početku 19. stoljeća. Jezičnim aspektom prijevoda opširno se pozabavio prof. Ćosić upravo završnim odjeljkom popratne studije, Leksičke osobine hrvatskog prijevoda. Možda je zanimljivo da Starčević francusku imenicu la province pretvara u turcizam „Vilaet” (premda je V. Menčetić u Trublji slovinskoj već pjevao: „Čuj hrvatska pokrajino...”), da mu je Grand Duché de Frankfort „Velika Hercegovina Frankfurtska”, les mulatres je domišljato nazvao „polucrncima”.

Postupno pripravljan preporod

Telegraf Službenički, naglasiti je još jednom, nagovješćuje da se Hrvatski preporod, početnim imenom Ilirski pokret, nije pojavio iznebuha, nego da se pripravljao korak po korak, desetljećima. Na razini novinske i periodičke produkcije faktografski je zasad potvrđen dojmljiv progresivan niz. Kronološki gledano: Kraljski Dalmatin (1806–1810); Telegraf Službenički (1811); Kalendar horvatski (1813. i 1818) Požežanina, učenog profesora, povjesničara i prigodnog pjesnika Antuna Nagya, koji je, ističući se hrvatskim rodoljubljem, izradio i tiskao program za izdavanje novina na nacionalnom jeziku, predvidjevši im ime Slavonski Feniks. Nagy je za svoj projekt isposlovao sve dopusnice (županije, ugarsko-hrvatske vlade), ali je nešto zapelo, pa se Feniks nije pojavio, a možda se prvi tiskani broj negdje zagubio.

Naslovna stranica jedinog broja Telegrafa Sluxbenicskog

Neumorni Toma Mikloušić surađivao je u Horvatskom kalendaru, varaždinskomu i zagrebačkom, pa je potom dao tiskati i vlastiti, bogat građom, Stoletni kalendar (1819). Pomak je bez ikakve dvojbe napravio mladi Juraj Šporer, koji je u rodnom Karlovcu objavio Almanah ilirski za godinu 1823. s vrlo znakovitim književno-beletrističkim prilozima, prethodeći na taj način Vrazovu Kolu (1842). Šporerov časopis, ne znam pak zbog čega, zapostavljaju hrvatski književni povjesnici, obescjenjujući sve takve priloge prije pojave Gajeve Danice. Sam pak mag „ilirizma” priopćio je više svojih pjesama na kajkavskom idiomu u glasilu na njemačkom Luna (1826). Danica se javlja, kao što znamo, tek 1835.

Dodamo li tomu nizu i novine koje su izlazile na njemačkom (od kojih su ponajvažnije Luna – Agramer Zeitschrift, 1826) i na talijanskom (Gazzeta di Zara od 1832), samo neupućen može reći da su prva tri desetljeća u Hrvatskoj u svakom pogledu bila jalova i besperspektivna, bez novina i časopisa kao promotora kulturnog napretka i nacionalne samosvijesti. Otkriće kolege Vjekoslava Ćosića u tom pogledu zacijelo je još jedan kotačić. Gaudeamus igitur, u očekivanju da će možebitni tražitelj otiska Slavonskog Feniksa biti iste sreće.