Svevremeni mediteranski egzistencijalizam

Knjiga donosi kronološki pregled Zidićeva pjesništva u posljednjih pedesetak godina, a uz pjesme iz njegovih objavljenih zbirki neke su ovim izdanjem prvi put predstavljene javnosti

Predstavljanje zbirke poezije Kost i gozba: pjesme 1957–2011. su-vre-menoga hrvatskog pjesnika Igora Zidića održano je u četvrtak 15. rujna 2011. u prepunoj Velikoj dvorani Matice hrvatske. Knjiga donosi kronološki pregled Zidićeva pjesništva u posljednjih pedesetak godina, a uz pjesme iz njegovih objavljenih zbirki neke su ovim izdanjem prvi put predstavljene javnosti. O zbirci koja na 495 stranica sabire 283 pjesme u devet ciklusa i devet knjiga te opsežan pogovor Ivana Rogića Nehajeva i dvije autorove autobiografske crtice uz autora su govorili pjesnik i književni kritičar Ivan Rogić Nehajev, likovni kritičar Milan Bešlić te akademik Ante Stamać.

Snimio Mirko Cvjetko

Nakon uvodnih riječi Milana Bešlića kojima je otvoreno predstavljanje knjige koju je uredila Jelena Hekman okupljenima se obratio autor Zidić čitanjem triju pjesama iz najranije faze njegova stvaralaštva: Noćni bozi, Angelus te pjesme Put kroz Antigonu koja je nastala 1957, a posljednji je put prerađena 2011. Ivan Rogić Nehajev predstavio je svoju interpretaciju Zidićeva opsežna i raznovrsna opusa izgrađenu na „logici četverstva“ – autorskog, jezičnog, tvorbenog i tematskog. „Zidićevo javno djelovanje od šezdesetih možemo promatrati kroz autorsku praksu pjesnika, likovnog pisca, kritičara i esejista, oporbenoga političkog pisca i aktivista te voditelja i dužnosnika u kulturnim institucijama“, istaknuo je Rogić, dodavši kako je „u središtu prvenstveno Zidić kao pjesnik, stožerni lik koji određuje i horizont i opću kakvoću svih poslova koje Zidić radi“. Nadalje, Rogić se osvrnuo na Zidićevo jezično četverstvo sadržano u hrvatskome koji se razumije u svojoj punini i množini, njegovoj protočnosti i prostranosti određenoj „fizikalnim silama Sredozemlja“, vremenitosti vidljivoj u imaginarnom dnevniku koji autor piše (više inačica pjesama u različitim razdobljima) te u „šifriranju tišine, zazivanju jednog Ništa kao uvjeta svih drugih uvjeta“. Tvorbeno pak četverstvo, dodao je Rogić, čini njegova „igra fraktala“, pjesme u prozi te rad na kristalnosti, a tematsko motivi Sredozemlja, hrvatska neprolaznost i otpor tiraniji kroz lik Judite i Domovinski rat te egzistencijalna motivika iz Zidićeva razlogovskog razdoblja. „Zidićevo pjesništvo u toj međuigri različitih elemenata stoji na svijetloj strani ulice ili, kako bi to rekli naši rokeri, na sunčanoj strani“, zaključio je Rogić, istaknuvši kako Zidićev opus pripada „među najvažnije zalihe hrvatskog pjesništva u zadnjih pedesetak godina“.

Milan Bešlić detektirao je „načelo varijacije“ i funkciju datiranja u Zidićevu pjesništvu, istaknuvši kako Zidić tim postupkom „relativizira vrijeme, ali apsolutizira riječ, uzvisujući je u načelo svojega pisanja kao otvoren stvaralački proces u kojem se stihovi uvijek mogu pisati, a napisani dopisivati, jer se pjesma ne može završiti u vremenu, već samo u riječi“. Bešlić je Zidića nazvao modernim tradicionalistom, onim „čije je pjesničko djelo sazdano na klasičnim književnim i kulturnim vrijednostima izraženim suvremenim pjesničkim jezikom s autorskim obilježjima“. Akademik Stamać Zidića je nazvao pjesnikom koji je uvijek najavljivao promjenu vremena, osvrnuvši se na početke njegova stvaralaštva i opisujući okolnosti tiskanja Zidićeve prve zbirke Uhodeći more iz 1969, naglasivši i Zidićevu ulogu u razlogovskoj generaciji, ali i u modernoj likovnoj kritici.

Tijekom predstavljanja autor je čitao svoje pjesme i s okupljenima podijelio anegdote vezane uz njihov nastanak, ljude, vremena i prostore koji su ih obilježili. Igor Zidić rođen je 1939. u Splitu. U Zagrebu je 1964. diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost te uređivao časopise Hrvatski tjednik, Život umjetnosti i Kolo, a i jedan je od pokretača književnog časopisa Razlog. Autor je brojnih studija s područja novije hrvatske umjetnosti i likovnih monografija, zbirki poezije i eseja, a u dva je navrata bio selektor hrvatske sekcije za Venecijanski bijenale. Za svoj rad nagrađen je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Bio je tajnik Matice hrvatske i urednik njezina Nakladnog zavoda, a od 1989. obnašao je dužnost ravnatelja Moderne galerije. Od 2002. predsjednik je Matice hrvatske.