Sveobuhvatna slika svijeta

Tijekom druge polovice sedamdesetih Terrence Malick je na temelju sjajnih filmova Pustara i Božanstveni dani uživao ugled jednog od najdarovitijih i najvažnijih svjetskih filmaša, osebujna pjesnika i filozofa filma naklonjena meditativnosti i metafizičnosti, koji je ujedno i beskompromisan te nevjerojatno pedantan umjetnik, za ostvarenje svojih autorskih vizija i htijenja spreman i na najradikalnije korake. Dok je njegov dugometražni redateljski prvenac Pustara iz 1973, provokativna priča o mladom paru koji u bijegu od policije počini niz ubojstava, dočekan hvalospjevima, Božanstveni dani ponudili su dojmljivu pastoralnu priču o ljubavnom trokutu i zločinu u kojoj se na maestralan način isprepleću moralistička pitanja, socijalni motivi i emocionalni naboj usporediv s onim u grčkoj tragediji. I već kada se činilo da Malicku, slavljenu od kritike, ali ne baš prihvaćenu od publike, pripada mjesto u panteonu sedme umjetnosti taj je umjetnik 1978. napravio nešto posve neočekivano te se u potpunosti povukao iz svijeta filma. Doslovce nestao, jer punu 21 godinu od Malicka nije bilo ni traga ni glasa.

Odlična izvedba Brada Pitta

A onda se 1998. Malick vratio u velikom stilu adaptacijom romana Tanka crvena linija Jamesa Jonesa, sugestivnom te ugođajem i vizualno fascinantnom, ali i donekle pretencioznom poemom o ratu i ljudskosti. Kao redatelj koji snima malo, ali polako i temeljito, Malick je 2005. realizirao povijesnu dramu Novi svijet, znanu obradu priče o kapetanu Smithu i Indijanki Pocahontas predočenu iz iskošena Malickova motrišta. Premda se u cjelini radilo o očekivano emotivnom, poetičnom i vizualno briljantnom ostvarenju, u dobroj su mjeri do izražaja došle i Malickova grandomanija, pompoznost i preuzetnost, zbog čega se film povremeno ozbiljno poigravao strpljenjem gledatelja. Takve osobine obilježavaju i egzistencijalnu dramu Drvo života, peti dugometražni filma u 42-godišnjoj Malickovoj redateljskoj karijeri. Smještena u Waco u Teksasu tijekom 1950-ih godina, u grad u kojem je Malick odrastao, zbog čega dio kritike u filmu detektira i autobiografske detalje, priča prati članove obitelji O´Brian, traumatizirane tragičnom smrću jednog od trojice sinova. Preostalu dvojicu odgajaju krhka, eterična i submisivna majka (sjajna Jessica Chastain) i strogi i nasilnim ispadima sklon otac (izvrsni Brad Pitt), a stariji sin Jack (Sean Penn) kao odrasla, prošlošću progonjena i moguće dijelom disfunkcionalna osoba prisjeća se djetinjstva te kreće u duhovnu odiseju, na kraju koje će u svojevrsnom zagrobnom svijetu susresti svoje najmilije, ali i sama sebe.

Nemalen broj filmofila i kritičara Terrencea Malicka smatra najvećim živućim američkim redateljem, umjetnikom čiji su filmovi zapravo celuloidni mitovi koncipirani kao varijacije biblijskih motiva o rajskom vrtu, iskonskom grijehu i izgonu iz raja. Malick malo pozornosti obraća dramaturgiji i naraciji u klasičnom smislu, a mnogo više montaži dugih meditativnih sekvenci s ljudima koji lutaju napuklim svijetom koji presudno definiraju opreke okrutnosti i ljepote, ljubavi i mržnje, života i smrti. Protagonisti Malickovih filmova inicijalno su nevini, usporedivi s Adamom i Evom u raju, no njihovu nevinost i rajsko okruženje uništavaju odbjegle ubojice u Pustari, ratna zvjerstva u Tankoj crvenoj liniji, došljaci i konkvistadori u Novom svijetu ili pak tragična pogibija jednog od braće (ne doznajemo kojeg) i suočavanje s tamnim naličjem i psihopatologijom agresivnog oca tijekom djetinjstva u Drvu života. Tu je zametak iskonskoga grijeha koji rezultira gubitkom nevinosti i ubrzanim raspadom svijeta i njegove idile, pri čemu je otac kao simbol agresivnog i opresivnog životnog načela u sukobu s majkom koja simbolizira milost i dobrotu. U takvu se kontekstu Zlatnom palmom ovjenčano Drvo života može smatrati Malickovom Odisejom u svemiru 2001, s tom razlikom što film ipak ne posjeduje metafizičku dubinu, fascinantnu sugestivnost ni vizionarski zamah Kubrickova remek-djela. Svakako, Malick je i ovdje pjesnik koji gledatelje hipnotizira erupcijom konkretnih i apstraktnih slika, začudnih subjektivnih kadrova, zvukova, melodija i osjećaja (intimnih retrospekcija i gotovo fizički opipljive tjeskobe), koji transcendira stvarnost i u pokušaju lovljenja neuhvatljivoga te celuloidnog dočaravanja intime i duše uspijeva prijeći granice filma kao medija. U određenoj mjeri Drvo života, uz koje Malick prilaže i posebne upute za prikazivanje, usporedivo je i s Fontanom života Darrena Aronofskyja, naglašeno pretencioznim djelom s kojim dijeli težnju za stvaranjem sveobuhvatne slike bivstvovanja, beskrajni vremenski raspon prikazanih zbivanja te mitologizaciju prirode i ljudske egzistencije. Spomenuta pretencioznost koja povremeno otklizava u banalnost ponajviše se očituje u dvadesetak minuta dugoj sekvenci nastanka univerzuma – od velikoga praska preko dinosaura do Jackova (čovjekova) rođenja – zbog čega i Drvo života gledateljsko strpljenje dijelom stavlja na kušnju, pa je primjerice tijekom projekcije na kojoj sam bio mlađa publika mahom izlazila iz dvorane. Ipak, posrijedi je maestralno režirano, iznimno sugestivno, emotivno, poetično i atmosferično, čarobnom fotografijom Emanuela Lubetzkyja (I tvoju mamu također, Djeca čovječanstva) snimljeno djelo čije su ravnopravno gradivno tkivo prepoznatljivi klasični akordi Bacha, Mahlera itd. kao i dojmljiva glazba Alexandrea Desplata (Kraljica, Kraljev govor). Zbog svega navedenog, kao i činjenice da djetinjstvo na filmu nikad nije izgledalo ljepše, Drvo života je film koji slabostima unatoč ambiciozniji filmofili ne smiju propustiti.