Sudbina Lotove žene

Homogenizacija nacije u vrijeme dok je ona obespravljena posve je razumljiva i opravdana. I – ma što o tome mislili euroskeptici – to je i znak svojevrsne normalnosti

Nepravedne haške presude hrvatskim generalima svojedobno su s pravom mobilizirale hrvatsku javnost. Pojedinci, udruge i službena vlast izrekli su o tome svoja stajališta. Pritom je velika većina iskazivala zabrinutost izazvanu mogućim posljedicama koje bi neke kvalifikacije iz presude mogle imati za budućnost naše države. Druga značajka mnogobrojnih istupa bila je da se na osuđene generale Antu Gotovinu i Mladena Markača više gleda kao na institucije nego kao na osobe. To je i razumljivo, jer oni su doista simboli pravednog oslobodilačkog rata u kojem je konačno ostvarena hrvatska demokratska država. No što je s gospodom Gotovinom i Markačem kao osobama? Nije li se ta dimenzija negdje zametnula u državnopravnim zavrzlamama ovog slučaja? Nismo li, u našoj poželjnoj revnosti za državu i naciju, jednostavno previdjeli da su naši generali osim institucija i osobe koje vole život, slobodu, druge ljude… koji imaju svoje radosti, afinitete, planove za budućnost… a o čemu mogu tek maštati unutar zidova sheveningenskog zatvora?

Ako i nisam u pravu – jer nemoguće je zaviriti u duše ljudi dok govore o simbolima našeg oslobođenja – i sam dojam koji mi se ovim povodom nametnuo, dostatan je da potakne na razmišljanje o odnosu osobe i zajednice u aktualnom trenutku hrvatske zbilje.

Homogenizacija nacije u vrijeme dok je ona obespravljena ili dok brani svoje prirodno pravo da se konstituira u vlastitoj državi posve je razumljiva i opravdana. To je, uostalom, preduvjet da se dođe do tog opravdanog cilja. Štoviše, u Europi kao domovini nacija i nacionalnih država – ma što o tome mislili euroskeptici – to je i znak svojevrsne normalnosti.

No nacionalno jedinstvo nije jednoznačna vrijednost. Ono ima jednu ulogu dok se nacija bori za „svoje mjesto pod suncem“, a drugu kad se nađe na tom cilju. U prvom slučaju fond činjenica oko kojih je nužno nacionalno jedinstvo (mi-osjećaj) bitno je veći nego u drugom slučaju, kada se ono ograničava samo na najvažnije: nacionalnu sigurnost i skladno djelovanje zajednice. Ta redukcija, međutim, ni u kom slučaju ne narušava stabilnost države. Naprotiv! Svođenje jedinstva na ono što je bitno otvara prostor za razvoj integralne osobe, a to samo učvršćuje naciju jer onemogućuje da bude obmanjivana ili upotrijebljena za nečije uske interese, koji su u konačnici protivni općem dobru.

Danas, s velikim iskustvom nakon dvadeset godina samostalna života, Hrvatska je zrela za glasno razmišljanje o uspostavljanju novog odnosa između osobe i zajednice. Ostajanje na istom mjestu, u stubokom promijenjenim okolnostima, jamči jedino stagnaciju pa i propadanje.

Podupirući to stajalište podsjećam da je osoba i neupitna kršćanska vrijednost. Stoga su se građansko društvo i liberalna demokracija (koju treba razlikovati od političke filozofije liberalizma) upravo i razvili u judeo-kršćanskom krugu, a veliki totalitarni sustavi 20. stoljeća mogli su u njemu opstati samo kao krvave epizode. A propos posljednjeg, vjerujem da integralna osoba u slobodnom građanskom društvu može biti jedina brana prema prijetećem korporativnom totalitarizmu, koji neki politolozi već najavljuju. Sve to imaju u vidu europske demokršćanske stranke kada u svojim programima kao najvišu vrijednost navode upravo ljudsku osobu.

Život koji protječe samo u sjećanjima na vrijeme kad smo „disali kao jedna duša“, poput svakoga nostalgičnog stanja, neinventivan je i neproduktivan. Stoga se oni koji ostaju u njemu nužno dovode u položaj Lotove žene koja, obazirući se, unatoč upozorenju odozgo da to ne čini, postade stupom soli.