Sjećanja iz škole

Iako uza sve starlete, sportaše i političke agitatore prosvjetni djelatnici i školstvo danas ne pronalaze mjesto u medijima i nisu na osobitoj cijeni, učitelj je bio i ostao jednom od ključnih osoba u formaciji svakoga pojedinca, time i društva u cjelini. Škola nije samo rasadnik znanja i stup odgoja, već i hram ljubavi za materinski jezik, mjesto susreta, dijaloga i prijateljstva koje potiče duhovni i kulturni napredak. Polazeći od tih ideja, nova knjiga umaškog ogranka Matice hrvatske Narodnjačka krv u temeljima hrvatske škole – sto godina hrvatskog školstva 1911–2011. donosi cjelovit i iscrpan pregled stoljeća školstva na hrvatskom jeziku na području Bujštine, svjedočeći o obrazovanju, školskom sustavu, mreži škola, nastavnicima, poznatim đacima i svima ostalima koji su gradili kulturni život toga rubnog dijela Istre.

Izd. OMH Umag, rujan 2011.

Knjiga je plod istraživanja autora Zlatana Varelije, a objavljena je u povodu stote obljetnice otvaranja prve škole na području Umaga – one u Juricanima – Materadi – koju je 1911. otvorila Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, zaustavljajući odnarođivanje Hrvata u tom dijelu Istre. Povijest istarskog i školstva Bujštine (krajolik između Mirne i Dragonje, Zrenja i mora) specifična je s obzirom da je rubno područje Istre bilo prvo na udaru talijanskog iredentizma i da se nigdje u Istri nije teže dolazilo do hrvatske riječi kao na ovim prostorima. U borbi Hrvata za ljudska prava s austrijskim središnjim vlastima s jedne i talijanskim pokrajinskim s druge, škola je igrala veliku ulogu, a školsko je pitanje bilo sastavni dio političkoga života cijele Istre. Iz tih je razloga ova crtica iz povijesti hrvatskog obrazovanja zasigurno vrijedna pozornosti, a to potvrđuje i publikacija Zlatana Varelije, koja donosi niz dosad novih i nepoznatih činjenica podataka i dokumenata.

Bogato opremljena knjiga o povijesti školstva u Bujštini podijeljena je u pet cjelina koje problematiziraju različite aspekte istarske obrazovne prošlosti. Prvi dio, Hrvatsko školstvo Bujštine do 1918, donosi pregled političkih prilika na Bujštini u 19. stoljeću, stanja prosvjete i školstva, rada i aktivnosti učitelja te podatke o osnivanju Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru koja je pod geslom „Narod bez škole je narod bez budućnosti“ otvarala obrazovne ustanove na hrvatskom jeziku diljem Istre. Drugi dio predstavlja djelovanje hrvatskih škola do 1918. na širem području Istre, a treći na području Umaštine. Opisani su i podaci o općinama u kojima su nicale škole, njihovu stanovništvu, gospodarstvu, povijesnim zanimljivostima i crticama; ona živa, svakodnevna narodnjačka Istra koja je gradila život i povijest jednoga kraja.

Talijanskom okupacijom san iredentista došao je do punog izražaja. Priključenje istarskih krajeva Italiji i potpuno istrebljenje hrvatske tradicijske kulture, jezika škola i narodnih običaja bio je cilj talijanske vlasti i iredentista prije i poslije stupanja na vlast. Tada je broj hrvatskih škola i razreda sve strmoglavije opadao, a talijanskih iz godine u godinu rapidno rastao, o čemu svjedoči poglavlje Zatiranje hrvatskog školstva između dva rata, dok sljedeće, Školstvo poslije Drugog svjetskog rata, govori o obnovi i osnivanju centralne škole u Umagu i školama u Kaštelu i Juricanima – Materadi, koje uspješno djeluju od 1945. do danas. Osobito je zanimljivo posljednje poglavlje posvećeno osobama koje su obilježile početke hrvatskoga školstva na prostoru Bujštine i Umaštine, zaslužnim svećenicima i profesorima, donoseći njihova sjećanja, dnevničke zapise i mudre misli koje su odgajale generacije učenika. Taj epilog simbolizira i vrijednost cijele knjige – zbirke povijesnih dokumenata, podataka i sjećanja djedova, majki, sinova i prijatelja, prikazanih kroz povijest škola u kojima su rasli, zaljubljivali se i družili. Stoga ova knjiga, obogaćena školskim fotografijama, novinskim člancima i dnevničkim bilješkama, ima osobitu vrijednost za lokanu zajednicu, ali jednako tako i za povijest hrvatskoga školstva u cjelini.