Religijska simbolika i socijalni pesimizam

Iako ponešto okrnjena, selekcija filmova s motovunskog festivala pružila je Zagrepčanima priliku da vide nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja

Premda su organizatori u posljednji trenutak otkazali projekcije dobitnika Propelera Motovuna, sjajne belgijske krimi-drame Bikova glava Michaëla R. Roskama, baš kao i na ovogodišnjem kanskom festivalu nagradom žirija u programu Izvjestan pogled ovjenčane psihološke egzistencijalne drame Elena Andreja Zvjaginceva te novoga filma braće Dardenne Dječak s biciklom, posjetitelji revije Motovun u Zagrebu ipak su imali prilike uživati u nekoliko vrlo vrijednih ostvarenja s 14. motovunskog festivala.

Kadrovi iz filma Torinski konj (gore i dolje lijevo)

I iz dokumentarne drame Uvoz / Izvoz (dolje desno)

Ponajprije je riječ o psihološkoj egzistencijalnoj drami Torinski konj velikoga mađarskog redatelja Béle Tarra, koju uz tog osebujnog filmaša kao suredateljica potpisuje montažerka i njegova česta suradnica Ágnes Hranitzky. U filmu na ovogodišnjem Berlinaleu ovjenčanom Srebrnim medvjedom i nagradom FIPRESCI Tarr se prema vlastitim riječima bavi „tegobnošću ljudske egzistencije“, no umjesto na prolaznost života i smrtnost usredotočuje se na svakodnevicu i njezinu gdjekad nepodnošljivu rutinu, koja često ukazuje na to da je nešto trulo u našem postojanju i da je neizbježni kraj blizu.

Društvena patologija

U filmu snimljenu prema izvornom scenariju Lászla Krasznahorkaija koji je Tarr doradio, autor polazi od možda stvarna, a moguće i apokrifnoga događaja koji se odigrao 3. siječnja 1889. Tada je glasoviti filozof Friedrich Nietzsche, izišavši iz kuće u Ulici Carla Alberta u Torinu, ugledao kočijaša koji bičuje neposlušna konja. Želeći zaštititi životinju, Nietzsche je prišao konju, zagrlio ga oko vrata i iznenada se srušio na tlo. Nakon dva dana potpune tišine izgovorio je svoje posljednje riječi te je preostalih deset godina života posve nijem i dementan proživio uz skrb majke i sestara. Nietzscheova je sudbina dobro poznata, no Tarr se pita što je bilo s konjem kao i što se dogodilo s kočijašem i njegovom kćeri. I njihove možebitne sudbine elaborira na sebi svojstven beskompromisan način, s osloncem na religijske konotacije, uporabom dugih, statičnih i meditativnih kadrova te pseudodokumentarističkoga prosedea, praktičkim nepostojanjem naracije te naglašavanjem socijalno realističnog konteksta i tjeskobne ugođajnosti, što je dodatno pojačano dojmljivom crno-bijelom fotografijom i dijaloškim minimalizmom. U svakom kadru Tarrova filma, koji je osim dvaju kratkih prekida fokusiran na samo dva lika, ona siromašnoga seljaka i njegove kćeri, može se osjetiti nepodnošljivost i gotovo ubitačna rutina svakodnevice svedene na donošenje vode iz bunara, hranjenje konja i jedenje po jednoga kuhanog krumpira. A kad iziđu iz kakva-takva skloništa koje im pruža kuća, otac i kći bivaju izloženi nemilosrdnom djelovanju nevremena, vjetra i kiše kojima kao da ih kažnjava Bog. No kako film dramaturški otvara epizoda s Nietzscheom, lako je zaključiti da i Tarr poput Nietzschea drži da je Bog mrtav i da je čovjekov svijet, makar bio isposnički reduciran i skroman, osuđen na propast. U određenom smislu seljak i njegova kći prispodobivi su biblijskim likovima Adama i Eve, a njihova bijedna farma svojevrstan je pervertirani raj u obličju negostoljubive pustare. Također, budući da se filmska zbivanja protežu kroz šest dana postupne destrukcije, može se pretpostaviti da je Tarr cjelinu koncipirao kao biblijsku parabolu o konačnom božjem uništenju svijeta koje traje jednako kao i njegovo stvaranje.

U gotovo svakom kadru četiri godine stare snažne egzistencijalne dokumentarne drame Uvoz / Izvoz Urlicha Seidla razvidan je nerv rasna dokumentarista njezina autora, nekadašnjega slikara i fotografa, koji je u igranom filmu debitirao 2002. zapaženom dramom Dog Days. Izražena realističnost zbivanja predočenih neposrednim, no hladnim i distanciranim pogledom i potpunom odsutnošću glazbe, te impresivni izvedbeni minimalizam s osloncem na neke elemente neorealizma najjači su aduti priče o neveselim sudbinama dvoje mladih Europljana. Ona je Olga, brižna samohrana majka i loše plaćena medicinska sestra iz ukrajinske provincije koja, nakon što se u domovini bezuspješno okuša u bavljenju internetskom pornografijom, dijete ostavi na skrb svojoj majci i kakav-takav bolji život odluči potražiti u Beču. Dakako, i ondje je čeka mijenjanje slabo plaćenih poslova i beskrajno ponižavanje te naposljetku duži posao čistačice na gerijatrijskom odjelu jedne bečke bolnice. On je Pauli, Olgin problematični te nasilnim ispadima i alkoholu sklon vršnjak koji će, dobivši otkaz na poslu zaštitara, u pratnji neodgovornog i nemoralnog očuha obavljajući mutne ilegalne posliće preko Slovačke konačno stići u Ukrajinu. Epizodno strukturirana cjelina paralelnom montažom prati zrcalne putove Olge i Paulija, pri čemu je nevesela sudbina djevojke iz tranzicijske Europe na Zapadu onaj uvoz iz naslova, dok je izvoz djelomičan film ceste kojim pratimo Paulija na putovanju istočnom Europom. Redateljeva poruka je posve jasna i eksplicitna, i u toj jasnoći pojednostavnjena i odveć tezična. Istočna Europa na nekad mitski Zapad izvozi dobrodušne i plemenite mlade ljude, koji zbog kulturoloških, civilizacijskih i inih razloga nikad neće biti integrirani u društveni korpus, dok istodobno sa Zapada uvozi kriminalni polusvijet ogrezao u nemoral. Priče o objema protagonistima Seidl oslikava vrlo pesimističnim i tjeskobnim tonovima, s velikim brojem eksplicitnih pornografskih scena i gdjekad nepodnošljivih naturalističkih sekvenci stvarnih umirućih pacijenata Olgine bolnice. Mizantropija i nemilosrdnost kojom redatelj tretira likove gotovo su opipljivi, ali ipak povremeno prošarani začudnim altruizmom i poetičnošću.

Gubitak osjetila

Egzistencijalna drama s elementima fantastike Savršeni osjećaj Davida Mackenzieja svojevrsna je parafraza fantastične horor-drame Sljepoća Fernanda Meirellesa, u Glasgow smještena priča o romantičnoj epidemiologinji Susan koja se zaljubljuje u arogantnog i egoističnog kuhara Michaela. Iako vjeruje da je Michael (Ewan McGregor) još jedan pogrešan izbor u njezinu životu, Susan (vrlo senzualna Eva Green) ipak se s njim upušta u isprva površnu, no postupno sve dublju vezu. Kad se počne pokazivati da Michael ipak nije tako samoživa i neodgovorna osoba, svijet će zahvatiti epidemija vrlo neobične bolesti. Naime, ljudi postupno počinju gubiti osjetila, redom od okusa preko mirisa do sluha i naposljetku vida, a konačni gubitak svakog osjetila osim opipa praćen je snažnim neposrednim ekstatičnim osjećajima koji ljude nagone na prežderavanje, opsesivno njušenje svega i svačega, konačno uživanje u glazbi i zvukovima te intenzivno promatranje zalazaka sunca i svijeta oko sebe. Dakako, savršeni osjećaj iz naslova je ljubav, emocija koja natkriljuje i u konačnici zamjenjuje sve druge osjećaje. Štoviše, ljubav između Susan i Michaela gubitkom svakoga novog osjećaja unatoč povremenim sumnjama postaje sve dublja i jača, kao da u sebi apsorbira sva izgubljena osjetila.

Eksploatirajući slikovite krajolike i svojevrsnu egzotiku irske provincije i gradića Drumaleena, nagrađivana humorna drama Pista Iana Powera u sjećanje priziva ostvarenja Prestona Sturgesa. Kako u prologu filma piše, riječ je o „pomalo istinitoj“ priči o senzibilnom klincu Pacou, sinu samohrane majke Grace koji 1983. postane svjedokom pada zrakoplova u blizini. Kad iz njega iziđe zagonetni pilot Ernesto (Demián Bichir), Paco će slagati da zna španjolski i postati Ernestov glasnogovornik. Očekivano, dječak će u pilotu ubrzo pronaći zamjenskog oca, ni Grace prema njemu neće ostati ravnodušna, a to se neće promijeniti ni kad se otkrije da je Ernesto sitni kolumbijski kriminalac kojega progoni brat, član narkokartela. U susretu dviju različitih kultura humor izvire podjednako iz komedije situacije i karaktera, iz dječakovih izmišljenih prijevoda pilotovih riječi, kao i iz efektnog prikaza malograđanskog mentaliteta zajednice. Pored sigurne i elegantne režije, raspoloženih glumačkih nastupa i vrlo uspjela verbalnog i fizičkog humora, najveća vrlina filma krije se u njegovoj jednostavnosti i nepretencioznosti. Slikoviti karakteri protagonista, prema kojima se autor odnosi s izrazitom empatijom, životni dijalozi, suptilne karakterne nijanse i ironijski odmak aduti su cjeline koja osvaja šarmom i pozitivizmom, baš poput klasika Prestona Sturgesa.