Raskoš stvaralačkih postupaka

Podatak da je ostvarenje Tomislava Radića Kotlovina na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli ovjenčano pregršću prestižnih nagrada, od kojih je stožerna u kategoriji najboljega filma, zasigurno svjedoči o kvalitativnim dosezima, ali i precizno očitovanu društvenom kontekstu. Nepobitno je Radićevo značenje u hrvatskoj kinematografiji, početni filmovi Živa istina (1972) i Timon (1973) uspješno su uklapali dokumentarističku poetiku u okvire igranoga filma modernističkoga stila, a podjednako je uspješan i Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005), djelo iznimnih stvaralačkih postupaka. Upravo je taj film revalorizirao status znamenitoga hrvatskog filmaša, uspostavio poveznice i s početnim radovima, kao i sa suvremenim filmskim smjernicama Dogme 95. Posve jasno, i recentni uradak Kotlovina razabirljivo slijedi svjetonazor i stilske sastavnice autorskoga rukopisa Tomislava Radića.

Radićeva Kotlovina apsolutni je laureat ovogodišnjega Pulskog filmskog festivala

U Puli nagrađen scenaristički predložak preuzima širok raspon likova, obiteljskog i društvenog konteksta te razabire povijesnu uvjetovanost političke emigracije. Jasno je pritom da propitivanje povijesnoga predznaka nije nametljivo, već se odražava u obiteljskom skupu održanu u prirodnom zaleđu hrvatskoga podneblja, dakle izvan urbanoga. Taj skup pritom okuplja i tri sestre, od kojih je jedna pod majčinim nadzorom emigrirala u Australiju (Melita Jurišić), a manji niz obiteljskih zajednica povezan je rodbinskim predznakom. Na gastronomskom slavlju tradicionalnoga karaktera sudjeluje i nekoliko sporednih likova izvan te temeljne društvene zajednice. Tomislav Radić zbivanja određuje kratkim razdobljem, predložak temelji na situacijama iz običnoga života, situacijama koje zbog svrhovitih autorskih postupaka ne postaju klišejima, već arhetipskim predlošcima učinkovite karakterizacije i filmske situacije.

U filmu razabiremo raskoš stvaralačkih postupaka, sasvim skladno uklopljenih u filmsku građu. Svedenost glazbe skladatelja Siniše Leopolda na rubnu ulogu u okviru Kotlovine promišljena je, jer u Radićevu redateljskom rukopisu u Kotlovini ugođajni položaj glazbe preuzima zvuk, njegovo unutarprizorno i izvanprizorno inačenje pod nadzorom Frane Homena. Prostornost zvuka doslovno je opipljiva, takvim tonskim postavkama gledatelj se uvlači u okvire narativnosti, postaje bližim i situaciji i likovima, te lako opaža i blage nijanse u njihovoj karakterizaciji. Dimenzionalnost je zvuka snažna i posve sukladno uklopljena u slikovnost filma, odnosno vrstan snimateljski rad preminuloga Vedrana Šamanovića, dakako u suradnji s Tomislavom Radićem. Suprotstavljanjem statičnih i dinamičnih stanja kamere Šamanović i Radić uspješno su se poigrali i s gledateljevim opažajnim sklopom. Uglavnom statični srednji ili širi planovi ostavljaju gledatelju razmjeran odmak od predočena narativnog tkiva, uspostavljaju nuždan sustav izvanjske objektivnosti i preglednosti, dok dinamični bliži planovi, poglavito kamere iz ruke, gledatelja postavljaju toliko blizu da prikazanom svjedoči i na osjećajnoj razini. Određenje eksterijernog i interijernog je iznimno, a u očitovanju interijernog, čak su i unutrašnjosti automobila, kojim nekoliko skupina protagonista stiže na kotlovinu, označene raznolikim snimateljskim postavkama. Unutrašnjost kućnoga prostora oslikana je i svrhovitim scenografskim rješenjima Mladena Ožbolta u nenametljivu iskazu društvene i vjerske tradicije, kolorita istodobno i realističnog i ugođajnog. U eksterijerima pak prirodni segment često nije tek puko zaleđe, već i aktivni sudionik filmskoga gradiva.

Strukturalnost filma, temeljena na montaži Maje Filjak Bilandžije, izražena je ubrzanja ritma. U ekspoziciji se ritam postizao izmjenama scena naglašenije prostorne udaljenosti, no nakon što se svi protagonisti okupe, ubrzanje je naglašenije i uvjetovano scenarističkim postavkama, glumačkim tumačenjem te izvedbom montaže u rasporedu kadriranja, izmjenama planova ili mjestimice rakursa. Pritom su mizanscenska rješenja otponac kojim kvaliteta filma postaje još izraženija. Primjerice, u početku fešte, lik emigrantice na rubnom je položaju, zakriven zbivanjima i međusobnom komunikacijom ostalih protagonista. No u završnoj ispovijedi taj je lik postavljen u samu središnjicu kadra, položaja u kojem ostali likovi predstavljaju osi perspektivnog skraćenja te su gotovo nerazabirljivih osobnosti. Skladna kompozicija te scene suprotstavljena je ranijoj sceni spolnog odnosa toga lika i mladoga posinka (Igor Kovač) središnjega ženskog lika u šumskom okrilju, prikazana dijelom i u dvostrukoj ekspoziciji. Kako je taj odnos uzrokom kasnijega razilaženja sestara, jasno je i njegovo predočavanje, a na simboličkoj razini ubod kukca u bedro emigrantice možemo očitovati i kao kažnjavanje zbog grijeha počinjena u okviru obiteljske zajednice, koji temeljito narušava i njezinu krhku ravnotežu.

Glumački postav uglavnom je ravnomjerno utjelovio raznovrsne karaktere niza likova, pa nas ne čude ni nagrade žirija Filmskoga festivala u Puli Drašku Zidaru za glavnu mušku ulogu, Mireli Brekalo Popović za glavnu žensku ulogu i Borisu Buzančiću za sporednu mušku ulogu. Zidarova je suzdržana izvedba središnjega lika Mirka poput poveznice ostalih protagonista, a podjednako i kontrapunkt skrivenoj eksplozivnosti Mirele Brekalo Popović u izvedbi lika supružnice Ane. I Boris Buzančić u ulozi djeda dugogodišnjem je stvaralaštvu pridodao još jedno iznimno ostvarenje.

Razmeđa obiteljskog i društvenog konteksta hrvatskih i inozemnih podneblja razmatraju se kroz povijesnu prizmu političke emigracije, ali i njezinih često sterotipnih očitovanja u suvremenom društvu. Raspre oko uloge dijaspore predočene su u nizu scena i pomno su gradirane oko protagonista kojega tumači Goran Navojec. No tek će emigrantica australske egzistencije moći sagledati istinsko stanje, odnosno demitologizirati hrvatsko sagledavanje položaja političkih emigranata, te označiti i mjestimičnu iskorijenjenost iseljenika.

Kotlovina je ostvarenje zreloga filmskog autora, djelo koje možemo sagledati i u suglasju sa Što je Iva snimila 21. listopada 2003, ali i djelo otvoreno pojedinačnom dubljem tumačenju. Uglavnom bolno stvaran i izrazito životan, taj film scenarista i redatelja Tomislava Radića uspješan je iskaz kvalitativnih dosega hrvatske kinematografije.