Poziv na čitanje

Priča iza lijevih vrata, Priča iza desnih vrata, Priča iza srednjih vrata, Priča o pismu sretno su pogođeni naslovi priča koje nam pomalo tajnovito, ali i zaigrano, pričaju o neobičnoj i zaboravljivoj knjižničarki, knjigoljubici koja bi gutala priče i bajke i u zanosu čitanja zaboravljala ih vratiti na njihovo mjesto u „najvećoj gradskoj knjižnici najvećeg grada na svijetu“. I tako se jednoga dana bajkoviti likovi, tužni i prepušteni sebi samima, bez nasušnih čitatelja, djece, pobune i odluče izaći iz svojih knjiga bajki u svijet, ne bi li doznali zašto ih nitko ne uzima u nestrpljive ruke i zanosno se ne prepušta čitanju.

Autor slikovnice, obdaren spisateljskom strpljivošću i idejama, uspješno razotkriva razloge zbog kojih bajkoviti likovi demonstrativno napuštaju svoje knjige, koje bez njih ostaju mrtvo slovo na papiru. Poslije niza zabavnih, dinamičnih, pomalo napetih i pomalo smiješnih peripetija kojima ne nedostaje draž vedrine, sve se razrješava na jedini mogući način: svojevoljnim povratkom bajkovitih likova u njihova knjižna staništa.

Koristeći se svojevrsnim postupkom deus ex machina autor uvodi u priče nevidljivoga knjižnog duha koji čita misli, savjetuje, poučava, usmjerava i pomalo simpatično – moralizira:

– Divovski magarče – rekao je ubadajući riječima. – Znaš li ti da se djecu ne smije tući.

– Ali on je meni ukrao kokoš i...– div se skoro rasplakao.

– Djecu se ne smije tući!

– Zašto? – div je sada bio začuđen. Ma bio je više nego začuđen. Bio je jako, jako začuđen.

– Zato što to boli! – sad se oglasio dječak.

Komparirajući likove i uvodeći gradaciju da bi pojačao efekt zbivanja, pripovjedač Kašmir Huseinović, za kojega bismo mogli reći da se specijalizirao za slikovnice, priklanja se nenametljivoj ali duhovitoj ironiji:

– Sramota, u najmanju ruku nije pristojno jesti nekoga tko ti slučajno dođe u goste.

– Samo bih ga malo. Za ručak, a kako je mršav možda bolje za večeru.

– Kako „samo malo“. Ne može se nekoga pojesti „samo malo“.

Doživljaji iza lijevih, desnih i srednjih vrata vraćaju u naše čitateljsko sjećanje likove poput Pinokija, Plave Vile, Snježne Kraljice, Pepeljuge. I mi kao nekad poželimo da Pinokio postane pravi dječak, da zaljubljeni princ nađe izgubljenu cipelicu i „s ozbiljnom namjerom“ vrati je Pepeljugi. Riječju, poželimo da se likovi vrate u svoje priče, jer bez njih svijet bi bio siromašniji i dosadniji. I djetinjstva bi bila pusta i nevesela. Zna to i autor slikovnice pa odbjegle i zbunjene likove vraća u njihove knjige. Vraća ih – djeci! I sve dolazi u normalu: zaboravna knjigoljubica, koja je pročitane bajke ostavljala na „najudaljenijoj polici najudaljenije sobe“, opet radosno dočekuje djecu koja ponovno čitaju knjige.

Neobična slikovnica o Neobičnoj knjižničarki obogaćena je prepoznatljivim vedrim bojama maštovite ilustratorice Andree Petrlik Huseinović. Njezini bajkoviti likovi crteži šire pozitivne vibracije. U samu početku gleda u nas ljupko lice dječaka koji sjedi na knjizi s kokoškom (koja nese zlatna jaja!) u krilu, a iza leđa viri mu miš Bartolomeo, koji bi bez pardona otpilio Pinokiov dugi nos za jarbol na svome jedrenjaku.

Malo me podsjeća na ljude!