Novi zapisi iz potkrovlja

ČVOR

Brojni misle da se svaki čvor može, a neki tvrde da se i mora rasplesti mačem zaboravljajući da je Aleksandru Makedonskom učitelj bio Aristotel. Rasplesti čvor samo mačem, to jest silom, privremeno je rješenje, jer silom posjedovati bez obostrane ljubavi ili sporaz-uma posjedovanje je kratkoročno, nestabilno, neuspješno, neslobodno, koje se kreće u nejednakosti, jer samo u „carstvu slobode nijesmo dakle manji ni od koga jer tko god dospije tamo, jest oslobođen“ (Tin Ujević). Pa se stoga moramo upitati je li čvor neki osobni, po-jedinačni, društveni ili narodnosni zapletaj, zapravo neka vrsta izazova koji trebamo rasplesti, ali bez mača, da bismo došli do sre-dišta rješenja, jer jedino tako možemo doći do oslobađanja od nape-tosti, kompleksa, zamršenosti, nejasnoća jer „to odrješenje pak ne trpi nikakvo nasilje, jer je predanje bogato istinom“ (Martin Heidegger)? Je li čvor ponekad samo sila što spaja, ali istodobno i razdvaja povezanosti, pa ga trebamo raspletati obratnim redom, da se provučemo kroz njegovu omču, a da nas ona ne stegne svojim čvorom i tako nas učini bespomoćnim? U indijskim se Upanišadama tvrdi da razvezati čvor znači postići besmrtnost, stoga nam ga je raspletati strpljivo razumom i srcem, mišlju prožetom osjećajem, jer na taj ćemo način rasplesti svaku zamršenost kao napor našega postojanja u ostvariva-nju života, iako se sve ne može rasplesti jer mnogo toga želi osta-ti neraspleteno.

GOVORITI NAM JE

Bilo je vremena, a posebno za fašističke okupacije i vladavine komunizma, kad nam je bilo uskraćeno govoriti ono što mislimo i što želi-mo, pa nam je izostajala kao ljudima slobodne volje sloboda u kojoj govorenje pripada susjedstvu koje „podaruje smrtnicima boravak u njihovoj biti da oni mogu biti oni koji govore jer čovjek ne bi bio čovjek kad bi mu bilo uskraćeno govoriti“ (Martin Heidegger). Tada nam je bilo uskraćeno govoriti prirodnim jezikom, povijesnim jezikom, pa smo najviše govorili sa samim sobom ili u katakombama s istomišljenicima i tako nastojali sačuvati svoje ljudsko podrijetlo odavno uhodano stazama govora. Tako smo održavali svoju bit za uobičajeno predstavljanje svoje osobnosti i posebnosti u službi smjernosti svojega mišljenja kako bismo potvrđivali svoje izraslo iz naše sredine koje se temeljilo na slobodi izražavanja. U tim smo katakombama vježbali govoriti za javnost Ezopovim, to jest robovskim jezikom, skri-vajući s njime bit našega izražavanja posebnim istraživanjem i dokučivanjem kako i što reći, a ostati izvan tamnice. U toj nam je jav-nosti bilo teško, a katkada nemoguće izgovoriti ono što nisu govo-rili vođe i njihovi podanici, pa smo u sebi vodili bitke sa savješću, jer smo se postavljali u neprirodan položaj smišljajući prikladne izraze za javnost, te smo stajali iznad svojega stava i umjesto da ga slušamo mi smo ga javno izdavali jer smo govorili ono što nismo mislili i tako smo postupno gubili plod kulture iz koje smo niknuli.

PITA SE PROMATRAČ

Kroz prozor svoje visoke sobe gledam kako na autocesti automobili jure u oba smjera, a pored njih na pločniku čovjeka kako korača kao da hoće posjedovati svoje vrijeme i svoj prostor. Osjećaj koji je onima u automobilima uskraćen jer oni sve većom brzinom osvajaju sve veću vremensku i prostornu prazninu. I tko je na dobitku, pita se promatrač, onaj koji hoda i pješačenjem sve zasluge stječe jer vlastitim nogama i ritmom svoje krvi i mišlju peripatetika-šetajućeg usvaja vrijeme i osvaja prostor ili oni što sjede u automo-bilima koji tuđim brzinama i ritmovima hoće osvojiti prostor i vrijeme koji im trče ususret? Tko će prije stići sebi, pješak ili automobilist, i reći: „Ja sam vrijeme i ja sam prostor koji istinski troši vječno vrijeme i beskrajni prostor i zadržava izvornost vlastite sudbine koja neće biti daleko od one mogućnosti koja mi treba?“

TOTALITARIZMI I STRAH

Totalitarizmi dvadesetoga stoljeća, eda bi „usrećili“ svoje podanike, jedni su ubijali uime klase, a drugi uime rase i tako stvarali okrutni optimizam i ljepotu od ruševina koje neće nikomu u budućno-sti služiti. Održavali su svoju vlast vlastitim strahom koji ih je tjerao uhićivati, utamničivati i ubijati političke neistomišljenike kako im ne bi oduzeli vladavinu utemeljenu na nasilju i strašnoj moći koja je davala vlast samo jednoj klasi, a ne mogućnost svima. Strahovali su od svoje moguće propasti i osvete, pa su stoga sve nadzirali i kažnjavali neumoljivim zakonima apstraktnoga pra-va. Ideje su stvarale njihove vođe, a provodili podanici sprem-ni te ideje izvršavati bez pogovora i tako ugrožavati i sam život kako bi se oslobađali vlastitoga straha. Uništavali su sve ono oda-kle im je dolazila opasnost, uništavanjem drugoga i drukčijega tražili su svoj spas, držeći stalne govore ne toliko da bi uvjerili neistomišljenike u nešto svoje, već da bi sebe ohrabrivali i tako se othrvali nesigurnosti u koju su jedino bili sigurni. Silom su i nasiljem dosezali točku samoobožavanja, pa su i gradili tolike spomenike sami sebi ne bi li nekako ostali u uspomeni čude-sa vlastite ispraznosti. Vlastiti ih je strah tjerao da onim s kojim su se preuveličavali i uzdizali svojom netočnošću i neznanjem poreknu Sokratovu misao: „Ono što ne znam, ne smatram znanjem“, pa nisu zna-li što jesu i što moraju biti, što je istinito, a što lažno. Stoga im je stvarni svijet izmicao jer nisu slijedili ono što svijet jest, nisu uspijevali prisloniti svoj duh uz njega. Njihovi ostaci i sada govore poput fotografije samo jedno, jer su sve tajanstveno htjeli pretvoriti u stvarnost. Govorili su iz iskustva obezličena kolektivizma, prezirući samoću koja je „raskoš bogatih“, jer su stalno drhtali da će izgubiti ono što posjeduju sluteći nagovještaj drugoga svijeta koji je iznad onoga što su oni mogli shvatiti svo-jim ideologiziranim razumom koji ih je ograničio.

BORBA SPOLOVA

Već od početka povijesti međusobno se borilo žensko i muško za prevlast jednih nad drugima, jer se povijest i stvarala kroz muške i ženske osobe. Sigurno je jedno, ta se borba vodila i vodi glas-no svojim sebičnostima kao najpouzdanijim sredstvima u životu svakoga bića, pa često javno i tajno prevladava želja da se nadvlada drugi-. U toj se borbi za ravnopravnost prave predstave od osjećaja, a istine često bivaju samo opažaji, pa su realnosti sukoba više od onoga u što vjerujemo. Svaka izjava za ravnopravnost nosi u sebi klicu za dominaciju. Iako tu istinu ne mogu dokazati, ipak sam si-guran u svoju nesigurnost da je ta borba za dominacijom izrazitija u politici, u kojoj oba spola obnašaju najprolazniju ljudsku djelatnost, a svi pokazuju koliko im je stalo biti vidljiv u toj prolazno-sti. Ipak sam uvjerenja da muškarac može biti podnošljiv ženi, a i obratno, samo ako se oboje odreknu svoje spolne sebičnosti uime nečega vi-šega, a to je uljuđenost, obostrano uvažavanje koje neće razlikovati i odvajati spolove do bolne jasnoće, jer muškarac i žena, ako su sa-mo muškarac ili samo žena, graniče s nakazama jer prihvaćaju sa-mo polovičnost koja služi polovičnosti. Tko hoće cjelinu i slobodno čovječanstvo, pa i cjelovitost skladbe spolova, mora htjeti slobodne žene i slobodne muškarce, jer samo u tome dozrijevaju ljepote moral-ne vrijednosti i ljubavne cjelovitosti.

NAŠA UVJERENJA

Ne imati neprijatelje isto je kao i ne imati prijatelje te tako živjeti u neutralnom prostoru i neodređenome vremenu bez svoga uvjerenja koje ćemo braniti pred onima koji ga poništavaju svojim uvjerenjem, a usklađivati ga s onima koji ga razumiju i kojima je obo-strano uvažavanje ne samo potreba uvjerenja nego i snaga vje-re: ne isključivati drugoga, ali ni svoje uvjerenje graditi s pomoću tuđega uvjerenja. Ako je naše uvjerenje u nešto u što se ne možemo uvjeriti kao u neku našu tajnu osobinu za koju smo spremni učiniti sve, onda smo u njega zalutali izgubljeni, udaljeni od svoje istine, iako nam se činilo da joj se približavamo. Suditi nam je sama sebe ako smo se prevarili u svoje uvjerenje zbog kojega smo bili i sretni, pa nam je izbavljati se iz njegovih okova koje smo sami sebi skovali. Tu tek postižemo važnost svojega uvjerenja jer smo spoznali svoju ispravnost, jer smo se preporučili istini i od nje sve dobili. Svakoga od nas vlastito uvjerenje drži poput čuda iz kojega gotovo nitko nije isključen jer nas ono sjedinjuje s nama, s našom osobno-šću i s našom posebnošću. Zaslužno je naše uvjerenje ako ono teži nečemu višemu od onoga što smo s njime postigli, ali ako se ništa iznad njega ne može dostići ni dosegnuti, onda ni ono nije toliko važno, jer s njime nikada nećemo ući u ono stanje u kojemu ćemo izraziti nešto daleko više od onoga što mu je prethodilo. I to nam osvješćuje razum, da postojimo bez granica, s nadom da ćemo tako bolje upoz-nati sebe i svijet koji je upitan u našemu uvjerenju.

SVJETLO

Je li Karol Wojtyła upitom „Kako ćeš se skriti u tom svjetlu“ zapravo pokrenuo ne samo teološko nego i egzistencijalno čovjekovo pi-tanje koje nas upozorava da će svatko od nas ne samo tražiti to Svjetlo-Boga kao izvor i početak svega Svjetla. To Svjetlo osvjetljavat će i sam naš život kako bismo se vidjeli kakvi zapravo jesmo, kakva nam je narav i naša osnovna strast s kojom bivamo ono što jesmo samo ako nas osvjetljava istinsko Svjetlo? Upućuje li nas Wojtyła zapravo Svjetlu koje će nam pokazati kamo treba ići i vidjeti, kako doći do njega koje nije samo za gledanje već i za življenje u njemu kako bismo vjerom u to Svjetlo i u naše unutrašnje osvijetljeno tim Svjetlom postali vjerni i onomu malenome i onomu velikome koje nam ne može nauditi prosvjetljuje nam prisutnost s našom prisutnošću ako sve to shvaćamo u njihovoj pravoj veličini? Mi se otkrivamo kroz neprestano osvjetljavanje sama sebe te s pomoću Svjetla od kojega se ne skrivamo nalazimo srodnost s onim što postoji i što iščezava i što se naslućuje, iako se nitko od nas ne usuđuje reći da poznaje cijeloga sebe, jer mi subjektivni stvaramo subjektivna djela i nemamo objektivne spoznaje ako je ne tražimo u Božjoj Svjetlosti. To će nam Svjetlo od kojega se ne možemo skriti priuštiti blizinu sebe i blizinu Boga koji nas je našao i kojega mi tražimo, jer „što je čovjek ako ga se Bog ne sjeti!“ svojim Svjetlom.