Negdje između

„Jedinstvo se može očitovati kao dvojnost. Samo jedinstvo i ideja jedinstva već su dvoje.“ Zaista, polazeći od te budističke misli, stvarnost možemo pojmiti kao nešto što se odvija u beskonačnom supostojanju mnogih „dviju stvarnosti“, koje sličnostima i različitostima, prostornim, vremenskim, imaginarnim… i drugim razmacima, generiraju prostor događanja i njihova tumačenja – prostor života. Aktualna izložba Jasenke Bulj u Galeriji Prsten HDLU-a, na kojoj se uz slikarske predstavljaju i fotografski ciklusi, crteži te starije dokumentarne fotografije, potiče razmatranje pitanje dvojnosti te njihovih međuprostora.

S jedne strane, dvojnost se očituje u samim različitostima medija, na primjer dvojnost crteža i slike – linije i plohe, preciznosti linije i širine poteza. Ili pak dvojnost slike i fotografije – koja se očitovala već otkrićem fotografije, kada se slikarstvo odteretilo nužnosti funkcionalnosti preciznoga dokumentiranja i usmjeravanja prema izražajnim mogućnostima likovnoga jezika. Osobno iskustvo umjetnica pretače u iskustvo medija, a posebno se zanimljive činjenice kristaliziraju u njihovu kontrapunktiranju i nadopunjavanju.

Iz postava izložbe

Sposobnost Jasenke Bulj da krvotokom crteža, forme i kolorita, „neukrotivom aurom tona“ naznači status prirode i čovjeka, odnose narušavanja ili stimulacije i definira autohtonu platformu vizualnih i emocionalnih odjeka, promovira težnju cjelovitosti „pomacima naše pažnje“, zaključuje u predgovoru kataloga Mladenka Šolman.

U slikarstvu Jasenka mahom tematizira krajolik. Koristeći se crtežom kao nositeljem dinamičnih silnica kompozicija, autorica razvija varijacije osobnoga iskustva prirode. Od same pojavnosti krajolika, koja je u biti trenutna i promjenjiva, naglašeniji su principi funkcioniranja različitih elemenata – zemlje, vode, zraka. Njihova međuzavisnost, energija, snaga, krhkost problematiziraju se na platnima koja se spajaju u nizove, velike cjeline, dojmljive ne samo zbog dimenzija nego i zbog vehementnosti strukture crteža te izražajnoga kolorističkoga naboja modrih i zelenih nijansi.

Boja posebno dolazi do izražaja na recentnim ciklusima Vrhovi (2011), Trave (2010) i Planine (2011) te na slici Čempres (2010–2011). Raniji pak ciklusi Prostori tišine (2003–2006), Odrazi (2004–2007) i Iznad vodene crte (2008–2009) predstavljaju logičnu genezu promišljanja teme, koja je podjednako ista i različita. Strukture crteža na tim platnima prevladavaju, njihova rahlost odnosno zgusnutost sugerira krajolik, ali i osciliranje uma koji ga u sebi sabire i ruke koja ga bilježi. Dosljednost bilježenja, njegovo likovno razvijanje kroz cikluse, omogućuje gotovo dnevničko praćenje sazrijevanja umjetnice.

Ciklusi fotografija također sugeriraju dnevničko bilježenje i analiziranje životnih događanja, odnosno na vraćanje na same početke puta. Ciklus Autoput Zagreb–Ljubljana: Zaustavljeni kadrovi / negdje između (2006–2010), postavljen na unutarnjoj strani Prstena, dakle u kružnom postavu, sazdan je na dojmu filmskoga momenta. Kadrovi popraćeni titlovima, Jasenkinim komentarima i remeniscencijama, prikazuju fragmente putovanja između dva grada. Crno-bijele fotografije bilježe isječke kretanja, na njima promatramo unutrašnjost – Jasenku, to jest vanjski svijet – autocestu. Jasenka se životno i umjetnički formirala u tim gradovima, ali i u njihovu međuprostoru, koji se tijekom godina podjednako promijenio kao i ona sama. Ta promjena podcrtana je njezinim crtežom iz 1962, na kojem je prikazala obiteljski izlet (Naš auto, izlet u Otočec) te fotografijama radnih akcija početkom izgradnje autoputa od Ljubljane do Novoga Mesta. Zaustavljeni kadrovi / negdje između iskazuju letimičan pogled, slučajno promatranje ceste ili krajolika koji brzo promiču zbog kretanja. Pogled postaje sjećanje. U želji da se vrati na početak svako je sjećanje zapravo dvostruko – onoga sada, kada je fotoaparat okinuo, i onog nekada, koje je ponovila samim činom vraćanja na istu cestu.

Autorica se u svojim djelima poistovjećuje s trenucima, onim malim međuprostorima u svakodnevnici, ispunjenima bezazlenim ritualima kao što su ispijanje kave s dragom prijateljicom ili doručak, prvi obrok u danu koji od djetinjstva uživamo sa članovima obitelji. Ciklus fotografija Kavica (2009) posveta je druženju s mladom slikaricom Vanjom Zaric tijekom jedne godine. U strukturi jednoga glavnog kadra te nizova manjih sekvenci, upotpunjenih ispisanim komentarima autorice, ulazi se u intimu dviju prijateljica. Njezino je doziranje određeno opsežnošću kadra, u kojem su često nasumično ostavljeni predmeti rekviziti radnje, ali i simboli njezina značenja.

Simboličnost predmeta, auričnost njihove običnosti i važnosti još je istaknutija u sljedećem ciklusu, nazvanu Trenutak (2011). Nizom fotografija i crteža te 8-minutnim videom autorica daje posvetu jednom efemernom činu, ali i svom djetinjstvu koje rekonstruira prisjećanjem na detalje svoje kuhinje. U trivijalnosti trenutka očituje se zaštićenost i bezbrižnost djeteta koje se putem rituala inicira u život. Boja ili sličica na šalici iz kojih smo ispijali čaj svako jutro samo je jedan od kodova našeg identiteta. Na Jasenkinu crtežu oni su madeleines, putokazi u potrazi za izgubljenim vremenom.

U svojoj cjelovitosti izložba Jasenke Bulj vizualnim impulsima evocira sjećanje, emocije, suživljenost s drugim ljudima, vlastitom prošlošću, prirodom. Intimnost se evocira i u obliku kataloga, koji je vrsno dizajnirao Luka Gusić, poput bloka, bilježnice u kojoj se čuvaju dnevnički zapisi.