Navodne prijevare i lažni narativi

Umjetnički ravnatelji Festivala svjetskoga kazališta Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, ovogodišnje su, deveto izdanje zamislili u disperziranu rasporedu od 9. do 27. rujna s pet različitih naslova koji predstavljaju kazališne poetike iz Berlina, Antwerpena-Zagreba, Amsterdama, Beča i Genta na pozornicama Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, Gradskoga kazališta Gavella i Zagrebačkoga kazališta mladih.

Othello Thomasa Ostermeiera

Festival je u ZKM-u 9. i 10. rujna 2011. otvorila predstava Othello u izvođenju kazališta iz Berlina, Schaubühne am Lehniner Platz, nastala prema Shakespeareovoj tragediji u režiji intrigantna Thomasa Ostermeiera, redatelja Nore i Hamleta. U suradnji s dramaturgom Mariusom von Mayenburgom, scenografom Janom Pappelbaumom i kostimografkinjom Ninom Wetzel Ostermeier stavlja Shakespeareovu dramu u našu suvremenost, tragediju praizvedenu oko 1604. u kojoj vojskovođa Othello, Maur, treba poći na Turke koji prijete Cipru, premještajući u današnji, globalizacijski i kolonizacijski kontekst. Svjetotvorna kronotopizacija očigledna je na prvi pogled, kad, nakon glazbenoga uvoda i početne, prološke ljubavne igre, ugledamo glumce u bijelim odorama američke mornarice u prostoru današnje „ladanjske kulture“, tj. psihodeličnih okupljanja (predstavu uživo prati glazba orkestra-benda The Polydelic Souls). Umjesto Maura glumac Sebastian Nakajew pred publikom se, uz Desdemoninu-glumičinu pomoć, transformira u crnca. Crna boja blijedi onim tempom kojim Nakajew-Othello uranja u traženje krivca, naznačujući promjenu ravnoteže crno-bijelih sila. Tadašnja pomorska, svjetska sila Venecija, Mletačka Republika, naznačena simbolikom crnoga mora s crvenim proplamsajima (oblikovanje svjetla Erich Schneider), pretvara se u današnju velesilu, Sjedinjene Američke Države, s naznakom općemoćničkoga vladanja svijetom – morem i malim državama-marionetama u velikom, oceanskom bazenu koji se prazni tijekom predstave i nanovo puni, upijajući krivca u svoje dubine otrova i krvi. Politički okvir ne nudi samo aluziju na Afganistan nego podsjeća na sve ratove ovoga svijeta koji se vode u 20. i 21. stoljeću, pa i na Domovinski rat koji je Hrvatska vodila protiv moćnoga jugoslavenskonarodnoarmijskoga i četničkoga neprijatelja. I u scenskom i u ideološkom smislu pokazuje se problem nerijetka izjednačivanja krivca i žrtve.

Na obrubu bazena-mora događa se i spoj politike i privatnosti, u kojem Jago, svenazočan Stefan Stern, ujedno i noćnobarski i estradno-politički voditelj predstavom, nezadovoljan što nije promaknut u vojnoj hijerarhiji, okrivljuje Cassija (Tilman Strauss), promaknuta u rang poručnika, za preljub. U Jagu, s odzrcaljenjima u gubitku identiteta i slikama potencijalnih opasnosti u vodi koja reflektira svijet straha, kojega Stern ostvaruje s naznakama posttraumatskih ratnih bolesti društvenom situacijom nezadovoljna zastavnika kojemu nisu priznate ratne zasluge, fokusirane su sve sudbine naših suvremenih ratnika što nesretni svojom sudbinom i rezultatom onoga za što su se borili na rubu očaja kreću u psihotičnu onostranost, nemajući izlaza.

U ljubavno-ljubomornom trokutu Desdemona dotiče našu današnjicu kao nevina osoba kojoj Othello u iskrivljenu, lažnu i amoralnu svijetu ne vjeruje upravo zato što mu ona ne pripada. Nakon početna „grijeha“, unatoč očevoj želji (izvrstan Brabanzio Thomasa Badinga) da se ne uda za Maura, Desdemona se priklanja crnom čovjeku zavedena njegovim hvaljenjem vlastitih pothvata. Eva Mekbach potpuno jednostavno, živeći čistoću i ljubav, utjelovljuje osobu koja se najčešće povezuje s rupčićem nevinosti, u ovoj predstavi i znakom obilježena, a nevina svijeta. Kulminacijski trenutak predstave, dugotrajno Othellovo gušenje jastukom nevine žene, na bijelom krevetu nade i sjećanja, događa se na kraju, nakon kojega se u psihodeličnost zaborava povlače glavni krivci – političari koji na sjedalicama, ponekad uvećani videoiluzijama krupnih planova (video Sebastiena Dupoueya), gledaju krv u moru crnila kao prolaznu sliku prema uspjehu vlastite i svjetototvorne amoralnosti. Prije toga promatrali su i trenutni gubitak identiteta i sama glavnoga časnika i naivnost osobe koja ne vidi podmetnuta krivca.

Druga predstava, izvedena 16. i 17. rujna 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na početku, u veliku prologu, razračunava se s psihoanalizom, analitičkim opisima trauma, Freudom i Jungom, racionalno podmuklom zapadnom civilizacijom. Kao što Othello u sebi ima upisanu matricu Crnih i Bijelih, engleskoga plesa morris, naše moreške, ucrtani folklor pret-varajući u folklorna zabavljanja novih primitivaca koji na noćnim plažama i golemim jahtama narkotiziraju mlade i prostituiraju nevine djevojke, Prometej, krajolik II. spaja matricu Eshilove tragedije Okovani Prometej i teksta Jana Fabrea Trebamo junake sada. Scenom dominira Prometej razapet poput Krista, na debelim konopcima. Postavljen između krajolika Sunca, Zemlje, Vatre na platnu na kojem se projiciraju slike mogućega Novoga svijeta koji traži tragičnoga junaka otrgnuta od zeusovske mase i manipulacije lažnih bogova, s videom Toma Buysa, Prometej donosi snažnu tjelesnu i egzistencijalnu dramu koja nadjačava buku i kaos svijeta (autor je zvuka ponovno Tom Buys) organizirana u buktinjastu prepletu slika što se u angažiranoj izvedbi cijeloga ansambla nadjačavaju s osam Prometejevih monologa. Kao što je Jago Othellu donosio svoj inačicu priče o navodnoj prijevari, u autorskoj predstavi Jana, koji potpisuje i koncepciju i režiju i scenografiju, bogovi s Olimpa u „performaciji“ vlastitoga, lažnoga „narativa“ medijski distribuirana kao da je riječ o istini Svijeta, nude inačice priče o donositelju vatre (dramaturginja je Miet Martens) koji se pobunio protiv Zeusa, od Hefesta, kovača, do Atene, mudrosti, Epimeteja, bratske gluposti, Oceana, dubokoga mora, Dioniza, plamteće strasti, do Pandore i kutije bez dna, pomahnitale Io i Hermesa, glasnika bogova, boga putova i trgovine, ali i hermeneutična čitanja, najprije Biblije. U trenutku kad Prometej silazi s Kavkaza sukobljujući se sa Zeusom nastaje nova prikovanost za stijenu novih religija, novih mitova današnjice. U predstavi, pomažući sudjelovati u protoku Vremena i protočnosti Svijeta, sustvaraju krik prosvjeda i plamen Vatre i hrvatske izvođačice Ivana Jozić i Katarina Bistrović-Darvaš.

„Kultni autori“ tzv. svjetskoga teatra otvorili su ovaj festival dvama različitim, a tematski bliskim predstavama. U Othellu, unatoč nekim najavama tjelesnoga kazališta, prevladao je teatar riječi, ali i ekspresionistički, intonativno pojačan modus. U Prometeju, unatoč prološkom i epiloškom „beskonačnom recitalu“ i središnjim monolozima, prevladao je teatar pokreta. Pitanje je kojoj se publici koja od ovih predstava krika i bijesa suvremene civilizacije usjekla u trajno sjećanje. U svakom slučaju, gledališta su bila puna.