Melankolična sirovost rock & rolla

Prije nekoliko godina – danas to možemo mirne duše ustvrditi – na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti stasala je nova generacija poprilično zanimljivih i nadasve ambicioznih slikara. Likovne poetike međusobno su im se znatno razlikovale, ali nepokolebljiva vjera u moć i nepresušnu vitalnost slikarstva bila im je zajednička. U svemu će, dakako, važnu ulogu imati i svjetski kontekst; bilo je to doba uspješne izložbe Trijumf slikarstva u režiji razvikane londonske Saatchi Gallery, ali i velike popularnosti knjige Vitamin P: New Perspective in Painting. Mladi hrvatski slikari itekako su znali gdje valja potražiti nadahnuće i ohrabrenje! A jedan od njih bio je i Fedor Fischer. Njegovo slikarstvo isprva su karakterizirale odvažne i nesputane geste te raznolik i pomalo kaotičan kolorit. Figuracija je postojala, ali uvijek na granici dezintegracije i posvemašnjega stapanja osnovnog motiva – ženske figure – s njegovom nadasve dinamično tretiranom okolinom. Već na sljedećim izložbama Fischer će krenuti radikalno drukčijim smjerom. Figurativni motivi ne nestaju, već, naprotiv, odnose apsolutnu prevlast, što će pak nužno dovesti i do posvemašnjega pročišćenja slikarskog izričaja. Potezi kistom postaju mu znatno precizniji, a sve veću pozornost umjetnik počinje pridavati sadržajnim aspektima slika.

Gobac, 2011.

Najnovijom izložbom u Galeriji Vladimir Bužančić, koju je znakovito nazvao Pomračenje, Fischer dosljedno nastavlja s gore opisanim trendovima. Slikareva relativno nagla transformacija iz nekadašnjega gotovo pa apstraktnog ekspresionista u (neo)realista ovdje je posve dovršena. S velikih formata sada nas promatraju portreti petorice hrvatskih rock-glazbenika. Zapravo, ne promatraju nas, već čine nešto neodređeno; pogledi su im nefokusirani, a samim time i neusklađeni s mislima. To su umjetnikovi prijatelji, pa čak i kolege – Fischerova je druga ljubav sviranje u rock-sastavu – te im on na takav način i pristupa. Riječ je, dakle, o vjernim, ali nipošto laskavim portretima osoba čije vrline i slabosti umjetnik vrlo dobro poznaje. Lica pred nama sjetna su i posve lišena – za rokere uobičajenih – agresivnih izvođačkih grimasa. Suočeni smo s običnim ljudima koji nipošto nisu imuni na umor i rezignaciju zbog svakodnevnih briga. Fischeru je pošlo za rukom uhvatiti trenutak kada na licu svakog od glazbenika stanovita sirovost koegzistira s melankolijom, a konačni rezultat nedvojben je i na začudno dojmljiv način iskazan humanizam. Pa ipak, ugođaj na svakoj od slika izrazito je nelagodan. Svaki od likova smješten je, naime, u neko zlokobno, čak i prijeteće ozračje, kolorit je sazdan gotovo isključivo od tmurnih oker, sivih, smeđih ili crnih tonova, a lica – većinom naslikana u naglašeno krupnim planovima – izazivaju osjećaj klaustrofobije. Gornje i donje rubove slika Fischer zatamnjuje crnom bojom, čime dodatno sužava kadar i naglašava klaustrofobiju, ali i izaziva asocijacije na filmsku vrpcu kao svojevrsnu metaforu kobne prolaznosti.

Ciklus portreta Pomračenje nedvojbeno je Fischerovo dosad najzrelije postignuće. Osnovni elementi slikarske forme, naime, na visokoj su razini, a naslikani sadržaji kriju znatno dublju problematiku nego što bi se to pri površnu promatranju moglo zaključiti. Posve dovoljno da se već sada veselimo predstojećim Fischerovim izložbama.