Izgubljeno u prijevodu

Za otvaranje nove sezone Gradsko dramsko kazalište Gavella iz Zagreba odabralo je najbolju hrvatsku i jednu od najistaknutijih svjetskih komedija. Držićev Dundo Maroje premijerno je izveden 15. rujna 2011. sa Žarkom Savićem kao gostom, nakon što se na ulozi Dunda zahvalio Dražen Kühn, u jednoj od temeljnih uloga hrvatskoga glumišta, koju je ingeniozno bio ostvario Izet Hajdarhodžić na Dubrovačkim ljetnim igrama u Spaićevoj režiji, koja je stvorila fascinatan model izvođenja Držića: gluma = život.

Žarko Savić (Dundo Maroje) u završnoj sceni predstave

Režija je povjerena Talijanu Marcu Sciaccalugiju, rođenu 1953, kad su na Igrama bile aktualne Fotezove adaptacije skraćena Držića, u Genovi, gradu za Vidru uzorne liberalne vladajuće strukture. Sciaccalugu ne zanima politička dimenzija, pa iz teksta izbacuje jedan od najnadahnutijih tekstova hrvatske i svjetske dramaturgije, tzv. Negromantov prolog, ukidajući i mogućnost prepoznavanja ljudi nazbilj i ljudi nahvao, priču o ratu kao pogubi ljudske naravi i svjetsku dimenziju, tj. povezivanje s otkrićima novih svjetova. Ne zanima ga ni čarolija kazališne iluzije u kojoj Marin Držić kao Negromant prebacuje Dubrovnik u Rim: „Sada ja mislim, sada u ovi čas, ovdi prid vami ukazat Rim, i u Rimu učinit da se tu prid vami, kako sjedite, jedna lijepa komedija prikaže.“ Ne zanima ga ni mogućnost povezivanja dugonosata prologa s istinom i laži, pa ni s poveznicama u samoj komediji, u kojoj Petrunjela „ne želi za muža“ onoga koji ima „veličak nos“. Redatelj se u predstavi ne pita o tradiciji prikazivanja, glumljenja i režiranja Držića na hrvatskom jeziku, pa iz predstave izbacuje i drugi prolog, u kojem se predstavlja Pomet-družina, dokidajući i mogućnost predstave u kojoj glumci imaju glavnu riječ, a što je bilo karakteristično za legendarne Spaićeve režije Držićevih komedija na otvorenom, na kojima se šezdesetih godina 20. stoljeća hrvatsko glumište prometnulo u svijetu poznat teatar koji izvire iz života, utemeljen na karakterizaciji osoba i komedijskoga duha iz sjajnoga Držićeva jezika.

Redatelja zanima kako „novac, seks, hrana“ funkcioniraju na jednom malom našjenačkom prostoru Rima svedena (scenograf Guido Fiorato) na snažnim bojama oslikane kulise što podsjećaju na slikovnicu na sklapanje koje Gavellinu pozornicu upola skraćuju i glumce zbijaju u proscenijski džep pokušavajući predočiti vrevu Rima, dolazak na hodočašće 1550. Osim glumaca koji izgovaraju tekst ili koji ih slušaju u scenskom Rimu uglavnom nema ljudi, a guž-vu umjesto života i dinamizma stvara i dodana „butiga od zlata“. Glumci često sjedaju na izložene „predmete od zlata“ ne obzirući se na njihovu vrijednost. Izostavljeni oštijeri ne mogu Dubrovčane pozvati da alodžaju u prostorima snažne značenjske slojevitosti, pa se hrana pojavljuje samo u brzo izgovorenu Pometovu (Franjo Dijak) monologu, a Sciocchezza je izostavljena sa scene osim natpisom-putokazom, pokazujući da se ludost, uz mudrost zaštitni Držićev znak, ne nalazi na sceni. Veći broj glumaca, snažnim otvaranjem i zatvaranjem vrata u gledalištu naglašavajući da je riječ o sceni-kući-sobi, ulazi na pozornicu iz gledališta, i to uvijek s lijeve strane.

U Rimu nema malih susreta s izostavljenim prolaznicima koji bi, što je karakteristično za tadašnju eruditnu komediju, morali stalno pogledavati sa strane, ulaziti u događanja i pridonositi qui pro quo zabunama. Osim povremeno nasmiješena Dunda Maroja (Žarko Savić) nitko se ne smije, svi su zabrinuti, namrgođeni, ljuti, nesretni, na sebe stavljajući maske tipiziranih osoba. Erotičnost Držićeva teksta naznačena je samo u jednoj sceni između Petrunjele (Nataša Janjić) i Pometa, a Laura (Dijana Vidušin) univerzalna je ohola ljepotica.

U drugom dijelu predstave ukinute su sve dramske osobe koje u Držićevoj strukturi genijalno multipliciraju početnu situaciju: nema Pava Novobrđanina ni sina mu Grubiše, parodije na odnos Dundo – Maro, ni mogućnosti nekom glumcu da ostvari scensku minijaturu za pamćenje, kao Fahro Konjhodžić – Grubiša. Nema ni Lessandra, Dundove i Sadijeve malešne sinteze, ni Kamila, veze s talijanskim i hrvatskim. Predstavu okončava, poukom na talijanskom i hrvatskom, Baba (Slavica Knežević), u Držića dojilja. Niko (Živko Anočić), Pijero (Đorđe Kukuljica) i Vlaho (Janko Rakoš) prikazani su kao alkoholičari. Svi glumci pokazuju golemu želju i trud, od Zorana Gogića (Tripče) do Svena Medvešeka (Ugo Tudešak), od Amara Bukvića (Maro Marojev) i Ozrena Grabarića (Bokčilo) do Svena Šestaka (Popiva), Ivane Roščić (Pera), Hrvoja Klobučara (Dživo), od Siniše Ružića (Dživulin, Gianpaulo Oligiati), Marina Matote (Mazija), Dragoljuba Lazarova (Gulisav) do Enesa Vejzovića (Sadi). Pritom, osim glumaca podrijetlom Dubrovčana ili povezanih s Gradom, rijetki govore hrvatskim jezikom Držićeva vremena, pa izostaje ne samo dubrovačka dimenzija nego i mogućnost gradnje karaktera na riječi, raznovrsnosti i glazbi govora, što je naglašeno izostankom glazbe unatoč glazbenolikoj dimenziji teksta.

Pero Kvrgić bio je vedar i ljudski Pomet, a Izet Hajdarhodžić, kojega u djetinjstvu gleda i Predrag Vušović, skrivao je Skupovu munčjelu u skute nas, djece. Kao gosparski Dundo rekao bi: „Stan’te s strane!“