I kroničar i vizionar

Hrvatska politička scena ostala je 18. rujna bez jednog od rijetkih nepatvorenih liberala i eurofila, a hrvatski film bez svojega prvog i najcitiranijeg povjesničara i kroničara, ali i vizionara. U 78. godini preminuo je Ivo Škrabalo, redatelj, scenarist, dramaturg, filmski publicist i pedagog, čovjek koji je i kao svestrani filmaš i kao političar iz novosaborskih klupa skrbio za hrvatsku kinematografiju te kreativno sudjelovao u njezinu ustrojavanju, oblikovanju, dokumentiranju i vrednovanju.

Peljeških korijena, rođen u Somboru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, Škrabalo od 1952. živi u Zagrebu, gdje studira i diplomira pravo, a potom i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Na pravu je i magistrirao s temom iz međunarodnoga prava, no status znalca i znanstvenika zavrijedio je i na filmološkom području kao prvi, a donedavna i jedini povjesničar hrvatskoga filma. Njegovom krunskom historiografskom radu prethodila je praksa u produkciji i distribuciji u suradnji s nekoliko relevantnih filmskih poduzeća (Zagreb film, Jadran film, Croatia film).

U mladim danima na filmu se pojavljuje i kao glumac, ali daleko je uspješniji i zapaženiji kao redatelj kratkometražnih filmova, scenarist i dramaturg. Režirao je šest kratkih filmova: Velika porodica (1961), Pes za petsto (1967), Dan kada se sklapaju brakovi (1967), Kamo vodi autoput? (1969), Vodič kroz Trst (1969) i Slamarke divojke (1971), a za scenarij dokumentarca Živuće fotografije – slike iz prošlosti filma u Hrvatskoj nagrađen je Zlatnom medaljom na festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Napisao je i scenarij za cjelovečernji crtić Čarobnjakov šešir Milana Blažekovića iz 1990, a kao dramturg sukreirao niz antologijskih hrvatskih igranih filmova: Berkovićev Rondo, Babajinu Brezu, Golikove Imam dvije mame i dva tate i Tko pjeva zlo ne misli, Papićevu Priču iz Hrvatske, Kreljinu Stelu.

S hrvatskom filmskom poviješću, od koje nikada nije odvajao političku povijest, Škrabalo se kao istraživač i publicist suočavao u tri navrata. Pritom je, nerijetko prevratnički provokativan, katkada otvoreno polemičan, a počesto kozerski raspoložen, znao izazvati burne političke reakcije. „Vatreno krštenje“ dogodilo se u osamdesetima s prvom knjigom Između publike i države (1985), kada je hrvatski film još sastavnica ideološki nadzirane jugoslavenske kinematografije, a Škrabalo ga svojim širokim obuhvatom – sve od pionirskih do svojih dana – na neki način želi osloboditi i osamostaliti od nametnuta konteksta, pokazujući da hrvatska filmska povijest ne počinje 1945, nego znatno ranije. Povjesničarsko pero i politički žalac ponovno aktivira u devedesetima (101 godina filma u Hrvatskoj: 1896–1997, 1998), kada se hrvatski film, konačno svoj, bori s vjetrenjačama postkomunističke tranzicije. Treća i posljednja, dajdžestirana verzija hrvatske filmske povijesti stiže na izmaku prvoga desetljeća novog milenija, kada svijet već počinje prepoznavati i priznavati ono što on naziva „novi hrvatski film“, a kinematografija oslobađati utvara prošlosti. Svaka nova inačica Škrabalove filmske povijesti, osim što je obuhvatila dulje razdoblje, imala je neki novi fokus i drukčiji prizvuk, a posljednju (Hrvatska filmska povijest ukratko, 2008) obilježila je i želja da se apostrofiraju neki bitni, ali zanemareni, marginalni ili apartni fenomeni i akteri domaće kinematografije. Hrvatskim filmskim klasicima, redateljima i drugim filmašima (glumcima, snimateljima) koje je cijenio ili je s njima blisko surađivao, odužio se pak esejističkom zbirkom Dvanaest filmskih portreta (2006), kao i nizom esejističkih napisa u filmskoj i drugoj periodici.

No Škrabalov pogled nije bio okrenut samo prema daljoj i novijoj prošlosti. Kao političar i filmaš gledao je u budućnost i osmišljavao nove projekte. Na Škrabalov poticaj, u jeku Domovinskog rata, utemeljeni su Dani hrvatskog filma i osnovano (odnosno obnovljeno) Hrvatsko društvo filmskih kritičara, kojemu je bio predsjednik (1993–1995), te je 1995. pokrenut transgeneracijski filmski časopis Hrvatski filmski ljetopis, zamišljen, među ostalim, kao mjesto dokumentacijske, historiografske i kritičko-interpretacijske inventure hrvatskoga filma. Kao direktor programa Filmskog festivala u Puli (1991–1993), ali i poslije, kada je prisutniji na političkoj sceni, Škrabalo je predlagao nov i održiviji model najstarijega domaćeg filmskog festivala u novim povijesnim i geopolitičkim okolnostima. Tadašnja vlast, u kojoj je kratko participirao kao doministar kulture, za njegove otvorene ideje nije imala sluha, pa je programiranje zlosretnoga festivala prepustio drugima. Doživio je ipak oživotvorenje ideje o utemeljenju filmskoga centra hrvatske kinematografije (današnji HAVC), koju je godinama javno zagovarao.

Premda ga je posljednjih dvadeset godina politika odvlačila od filma, Škrabalo je u njemu uspio ostati strastveno i do kraja. Svoja scenaristička i druga praktična filmska iskustva godinama je dijelio sa studentima Akademije dramske umjetnosti, gdje je do prije nekoliko godina predavao i povijest hrvatskoga filma. Taj predmet istraživanja učinio ga je neizostavnim dijelom predavačkog tima Škole medijske kulture u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, čije je aktivnosti – premda na daljinu i iz staračke fotelje – pratio gotovo do posljednjeg daha. Budno i znatiželjno, kritički i savjetnički, nadasve prijateljski i navijački...