I dalje bez jasne poveznice

Festivalu nije nedostajalo ni izvođača, ni skladbi, ni večeri, ali jest veće inventivnosti u osmišljavanju programa i karakterističnog spoja glamura, srdačnosti i opuštenosti koji je ove godine zamijenio gotovo službeni, u organizacijskom smislu i amaterski, odnos prema vjernoj publici

Sedmi dan Festivala bio je posvećen žrtvama cunamija koji je ove godine poharao Japan. Sasvim slučajno, ali simbolično, na tom koncertu nastupila su i dva japanska umjetnika. U Schnittkeovu Klavirskom kvintetu sudjelovali su klavirist Danijel Detoni, violinisti Pavel Vernikov i Tsugio Tokunaga, violist David Aaron Carpenter i violončelist Boris Andrianov. Schnittkeova skladba vrhunac je večeri, stoga je šteta što se našla na početku. Posebno valja istaknuti odličnoga Detonija, jedinoga hrvatskog glazbenika na Festivalu, koji je pokazao iznimnu senzibilnost za komorno zajedništvo. Nakon praizvedbe Dubugnonovih Varijacija na japansku narodnu temu, op. 57, koje su naručene od Festivala, a izveli su ih klaviristica Sophie Rachlin i violinisti T. Tokunaga i J. Rachlin, ostatak večeri nije imao nikakve tematske poveznice ni s djelima koja su mu prethodila ni s potresnom posvetom. Ravelova skladba Tzigane sa S. Rachlin i T. Tokunagom pokazala je i tehnički i interpretativni nerazmjer među dionicama, Sarasateova Navarra, za dvije violine i klavir, op. 33 (S. Rachlin, T. Tokunaga, Fumiaki Miura) dobro je zvučala, ali ništa više od toga, a u Suiti u g-molu, op. 71 M. Moszkowskog (S. i J. Rachlin, T. Tokunaga) gotovo su sva četiri stavka odsvirana u istom tempu.

S jednog od ovogodišnjih koncerata

Dugi i zamorni koncerti

Koncert u bijelom na kojem su i publika i izvođači odjeveni u bijelo okupio je devet umjetnika. Opet je na programu bilo djelo Richarda Dubugnona, stalnoga skladatelja Festivala, i to Tri komada za violinu i klavir, koja su posebno nadahnuto izveli Boris Brovtsyn i Itamar Golan. Te smo večeri prvi put ovoga ljeta čuli Mischu Maiskog, i to zajedno s Golanom, Miurom i Rachlinom u prožeto predočenu Brahmsovu Klavirskom kvartetu u c-molu, op. 60. Schönbergov Gudački sekstet, op. 4, Preobražena noć (B. Brovtsyn, S. A. Carpenter, J. Rachlin, D. A. Carpenter, T. Thedéen, B. Andrianov) moćno je zaokružio večer.

Darovani Koncert za Dubrovčane održan je dan poslije u Jezuitskoj crkvi u 11 sati. Na programu su bila djela J. S. Bacha i A. Vivaldija, a u izvedbi su sudjelovali gotovo svi dotadašnji sudionici. Novo ime tog jutra bio je čembalist Jan Jansen, otac odlične violinistice Janine Jansen, koja je, iako najavljena, i ove godine nažalost zaobišla Dubrovnik.

Prvi put smo na Rachlinovu Festivalu čuli neki narodni instrument. Program koji je dočekan i s velikom znatiželjom i s velikom sumnjom počeo je u 22 sata jer se to jutro održao Koncert za Dubrovčane, a popodne humanitarna UNICEF-ova utakmica. Čudesno virtuozan i muzikalan Alexey Arkhipovsky, koji je na balalajci postizao boje potpuno raznorodnih instrumenata, izveo je niz svojih skladbi u kojima ponekad doslovno citira neku poznatu temu i melodiju. I – bez pretjerivanja – očarao brojnu publiku!

Nijedna večer na kojoj je bilo samo jedno skladateljsko ime – dotad Beethoven i Schubert – nije se pokazala dobrim potezom. Publike je bilo znatno manje nego inače, a ova s Brahmsovim djelima bila je i teška i zamorna za praćenje. Zamišljeno je da svaki od tri trija izvede drugi sastav. No kako je violinist Sasha, brat klaviristice Lily i sin Mische Maiskog, ozlijedio ruku na nogometnoj utakmici, Trio br. 1 u H-duru, op. 8 nije izvela isključivo obitelj Maisky, jer ga je zamijenio B. Brovtsyn. Opet smo svjedočili neujednačenu umjetničkom dojmu između klavirske i gudačkih dionica. Bolju izbalansiranost u svakom pogledu pokazao je Trio br. 2 u C-duru, op. 87 s Golanom, Rachlinom i Thedéenom, a najbolju Trio br. 3 u c-molu, op. 101 s Detonijem, Brovtsynom i Andrianovim. No čemu koncerti koji traju više od dva i pol sata?

A baš su Detoni, Brovtsyn i Andrianov počeli sljedeću večer praizvedbom klavirskoga trija Nocturnal Mosaic Tomislava Olivera. Lijepo je da Festival, konačno, povede brigu i o hrvatskim skladateljima, premda bi ih moglo biti i više na programu. Prokofjevljevu Sonatu za violinu i klavir br. 1 u f-molu odlično su interpretirali Brovtsyn i Golan. No Šostakovičeva Simfonija br. 15 u A-duru, koju je za violinu, violončelo, klavir i trinaest udaraljkaških instrumenata obradio Viktor Derevjanko, profesor klavira na Izraelskoj akademiji u Tel Avivu, razočarala je razvučenošću i blijedim novim ruhom. Golan, Rachlin, Andrianov te udaraljkaši Martin Grubinger st., Martin Grubinger ml. i Slavik Stakhov redom su vrsni glazbenici, ali činilo se kao da ih ta obrada nije posebno ni nadahnula ni povezala.

Program „bez okusa“

Nakon jedinog dana predaha u nizu od trinaest dana slijedila je završnica festivala pod imenom Humoreska. Budući da na njoj nije sudjelovao najavljeni Sir Roger Moore, Hyung-ki Joo je na brzinu – baš kao i za večer Gusari s Jadrana bez Johna Malkovicha – morao skrojiti novi scenarij. A on je ovako izgledao: red glazbe, red viceva o glazbenicima, red glazbe, pa red anegdota o glazbenicima – pričali su ih glazbenici, na engleskom jeziku. Ne baš originalno, a ni razumljivo, ali opraštamo autoru jer je bio u vremenskom škripcu. No ni program koji smo imali u rukama nije odgovarao onomu što smo čuli i vidjeli. Izostavljene su neke točke poput Monthy Pythonove Kompostni kompozitori, a ostale su naslovom sugerirale ležerniji ugođaj – Coplandova Mačka i miš, Ibertov Mali bijeli magarac, Ščedrinova Humoreska, Rossinijev Mačji duet i Hindemithova Uvertira Wagnerovoj operi Ukleti Holandez u izvedbi lošeg orkestra iz toplica koji djelo čita s lista u sedam ujutro. Osim S. i J. Rachlina, B. Andrianova, B. Brovtsyna, Hyung-ki Jooa i L. Maisky, na večeri su se pojavila i dva nova umjetnika, violist Mathieu Herzog i čuvena sopranistica Dame Felicity Lott. Iako su se neki dijelovi doimali poput improvizacije, Humoreska nam je zadržala pozornost i ponekad izmamila osmijeh.

Ne možemo biti odveć zadovoljni jedanaestim ostvarenjem Rachlinova Festivala. Čega nam je nedostajalo? Nije ni izvođača, ni skladbi, ni večeri, ali zato jest veće inventivnosti u osmišljavanju programa i one neke posebne atmosfere koja je Festival činila tako jedinstvenim. Magični spoj glamura, srdačnosti i opuštenosti ove je godine zamijenio gotovo službeni – a što se tiče organizacije često i amaterski – odnos prema vjernoj Rachlinovoj publici. I prema Dubrovniku. Stoga nas gotovo i nije iznenadilo što nam se Julian Rachlin nije obratio ni na jednoj od dvanaest večeri, kako je to toplo, zahvalno i uzbuđeno radio prijašnjih godina. Između četrdesetak umjetnika, koliko ih je ove godine sudjelovalo na Festivalu, mnogi su – svima nam je jasno! – dospjeli na program isključivo zbog obiteljskih veza, neki s manje, a neki s više pokrića. Stoga s pravom možemo zamjeriti što Rachlin nije angažirao više hrvatskih glazbenika, koji bi se mnogo primjerenije uklopili u brojne komorne sastave. Bilo je odličnih glazbenih ostvarenja, ali i onih znatno manje uspješnih. Zato od sljedećeg festivala planiranog za 6–22. rujna 2012. s pravom očekujemo uzlaznu putanju.