Glazba i riječi

Ispod najpoznatijega zagrebačkog nebodera, u prolazu zvanom Pasaž, usred mnogobrojnih dućana i kafića, stoji kip čovjeka s velikim šeširom na glavi i s gitarom u ruci. U nekom trenutku sretnoga nadahnuća gradske su vlasti zaključile da je Vlaho Paljetak, skladatelj i izvođač zabavne glazbe, zaslužio spomenik u Zagrebu. I, kako je ideja bila dobra, tako je i sve drugo teklo kako treba: Mariji Ujević pošla je skulptura vrlo lijepo za rukom, a dobro je izabrana i lokacija, jer prostor ispred kipa uvijek može poslužiti za povremene intimne glazbene svečanosti u Paljetkovu čast. Čak i sam smještaj u prolazu ima u sebi nečega simboličnog: Paljetak je po svome građanskom zanimanju bio kazališni šaptač, pa je zato zgodno da u pasažu bude zaklonjen i diskretno prisutan, kao nekada u školjki šaptaonice. Odande on i sad – mogla bi pretpostaviti kakva lirska dušica – šapće gradu svoje ljubavne izjave.

Vlaho Paljetak u zagrebačkom Pasažu

Jer ljubav između Paljetka i Zagreba bila je uistinu velika. Nije umjetnik nikada zaboravio svoje dubrovačko podrijetlo (treba se samo sjetiti slavne pjesme Adio, Mare), ali ne može biti većega spora da se njegov talent dokraja rascvjetao istom u zagrebačkoj sredini. Još više, najveći njegovi dometi – i najveći tržišni uspjesi – vezani su uz one popijevke koje izražavaju ljubav prema sjevernom našem krajoliku. Čak im je i tekst kajkavski, jer ga je u oba slučaja napisao Dragutin Domjanić; mislim, dakako, na pjesme Fala i Popevke sem slagal.

A to, morate priznati, traži objašnjenje: nije posve očekivano da jedan Dubrovčanin, čovjek s najdaljega juga, tako dobro osjeti melankolični kajkavski senzibilitet i da te osjećaje pretoči u melodije koje će postati zaštitni znak sjevernih krajeva, a i neporecivi evergrini, za kojima posežu svi, od opernih pjevača do pijanih svatova u vatrogasnom domu. Bojim se da ne ispadnem brzoplet, ali nekako mi se čini da Paljetkov slučaj jasno pokazuje kako u naših južnjaka postoji nekakav osobit afinitet prema sjevernjačkom, i osobito kajkavskom doživljaju svijeta. Ne znam kako je u drugim umjetnostima, ali kod popularne glazbe to mi se čini nesumnjivo.

Tvrdim to zato što bi se našlo još glazbenika koji su Mediteranci od glave do pete, pa su ipak stvorili ili izveli neke vrlo važne evergrine s kojima se sav naš sjever lako identificira. Eto, recimo Arsen Dedić: koliko je samo puta on sudjelovao na Krapinskom festivalu i koliko je nezaboravnih pjesama ondje prvi put predstavio! A da i ne govorimo o tome da je jedan drugi Šibenčanin, Vice Vukov, na tom istom festivalu mnogo puta trijumfirao, a pjesmama poput Vužgi dosegnuo je i vrhunce svoje izvođačke karijere.

Fenomen, dakle, nesumnjivo postoji, pitanje je samo koje mu je podrijetlo: odakle ta ljubav Sredozemaca prema sjevernoj melodici i sjetnim raspoloženjima karakterističnim za kontinentalne krajeve? Meni se čini da ćemo se na tragu pravoga odgovora naći tek onda kad zapazimo da ljubav nije ostala neuzvraćena, jer i sjever jednako intenzivno čezne za jugom kao i jug za sjeverom. A to vrijedi i daleko izvan granica zabavne muzike. Na primjer, najbolje knjige o talijanskoj kulturi renesanse i baroka napisali su ljudi s maglenoga europskoga sjevera, gdje Goethe nije bio jedini koji je trajno uzdisao za limunima u cvatu. Tako je nekako i s tom našom popularnom glazbom: i ondje su sjevernjaci u glazbi rado postajali južnjacima.

Ako smo dosad govorili o notama, pokušajmo sada promotriti riječi. I odmah će nam u svijesti iskrsnuti ime jednoga od najvažnijih tekstopisaca što smo ih ikada imali: to je Drago Britvić. Njegov opus – koji je posljednjih godina počeo dobivati u našoj kulturi ono visoko mjesto koje mu i pripada – najbolji je dokaz goleme privlačnosti između sjevera i juga. Jer Britvić, koji se rodio u Podravini, a život proveo u Zagrebu, napisao je neke od najljepših tekstova za dalmatinske pjesme. Istina jest da je on sjajne tekstove znao stvoriti i na kajkavštini i na književnome standardu, ali se ipak oni s južnom tematikom doimaju osobito nadahnuto.

Pritom je važno i to što je Britvić radio sam, bez pomoći kakva južnjaka, koji bi mu priskočio savjetom kad se radi o motivici ili o terminologiji. Kad su, naime, kompozitori s juga pisali sjevernjačke pjesme, onda su uzimali riječi nekog sjevernjaka, kao što je Paljetak uzeo Domjanićeve, jer sigurno je sigurno. Britvić, međutim, nikad nije pisao riječi na gotovu glazbu, pa u nastanku njegovih tekstova nije mogao sudjelovati skladatelj Mediteranac sa svojim sugestijama. A to znači da je u onome času kad je pisao Zvona moga grada, Maslina je neobrana ili Noćas ćemo zemlji k’o materi reći Britvić doista bio pravi pravcati južnjak i Dalmatinac. Zato njegovi tekstovi za našu popularnu glazbu imaju onu istu povijesnu važnost kao i Paljetkove melodije.

Njih su dvojica slični i po životnoj poziciji: kao što je Paljetak bio kazališni šaptač, dakle nevidljivi čovjek, tako je i Britvić bio radijski urednik, dakle opet nevidljivi čovjek. Ali najvažnije je ovo: Paljetak je napisao najljepše kajkavske popijevke premda je bio s juga, a Britvić je napisao sjajne tekstove za dalmatinske, čak i dubrovačke pjesme, premda je bio sa sjevera. Njih dvojica lijepo pokazuju kako ona zagonetna privlačnost između sjevera i juga, kad nađe prave glasnogovornike, daje najtrajnije plodove.

I zato se treba nadati da će jednoga dana u Zadru, Šibeniku ili Splitu osvanuti spomenik Dragi Britviću. Najbolje bi bilo da to bude na kakvu skromnu mjestu, u nekom prolazu, a ne bi bilo loše ni da ga načini Marija Ujević.