Ekonomija – jedina moguća budućnost nesvrstanih

Možda više nema ideologije, romantizma ni revolucije, ali nesvrstani mogu poslužiti i kao ekonomski forum u kojemu Hrvatska ima velik ugled iz prošlosti

Prije pedeset godina, točnije od 1. do 6. rujna 1961, u tadašnjem glavnom gradu Jugoslavije Beogradu održan je sastanak na vrhu čelnika država ili vlada pokreta nesvrstanih. Tom prigodom petorica su predsjednika, Josip Broz Tito iz Jugoslavije, Džavaharlal Nehru iz Indije, Gamal Abdel Naser iz Egipta, Kvame Nkrumah iz Gane te Sukarno iz Indonezije, pokrenuli politiku nesvrstavljanja i nezavisnosti od dva suprotstavljena bloka u Hladnom ratu, istovremeno se zalažući za umjerenost u svjetskoj politici. Prema deklaraciji iz Havane 1979, organizacija služi osiguravanju „nacionalne nezavisnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i sigurnosti nesvrstanih zemalja“, u njihovoj „borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika vanjske agresije, okupacije, dominacije, interferencije ili hegemonije kao i protiv velikih sila i blokovske politike“. Oko 55 posto svjetske populacije, kao i dvije trećine članica Ujedinjenih naroda, bili su dio pokreta nesvrstanih.

Danas, pola stoljeća poslije, tzv. pokret nesvrstanih i dalje broji više od polovice planetarnoga stanovništva. Točno 118 zemalja članice su pokreta, a njih sedamnaest, među kojima je i Hrvatska, ima status promatrača. Među članicama su i države koje su dio Afričke unije, Arapske lige, Organizacije islamske konferencije, Commonwealtha, Svjetskog mirovnog vijeća i još pet međunarodnih organizacija. U povodu 50. obljetnice prvog sastanka u Beogradu je početkom rujna ove godine održan dvodnevni sastanak nesvrstanih. No svečana atmosfera nije zavladala na ulicama glavnog grada nekadašnje federacije. Nema kolona automobila, zastavica ni razdragana pučanstva. Dom Narodne skupštine i zgrada nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća SFRJ približeni su puku putem medija, a bivše jugoslavenske republike predstavljali su ministri vanjskih poslova ili njihovi zamjenici. Mnogi su i s podsmijehom dočekali pedesetogodišnjicu organizacije čije ime i poslanje ne odgovara suvremenoj postblokovskoj svjetskoj politici i ima prizvuk anakrone i poluzaboravljene organizacije.

Globalni Jug traži ekonomsku ravnopravnost

No nijedan međunarodni sustav ili organizacija ne smije se olako zanemariti. Poseban gost skupa bio je posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, bivši posebni izaslanik UN-a za nesvrstane i predsjednik Savjeta predsjednika RH za vanjsku politiku i međunarodne odnose Budimir Lončar. On je i pomalo nostalgično ukazao na potrebu reafirmacije temeljnih vrijednosti na kojima je pokret nastao te međunarodne suradnje u suočavanju s globalnim opasnostima. Na skupu se govorilo i o snazi nesvrstanih i napretku pokreta, ali ironija je htjela da to kaže upravo Mohamed Kamel Amr, ministar vanjskih poslova Egipta, zemlje predsjedateljice koja ovih dana pati pod pritiskom kaosa na ulicama svojih gradova. Sudionici su istaknuli kako su vrijednosti na kojima je nastao pokret aktualne i u današnjem svijetu te da mogu biti oslonac na putu unapređenja globalne stabilnosti. Realnost je ponešto drukčija. Upravo su neke od najvećih zemalja članica izvor globalne nestabilnosti, a da ne kažemo kako su neke od vrlo nedemokratskih zemalja, pa i diktatura, punopravne članice pokreta, poput Bjelorusije, Burme, Kube, Sjeverne Koreje i Zimbabvea. Stoga je rečeni oslonac slab, pogotovo što ne postoje mehanizmi koji bi sankcionirali ili upozoravali svoje članice, kao ni izvanjske blokovske opasnosti koja je u hladnoratovsko doba bila ključan razlog za međusobno približavanje nesvrstanih. Skup u Beogradu pokazao je i da se nesvrstani nisu odmaknuli od nekih romantičarsko-revolucionarnih ideja, pa se skandiralo i za potporu Palestini i otporu „cionističkoj politici“, što nikako nije na razini diplomatske kulture Zapada. Članice su većinom nedovoljno ekonomski i demokratski sazrele, a borbu protiv siromaštva i društvenih nejednakosti smatraju svojom glavnom zadaćom. Nesvrstani se često protive nekim glavnim smjerovima međunarodne politike, pa učestalo kritiziraju američku vanjsku politiku, traže priznavanje Portorika, Palestine i Zapadne Sahare (ali ne i Kosova), no i reformu UN-a, politiku održivog razvoja, poštivanje kulturnih različitosti i ljudskih prava, kao i suradnju Jug–Jug, odnosno Grupe 77.

Gdje je Hrvatska u cijeloj toj priči? Formalno promatrač u pokretu, Hrvatska službeno podupire rad nesvrstanih i nada se boljim odnosima sa članicama. Iza isprazne diplomatske floskule, međutim, krije se dobro razrađena taktika, koja je propala u praksi zbog ljudskog čimbenika. Naime, kad je Hrvatska postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a, taj je status zaradila povjerenjem zemalja Trećeg svijeta, koje čine većinu pokreta nesvrstanih. Time je pobijedila Češku, koja je možda bila i pripremljenija za spomenuto mjesto. Umjesto konstruktivne politike prema onima koji su Hrvatskoj dali povjerenje, čime bi se višestruko zaradila potpora za djelovanje naše države u UN-u, došlo je do poraza hrvatske diplomacije. Zbog niza afera koje su se vukle za hrvatskim diplomatskim sastavom pri UN-u, nije se moglo doći u kontakte s velikim državama željnim gospodarske diplomacije s bilo kojom europskom zemljom. U vjetar su otišli svi emiri, sultani i poglavice koji su na neki način nudili novac za usluge po kojima je Hrvatska poznata u svijetu.

Stoga je nesvrstanima nužno potrebno pristupiti racionalno, temeljeno na često tvrdoj i nepravednoj, ali dostižnoj Realpolitik. Podcjenjivanje je u tom smislu isto toliko štetno kao i izolacionističko slavljenje. Snaga nesvrstanih može poslužiti i u onim slučajevima koji su često izvan okvira uobičajenih razmišljanja. Na primjer, od većine članica pokreta očekuje se nepriznavanje nezavisnosti Kosova. Neosporno je da Hrvatska, kao članica NATO-a i uskoro članica EU-a, predstavlja dio zapadnih demokracija, ali isto tako trebalo bi biti neosporno da Hrvatska nije slijepa na jedno oko. Orijentiranost prema zemljama koje se nalaze na vječno problematičnom Istoku i Jugu označava također usmjeravanje prema nekima od najvećih tržišta svijeta. Članice su nesvrstanih Indija, Indonezija, Saudijska Arabija i Južnoafrička Republika, koje su sve u sustavu G20 zemalja. U međunarodnim političkim odnosima nema idile, ni ljubavi. Igra interesa i moći ovdje je ključna. Možda više nema ideologije, romantizma ni revolucije, ali nesvrstani mogu poslužiti i kao ekonomski forum u kojemu Hrvatska ima velik ugled iz prošlosti. To se vidi u bilateralnim gospodarskim odnosima koje naša zemlja gaji s nekim arapskim zemljama, napose sa Sirijom, Alžirom i Libijom. A dobar glas daleko se čuje. Hrvatska gospodarska diplomacija trebala bi prepoznati te mogućnosti i ulagati u promidžbu hrvatske stručnosti, posebice u području infrastrukture, energetike i obrane.