Duhovitost s pokrićem

PriPovijesti o O-u Tahira Mujičića zanimljivost su u njegovu opusu. Autor mnogih komedija, napisanih uglavnom u tandemu Mujičić–Senker–Škrabe, te nekoliko zbirki poezije, i prije je pisao kratke priče, ali je PriPovijest o O-u njegova prva knjiga proze. Radi se o zbirci kratkih priča, koje s ranijim autorovim djelima povezuje duhovit način pisanja.

Izd. HDP, Jesenski i Turk, Čoporhorda, Zagreb, 2010.

Takve su priče doista rijetkost u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a stor šoris, harmsice i napričci – kako ih Mujičić žanrovski određuje – posve su iznimna pojava. Tema kojom se bave, naprotiv, prilično je česta: stanje u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Mujičić toj temi pristupa stvarajući lik Monsieura O., hrvatskoga pisca, i obrađuje ju tobože znanstveno. Prva priča tako govori o postanku Monsieura O., druga o tome kako on izgleda, i tako dalje, sve do njegovih mogućih smrti u posljednje tri priče. Monsieur O. je dakako karikatura, a svoje shvaćanje uloge pisca baštini s jedne strane od europske romantične tradicije, a s druge od zbivanja na našoj književnoj sceni. Smatra da je pisac „Bogom dan“, da je pisanje sveta zadaća, ali i da pisac može biti osoba čiji se opus sastoji od ukupno jedne pjesme, na temelju koje ga se čak uvrštava u književne enciklopedije.

Autorova oštra ironija – zbirka počinje upozorenjem: „Pazi, oštra knjiga!“ – uperena je kako protiv općih klišeja o piščevoj ličnosti tako i protiv društva kojemu je dovoljno da je netko član udruge pisaca, pa ga se piscem doista i smatra. Iako stanje u našoj književnosti danas očito smatra lošim, Mujičić ga ne kritizira izravno, nego ga ironizira. Budući da zbirka prati život i rad Monsieura O., ona opisuje gotovo sve aspekte književnoga života u nas: djela, pisce, udruge književnika, urednike i književne sajmove. Svi su oni prikazani satirično. U opisima i parafrazama pritom često nije teško prepoznati o kome je riječ, ali autor – ponovno ironično – na početak zbirke stavlja uobičajenu opasku kako je „sličnost sa svakim i svačim sasvim slučajna i nenamjerna“. Očigledno je, naime, da je sličnost u potpunosti namjerna. No ne radi se o nekakvu zlobnom napadu na zbivanja u našoj književnosti, nego o želji da se satirizacijom ogole oni aspekti književnoga života koji s pravom književnošću nemaju nikakve veze. Pritom se ne pretpostavlja neka sveta i velika književnost uime koje bi se govorilo – onda se ne bi radilo o komičnoj zbirci – ali se iza svega ipak krije oštro razlikovanje između prave i tobožnje umjetnosti.

Već iz autorova žanrovskog definiranja zbirke jasno je da želi stvoriti duhovito djelo i afirmirati smijeh u književnosti, jer komedije, a pogotovo burleske, često se nepravedno smatraju „nižim“ književnim vrstama. Tako su stor šoris objašnjene kao „loše hrvatske short stories“, harmsice kao „mucave adoracije Harmsu“, a „napričci su u odnosu na priču isto ono što su napjevi u odnosu na pjesmu“. Time se zbirka na početku označuje kao razigrana, neobavezna i „zafrkantska“. Iako tema kojom se bavi nije takva, ona to postaje tijekom postupka pripovijedanja.

Komika, duhovitost, ironija nisu samo glavno obilježje PriPovijesti o O-u nego su i tematska i pripovjedna okosnica. Komični efekti postižu se s jedne strane samim razvojem radnje u pričama, a s druge najrazličitijim jezičnim igrama. Neke se priče grade upravo na duhovitosti zapleta, kao ona u kojoj jedno od društava književnika proguta crna rupa, no autor se češće poigrava samim pripovijedanjem. Pritom ironija ima cilj, a komika nije stvorena samo zato da zabavi, nego želi upozoriti i na mnoge probleme u književnosti i oko nje. Tako, recimo, jedna priča završava poantom u kojoj je jedan naš pisac uspio napisati savršenu priču, a ona se sastoji od prazne stranice.

Autor se poigrava i oblicima književnosti, pa i književnošću samom. Struktura je njegovih priča zapravo ironizacija oblika kratke priče, a način na koji to čini velikim dijelom preuzima od Harmsa, što i sam naglašava. Kako priče o Monsieuru O. uglavnom slijede tradicijom zadan oblik žanra i pripovijedaju o tek jednom događaju, o jednom ili dva lika te imaju obrat ili poantu na kraju, ironija se postiže na više načina, koji su svi međusobno čvrsto isprepleteni u cjelinu satiričnog dojma. Pripovijedanje o doživljajima Monsieura O. ne teče posve linearno, nego su u njega umetnute najrazličitije igre jezikom, koje često vrhunac doživljavaju u poanti. Kraj mnogih priča karakterizira svojevrsno obrtanje, u kojem se naglo prelazi s plana pripovijedanja događaja na plan sama jezika. Tako prva priča završava kada Monsieur O. pije i puši travu, a zatim se kaže: „I počela je pri. Kojoj se tek poslije pridružila i povijest“ te tako nastaju PriPovijesti o O-u.

Čini se da je Mujičić najuspješniji kad ironizira sam jezik, koji je građa književnosti. Odnos prema jeziku na neki je način druga tema zbirke, jer ona je na njemu utemeljena podjednako kao i na problematici suvremene hrvatske književnosti. Oba su aspekta isprepletena i ulaze jedan u drugi. No čini se da ironizacija sama jezika ima dalekosežnije posljedice od smijeha na račun tobožnjih pisaca; u tom pogledu Mujičić slijedi problematiku i književne postupke avangarde i postmodernizma.

Komika se, dakle, dosljedno provodi cijelom zbirkom na gotovo svim razinama, od teme, načina pripovijedanja, igre riječima, frazama („njegov lik, bez djela“), rečenicama, žanrovima, oblicima, parafrazama, klišejima, pa i cjelokupnom književnošću. Tako je jedna od najuspjelijih priča ona u kojoj Monsieur O. odlučuje napisati svoju prvu i jedinu pjesmu. Priča zadržava radnju, ali čitava prelazi u slobodan stih, pa time ironizira i kratku priču i pjesmu.

Zanimljiva je i piščeva biografija, koja obično nije sastavni dio zbirke, nego se naknadno dodaje. Ovdje je ona napisana u istom tonu kao i ostatak knjige, a sam se žanr biografije ironizira na više načina. Kao autor navodi se Monsieur O., dakle fikcionalni lik, čime se odnos zbilje i književnosti dovodi u pitanje. Osim toga, nema neutralnoga tona izvještavanja, nego se Monsieur O. obrušava na tu „piščinu“, koja se usudila pisati o njemu. Time lik dobiva slobodu u odnosu na autora, pa čak i komentira djelo kojemu je predmet, što sve i biografiju čini dijelom zbirke.

Autor, prema tome, uvelike ironizira i sama sebe, što je posljedica dosljedno provedene ironizacije. A time kao da su stvari sjele na svoje mjesto: svemu se treba smijati, a da bi se to moglo, sve treba kritički promatrati. Hrvatska književnost dobila je djelo koje će vas doista nasmijati, ali i natjerati na razmišljanje.