Drukčiji pogled na kazalište

Festival svjetskoga kazališta otvoren je Shakespeareovim Othellom u režiji jednog od najvažnijih njemačkih redatelja srednje generacije, Thomasa Ostermeiera, ravnatelja berlinske Schaubühne am Lehniner Platz. Zagrebačka publika imala je prilike pogledati njegovu režiju Ibsenove Nore i Shakespeareova Hamleta. Poznatiji po režijama tzv. in-yer-face drama, Ostermeier je proteklih godina režirao na svim važnijim europskim festivalima osvajajući ugledne kazališne nagrade. O problemima suvremenoga njemačkog i europskog kazališta Ostermeier nam je za Vijenac rekao:

„Kazalište je umjetnost koja se bori za opstanak i postojanje, a najvažniji segment toga je borba za publiku, bez koje kazalište ne postoji. Uvelike me iznenađuje publika koju zateknem u foyeru našega kazališta. U deset godina njezina se struktura potpuno promijenila, tako da imamo raznoliku publiku svih dobi. Predivno je vidjeti takvu publiku i znati da je možete privući u kazalište predstavama koje radite. U većini njemačkih kazališta, kao što je Thalia Theater u Hamburgu ili Burghtheater u Beču, publika je starija, materijalno i društveno situiranija. Dolazeći u Zagreb, ustanovio sam da je kazalište ovdje i dalje namijenjeno ponajprije mlađoj generaciji gledatelja i atraktivno je, a to su razlozi zbog kojih se volim njime baviti: njemačko kazalište nije za mlade gledatelje, dosadno je, staromodno, prašnjavo. U kazalištima kao što je Volksbühne ili Schaubühne postoji drukčije ozračje, imate osjećaj kao da ste izašli u klub. Važno je što se takva promjena postiže stvaranjem dobra kazališta, tako da je recept jednostavan. Nije riječ o tome da pokušavate biti mladi, suvremeni, populistički na banalan način...“

Ali vi ste publiku prvo šokirali upoznajući ih s in-yer-face dramama?

Predstavio sam neke pisce berlinskoj publici. Mi i deset godina nakon smrti Sarah Kane još izvodimo Crave. Ali i to je dio našeg uspjeha, jer publika ima osjećaj istovjetnosti redatelja i pisaca, a mi uistinu imamo misiju jer smo dio generacije koja na suvremeni svijet gleda drukčije. Smatram se dijelom generacije koja u Europi i svijetu zaposjeda kazališta i bori se za drukčiji pogled na kulturu i kulturnu politiku. Ta mlađa generacija nije samo mlada jer želi da je kazalište zabavi, nego i zato jer želi živjeti u svijetu u kojem je ozbiljna, a ne banalna, popularna kultura neodvojiv dio društvenoga života. Mladi se ljudi vraćaju kazalištu želeći u njemu vidjeti povratak ozbiljnosti i odgovore na ozbiljna, duboka pitanja. S druge strane, neoliberalna ideologija nalaže nam da zarađujemo novac i zabavljamo se izlazeći uvečer. Ipak, sve je više ljudi koji misle da to nije jedina opcija i da su umjetnost i kultura oruđe kojim možemo otvoriti drukčiji pogled na svijet, postavljati prava pitanja i biti ozbiljniji u promišljanju i kreiranju vlastite sudbine, a da pritom ne podlegnemo defetizmu odustajanja od promjena. Mi sami možemo kreirati okolnosti u kojima želimo živjeti. To je naš život i politika je nešto što sami kreiramo. Nju stvaraju ljudska bića i nije nešto što je palo s neba. Mislim da je promjena moguća.

Je li povratak ozbiljnosti u kazalište jedan od razloga što ste preuzeli zadaću postavljanja Shakespeareovih drama?

Shakespeare je vrlo dubok, složen i višeslojan i zbog toga ga toliko volim. Ipak, imam osjećaj da su mnogim mojim prijateljima klasične predstave često dosadne, da im ono što mogu vidjeti u kazalištima nije dovoljan intelektualni izazov. Uglavnom vide banalne priče, ispripovijedane banalnim dijalozima i uprizorene na banalan način. Takvoj publici potreban je veći intelektualni izazov. U svom radu na Shakespeareovim dramama nastojao sam skinuti naočale povijesti recepcije tih drama. Iako nikada ne bih tvrdio da su moje verzije Shakespeareovih drama akademski ispravne verzije Shakespearea, tako da u potpunosti prihvaćam i razumijem kad ljudi kažu kako to nije Shakespeare.

Svojim ste Festivalom međunarodne nove drame u proteklih desetak godina njemačkoj publici predstavili mnoge dramske pisce... Jeste li predstavljali i hrvatske dramske pisce?

Jedan od festivala, prije sedam-osam godina, naslovljen je Balkan Express, i tada smo predstavili bugarske, rumunjske, hrvatske i srpske drame. Pokušali smo predstaviti hrvatske dramske pisce, ali u ovome trenutku moram priznati da ne znam mnogo o suvremenoj hrvatskoj drami. Ako dobijem kvalitetan njemački prijevod dobre hrvatske drame, bit će mi zadovoljstvo predstaviti ga i zauzeti se za njega na njemačkom govornom području.