Danas se više nitko ne pita o smislu

Veći dio suvremene literature u znaku je nekakvih autopoetika, što je u nekim slučajevima u estetskom smislu doista zanimljivo i književno efikasno, ali nema proboja ni dubljih istraživanja pitanja i problema s kojima živi suvremeno društvo /

U buci svakodnevnih skandala i afera javnost je izgubila osjećaj za bitna pitanja položaja današnjega čovjeka / Dobrih je kritičara malo kao što je malo dobrih pisaca / Krleža je napisao nekoliko epohalnih djela, jačih od njegove političke ideje / Dok su jedni poslije Drugoga svjetskog rata slavili slobodu, druge su bacali u jame / Sloveniju i Hrvatsku srednjoeuropska tradicija dublje je obilježila nego iskustvo Balkana / Neki se deklariraju kao balkanski pisci da bi bili barem egzotičniji,

ako već nisu pisci / Slovenija i Hrvatska u povijesti nisu ulazile u konflikte

Vjerojatno najpoznatiji slovenski pisac i angažirani intelektualac Drago Jančar rođen je 1948. u Mariboru. Živi u Ljubljani. Studirao je pravo, radio kao novinar i filmski dramaturg, a dulje je vrijeme bio i slobodni umjetnik. Godine 1975. bio je osuđen zbog „neprijateljske propagande“. U prijelomnim godinama od 1987. do 1991. bio je predsjednik Slovenskoga centra PEN-a te je aktivno sudjelovao u pokretanju demokracije u Sloveniji.

Snimio Igor Modic

Njegovi su romani i kratke priče prevedeni na dvadesetak svjetskih jezika, a drame često izvođene u inozemstvu i smatraju se vrhuncem slovenske kazališne scene. U lipnju ove godine njegov najnoviji roman Vidio sam je ove noći treći je put dobio nagradu Kresnik za najbolji roman godine u Sloveniji, a kako doznajemo, Meandar Media priprema i hrvatski prijevod.

U izdanju Meandar Medije objavio je i knjigu eseja Šala, ironija i dublje značenje te knjigu pripovijedaka Lucijine oči. Nedavno u prijevodu Nede Fanuko hrvatski čitatelji mogu pročitati i njegov roman Drvo bez imena, roman o ranjenim ljudima u kulisama trgovačkoga centra, isprepleten humorom i erotičnom notom, zapletenima, kao što je često u Jančara slučaj, u povijesnim gordijskim čvorovima.

Počnimo pitanjem o vašem nedavno na hrvatski prevedenu romanu Drvo bez imena. Je li taj roman osobna ispovijed? I koliko je on, unatoč kulisama trgovačkoga centra u kojem se događa, u biti povijesni roman?

Djelomično je to osobna ispovijed. Ima nekih autobiografskih elemenata iz vremena mojega djetinjstva, ali uglavnom je to roman o čovjeku kojega proguta prošlost. On je arhivar kojeg povijest u tolikoj mjeri proguta da mu se čitav život promijeni. Osobno me kao pisca prošlost jako zaokuplja, znamo da povijest uvijek utječe i na naše današnje vrijeme, ali literatura, jasno, ide preko tih osobnih ispovijedi i takozvanih velikih povijesti iz udžbenika.

Povijest je uvijek na ovaj ili onaj način u žarištu vaših romana. Čini mi se da je na neki način povijest vaša tema.

Teško mi je pisati ako postavim junaka samo u današnje vrijeme. I u romanu Drvo bez imena junak stoji u nekom trgovačkom centru, onda se spušta u podzemlje svoje podsvijesti, ali i kolektivne podsvijesti i doslovce u podzemlje toga trgovačkog centra. Lakše pišem o povijesti jer mi to pruža veći prostor imaginacije, likovi se lakše kreću, njihove osjećaje i način razmišljanja mogu lakše voditi kao u bajci ili u pripovijetki, tako da mi likovi nisu strogo vezani uz neko socijalno ili urbano ili bilo kakvo drugo današnje iskustvo. To bi me odveć sputavalo. U povijesti se naime osjećam slobodnije.

U povijesti se osjećate slobodnije, ali vjerojatno potpuno slobodno u svijetu književnosti. Negdje ste izjavili da vaša literatura ništa ne tumači, ona samo opisuje i pita, kao što uostalom svaka književnost i treba.

Ako želim reći nešto o društvu, o moralnim problemima, napisat ću novinski članak ili esej. Ako pišem literaturu, ona ne daje odgovor na nešto, ona je postavljanje pitanja, to je opisivanje i prenošenje života u neki drugi medij, u svijet rečenica, međusobnih utjecaja među rečenicama, svijet nove, posebne atmosfere simbola, alegorija, metafora. Književnost je prijenos stvarnosti u neki posve drugi svijet. Taj svijet može onda postati još realniji, ali nikako nije do literature da odgovara, čak ni na intimna pitanja. Može pomoći da bolje razumijemo sami sebe, ali ne može odgovarati ni na što, za to postoji znanost.

Kakva pitanja ponajviše postavlja današnja slovenska književnost? Što je zaokuplja?

Ne znam postavlja li današnja slovenska književnost ikakva šira ili egzistencijalno relevantna pitanja. Veći dio suvremene literature, ne samo slovenske, u znaku je nekakvih autopoetika, što je u nekim slučajevima u estetskom smislu doista zanimljivo i književno efikasno, ali nema proboja ni dubljih istraživanja pitanja ni problema s kojima živi suvremeno društvo. Tako smo često suočeni s literaturom koja si zagleda u vlastiti pupak, kao što je marginalizaciju i fragmentarizaciju današnje književnosti opisao francuski kritičar Eric Naulleau. Koliko sam pratim suvremenu književnost, a priznajem da to ipak nije dovoljno, čini mi se da su tekstovi mladih autora iz Hrvatske, Bosne ili Srbije radikalnije suočeni sa stvarnošću, možda i zbog teška iskustva s ratom i njegovim posljedicama, pa i s brutalnijim prijelazom iz jednoga statičnog i lijenog društva u dinamično, kapitalističko, divlje društvo.

Koliko se bavi konkretnim pitanjima sudbine današnjega čovjeka, koji je izložen raznim vrstama manipulacija?

Ne dovoljno. Javni prostor zauzela je politika, i to politika koja je uglavnom bez vizija, koja je sve češće u servilnu odnosu prema kapitalističkim centrima moći, kojima se podređuju čak i mediji. U buci svakodnevnih skandala i afera javnost je izgubila osjećaj za bitna pitanja položaja današnjega čovjeka, pa čak i kada, istina vrlo rijetko, takva pitanja literatura postavlja. A to su pitanja o smislu života u kaotičnom novom svijetu, o samoći pojedinca, koji nema više utjecaja na okolnosti koje određuju njegov vlastiti život. Današnji je problem i problem senzibilnosti javnosti za suptilne stvari književne umjetnosti, jer literaturi treba odziv, osjećajni i znalački čitatelji.

No, dakako, iako je književnost oduvijek bila područje postavljanja bitnih pitanja vremena u kojem nastaje, ona može biti i zona ekskluzivnosti. Kako se prema tim polovima odnosi suvremena slovenska književna scena?

Baš u zoni ekskluzivnosti otvaraju se prave stvari, estetske i društvene. Možda sam jedan od posljednjih pripadnika generacije koja se veoma intenzivno bavila estetskim pitanjima, ali nije bila gluha za život društva u kojem smo živjeli, a bilo je to zatvoreno, latentno i ponekad doista nasilno društvo. Pa mi smo cijele noći debatirali o novim tekstovima, o trendovima u književnosti, ali istovremeno smo znali gdje živimo i mnogi su tekstovi to izražavali, ne samo drame ili romani, čak i poezija. Paradoksalno je da su u čudnom jugoslavenskom društvu, koje je djelovalo političko glupo, a ujedno otvoreno za izazove umjetnosti, ti tekstovi imali velik odjek, čak i utjecaj na društvenu atmosferu. Mogu se samo s nostalgijom neskromno sjetiti svoje drame Briljantni valcer, koju su igrali u dvanaest jugoslavenskih kazališta, i posebno atmosfere oko premijere i na samoj premijeri u vašoj, zagrebačkoj Gavelli.

Već smo konstatirali da ste vi kao pisac, da tako kažem, opčinjeni poviješću. U romanu Drvo bez imena upada u oči i erotska sastavnica i duhovitost, pravi klasični humor...

Pa da. Taj je erotski element na početku čak na rubu pornografije (smijeh). Moj junak otkrio je dnevnik erotomana koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Sloveniji, kad se svi ljudi bore za jednu ili za drugu stvar, kada bukne i građanski rat, kada je okupacija, ispisivao u taj dnevnik svoje erotske doživljaje. Taj je dnevnik zaista postojao, ja sam ga vidio. Riječ je o čovjeku koji je poslije emigrirao u Australiju, a ostavio je iza sebe taj tekst. On počinje, kako sam rekao, u ratu, nastavlja se negdje u Japanu i ne znam gdje još, kamo je putovao tražeći valjda nove žene, čak i prostitutke... U tom dnevniku naime jedno me mjesto vrlo uznemirilo. Ondje je bila priča o učiteljici iz Maribora koja bi po godinama mogla biti moja učiteljica, čak je i opis vanjštine odgovarao, iako sam na kraju ustanovio da to nije bila ona. No bilo je toliko sličnosti da me tekst jako privukao. Počeo sam s tim erotomanskim dnevnikom, iz kojega poslije stvar ide u širine. Mojem junaku erotični moment koji je doživio s tim dnevnikom prelazi i u privatni život, tako da se sve prepleće, i povijest i politički događaji i erotski i humorni elementi.

Čini se da je to jedan od najsloženijih vaših romana. Neki kritičari u Hrvatskoj već kažu to je klasični veliki roman. Doživljavate li ga i vi tako?

Veseli me ako je tako! I u Njemačkoj je bilo nekoliko takvih kritika. Pisao sam ga ne misleći o tome želim li nuditi neki posebni ugođaj čitatelju ili ga privući. Roman počinje osamdeset sedmim poglavljem i onda ide do prvoga. Čitatelj se malo mora snaći usred toga gradiva, znači da je za nekoga tko će to moći izdržati i sve sastaviti. Ali sastavlja se ipak! Nije to toliko teška barijera. Htio sam naime napisati roman u kojem je ispisano iskustvo našega doba. Živimo u potrošačkom društvu. Ovdje u Zagrebu otvaraju se neprestano novi šoping-centri, pa i u samu središtu grada, bile su i velike polemike i pobune protiv toga, toliko je to zaintrigiralo vašu javnost. I moj junak stoji u jednom takvom kupovnom centru, ali ispod tog centra uvijek postoji neko podzemlje, kao i podzemlje naše povijesti. To ja istražujem, ili barem nastojim istraživati.

Mogu to usporediti s osjećajem koji imam kada u Sloveniji putujem od Ljubljane prema Trstu. Tada zapravo možete osjetiti kako zemlja drhti, mislim u simboličkome smislu, sve je to kao morsko dno, puno rupa, jer je to kraška zemlja, rijeke poniru u jamu i izlaze negdje drugdje, ne zna se točno gdje. Takva je naša povijest i naše iskustvo 20. stoljeća. Taj zamršeni svijet i rata i bolnog iskustva Auschwitza htio sam prikazati putem iskustva jednog arhivara, vrlo osjetljiva čovjeka. Ne znam jesam li sad baš dao dobru reklamu za svoj roman, ali evo, da privučem hrvatske čitatelje, moram reći da se dio romana događa i u Hrvatskoj. Glavni junaci putuju na otok na odmor i tamo dožive iskustvo rata.

Cijeloga života poznati ste po angažiranosti i političkim komentarima različitih fenomena. Zarana ste došli u konflikt s komunističkom vladom jer ste u studentskom listu Katedra, gdje ste bili glavni urednik, objavljivali članke koji su kritizirali tadašnji režim. Koliko su današnje mlade generacije u Sloveniji socijalno i politički angažirane i svjesne, bez obzira što možemo reći da žive u vrijeme demokracije?

Da. Mislim da pripadam generaciji gdje su nekonformizam i pobuna protiv sustava bili sami po sebi normalna stvar i čak velika vrijednost. Naravno, zbog životnih situacija i u takozvanom socijalizmu morali smo ponekad biti i oportunisti i prilagođavati se, ali ipak je postojao kriterij intelektualne ili umjetničke pozicije koja je nalagala da se mora biti protiv i kritizirati, i to ne samo zbog komunističkog sustava, nego i zbog atmosfere koju je taj sustav uzrokovao. To je bila malograđanska atmosfera, ali i na neki način klerikalna, barem sam je ja tako doživljavao. To je bio neki crveni klerikalizam. Zapravo je ta situacija, ne samo u nas ili u Hrvatskoj, u čitavoj Istočnoj Europi, veoma intenzivno pogodovala umjetnosti na različitim područjima. Potaknula je mnoge umjetničke situacije koje su bile u tijesnu dodiru s društvom i ljudima su mnogo govorile. Oko umjetnosti i oko umjetnika mnogo se toga zbivalo, primjerice oko književnosti, oko Društva pisaca, oko teatra također. Danas je situacija, čini mi se, sasvim drukčija. Ako ja sada u mojim godinama mogu nešto zamjeriti mladima, mogu im zamjeriti činjenicu da njima nekonformizam nije više neka vrijednost, nego je danas vrijednost oportunizam, što prije se snaći i doći do posla i do novca. To je danas logično, takav je svijet, ne želim nikoga zbog toga optuživati, ali padat ćemo u nove teške situacije baš zbog toga jer je neka generacija odustala od svake kritike. Ili ako ima kritike, jer kao što vidim da u Hrvatskoj ima dosta demonstracija, one mi se čine nedovoljno artikuliranima.

Pitala sam vas za mlade, no koliko su danas etablirani intelektualci angažirani i spremni na kritiku? Oni bi prema obrazovanju i autoritetu trebali prvi reagirati na određene društvene pojave i fenomene. Jesu li dovoljno angažirani ili su i oni upali u stanovit konformizam?

Priča o etabliranim intelektualcima, koji su počeli kao buntovni i drski mislioci i završili kao ziheraši, koji trepću za svoj ugled, beneficije i sitne povlastice, stara je kao svijet. Barem svijet europske civilizacije i kulture. S druge strane, smiješno je gledati ostarjele buntovnike, koji se sa svojim životnim stajalištem nastoje prije svega sviđati svima, osobito mladima, i misle da time čuvaju vječnu mladost. Tu sam ja donekle konzervativan: od tih ljudi očekujem mudrost, a ne upletanja u svakodnevne političke i kulturne svađe. No taj mudar savjet trebao bih ponekad i sam slušati.

* * *

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 458, od 22. rujna 2011. godine.