Biserje iz vreće zaborava

Znatno prije no što je Allan Kaprow definirao happening skupina zagrebačkih srednjoškolaca organizirala je brojne ulične akcije, poput pozdravljanja konja umjesto gospode, hrabro se i duhovito podsmjehujući tada vladajućim konvencijama. Ista grupa, naslonjena na još živu avangardu, izvela je jedinu dadaističku predstavu na ovim prostorima, I oni će doći. Bilo je to u prvim desetljećima 20. stoljeća, mladići su bili članovi grupe Traveleri, a autor predstave zenitist i nadrealist, poslije arhitekt i urbanist Josip Seissel, umjetničkog imena Jo Klek. Godine 1932, za deseti rođendan Travelera, Seissel je napisao nikad realiziran filmski scenarij Glave u vrećama, koji je prije nekoliko godina iz vreće zaborava izvukao Marinko Sudac, vlasnik najpotpunije kolekcije avangardne umjetnosti u regiji, pruživši mu novi umjetnički život. Cjeloviti tekst tako je prvo objavljen u časopisu Fantom slobode (3/2010), da bi potom zaživio i u izvedbenom činu, istina, ne na filmskom platnu, već kao radiodrama.

Sam tekst sastoji se od niza kratkih prizora montiranih u cjelinu te povezanih idejom kritike života u gradu, s posebnim osvrtom na pomodnost, malograđanštinu i uskogrudnost društvene kreme. Naslonjen na avangardu, tekst vrvi futurističkim motivima poput urbanosti, rata i filma kao medija te ekspresionističkim slikama poput opisa ratnih strahota, dok završna scena pogreba umjetnika, odnosno umjetnosti kojoj nema mjesta u takvu svijetu, snažno priziva (i) današnjicu.

Suvremenost teksta još više progovara kroz radiodramsku izvedbu koju je, u produkciji Dramskoga programa Hrvatskoga radija, adaptirala i režirala Ranka Mesarić. Svevši tekst na vješto kolažiranu trećinu, Mesarićeva mu je, sadržajno ga ne osiromašivši, dala novu dimenziju svježine i dinamike. Kako izvedba ne bi postala tek uočavanje suvremenih crtica u tekstu, dodatno je naglasila avangardne elemente, obogativši auditivni sloj dadaističkim verbalnim igrama, poigravši se sličnozvučnicama i slogovima riječi, čime je sadržajni sloj pretakala u ritam i zvuk, izjednačavajući ih po važnosti. Prenijevši strukturu razlomljene cjeline na samu riječ i dodatno je obogativši govornim paralelizmom i jekom, stvorila je iznimno slojevit auditivni materijal koji ni u jednom trenutku nije progutao sadržajnu razinu, već je usporedno s njom rastao.

Takav promišljeno razigran materijal Alma Prica, Boris Bakal, Franjo Dijak, Damir Šaban i Žarko Savić dodatno su obogatili slojevitom glumom, koja se kretala od Bakalova uspješna koketiranja s karikaturalnošću preko Šabanova poigravanja intenzitetom zvuka te Savićeva podcrtavanja emocije, do Dijakova glasa razuma. Sve to zaokružila je Alma Prica, šećući od odlučnog do toplog, od ludičkog do ljutog, dok je dodatnu dimenziju cjelini pridodala Adriana Kramarić umecima avangardne glazbe.

Na kraju dodajmo kako je radiodrama Glave u vrećama, povijesno-umjetnički iznimno vrijedan komad, svoju drugu izvedbu (nakon praizvedbe 4. lipnja na brodu Galeb u Rijeci) doživjela 16. rujna paralelno na Trećem programu Hrvatskoga radija i u dvorani Gorgona MSU-a, gdje je priređeno njezino javno slušanje. To prvo javno slušanje radiodrame nakon njezinih zlatnih dana 1970-ih godina okupilo je pristojnu brojku od četrdesetak gledatelja, koji su prisustvovali, nadamo se, tek prvom u nizu sličnih događaja.