Ako se radi s ljubavlju, sve postaje lakše

Ivo Pogorelić te Luka Šulić i Stjepan Hauser polučili su najveći uspjeh na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama / Drago mi je da se ostvarila suradnja hrvatskih i inozemnih umjetnika / Bitni su mi novi, mladi umjetnici, kao i oni koji su već u zenitu karijere, a još nisu bili na Igrama

Kada je to oko dvanaest? Oko podneva ili oko ponoći? I na kraju je, uza sve nesporazume i uza smijeh i za nedavno završeno ljeto uobičajene temperature od tridesetak stupnjeva i u kasne sate, ostala – ponoć. Dapače, već sljedećega dana, oko jedan sat, nakon zatvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Tako je otprilike tekao dogovor s mladim maestrom Ivanom Repušićem za razgovor, uza svu dobrodošlu pomoć iz uprave Igara. Nakon vrlo dobra koncerta s kontratenorom Maxom Emanuelom Cenčićem i Simfonijskim orkestom HRT-a ispred Sv. Vlaha, pozdrava s umjetnicima i svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli festivalu, sjeli smo nakratko na kamenu klupu u kutu trijema. Mnogo se toga promijenilo od našega posljednjeg razgovora. Tada je, već priznat i nagrađivan, Ivan Repušić (www.ivanrepusic.com) bio ravnatelj Opere HNK-a u Splitu. Kada je u jednoj od brojnih prigoda dirigirao u Zagrebu, u Hrvatskom glazbenom zavodu, jedan mi je bliski i upućeni prijatelj, također dirigent, rekao: on mora van jer ovdje nema dovoljno prostora. To se i dogodilo, a kao ravnatelj glazbenog programa DLJI otprije dvije godine Repušić prima samo riječi hvale.

„Sudeći prema reakcijama publike i medija ne mogu reći da nisam zadovoljan“, kaže. „A sudeći prema izvedbama svih umjetnika i domaćih i stranih, njihovim vrhunskim izvedbama, mogu reći da sam zadovoljan, a isto tako mogu reći da mi je to još jedno veliko iskustvo koje ukazuje na sve vrline ovoga moga programa, ali i one pojedinosti koje bi dogodine mogle biti još bolje.“

Možete li već sada reći o kojim je pojedinostima riječ?

Te pojedinosti ćemo u ostvarenju vidjeti dogodine. Već sam neke stvari isplanirao. Riječ je ponajprije o protoku, rasporedu koncerata, koji je ove godine bio mnogo bolji nego prošle. Riječ je tu i o koncepciji, ritmu. Odreda su koncerti imali iznimnu kvalitetu. Svaki umjetnik, svaki ansambl koji je došao dao je maksimum. S ponosom se može reći da su to bili vrhunski umjetnici kojih se ni najveći festivali u svijetu ne bi posramili. Bio je Berezovski, Il Giardino Armonico, solisti Münchenske filharmonije, čija je solo violončelistica Monika Leskovar, pa naša reprezentacija pjevača međunarodnoga ugleda.

Indiskretno je, i možda neprimjereno, ali ima li nešto što biste potpuno osobno izdvojili? Nakon svega preslušanoga nekog svojega favorita, bez obzira na cijenjenu nagradu Orlando?

Doista ne mogu izdvojiti. Mogu reći da su, sudeći prema broju posjetitelja, prema marketinškom uspjehu, odnosno prema reakciji publike, Ivo Pogorelić te Luka Šulić i Stjepan Hauser polučili najveći uspjeh. Nije tu riječ samo o kvaliteti izvedbe nego o promociji i interesu koji je bio nevjerojatan, tako da smo morali ponoviti koncert violončelista jer je bilo toliko upita internetom, telefonom, traženja karte više, da se to nametalo samo od sebe. Morali smo se iskupiti Dubrovčanima koji su došli vidjeti taj dvojac. Napravili su vrlo zanimljiv projekt. Neki su pitali zašto baš to na Ljetnim igrama, ali nema boljeg odgovora od sama ta dva koncerta i reakcije na njih.

Koliko je tu utjecala medijska promocija, a koliko to da je Luka Šulić potekao iz Dubrovnika, iz vale koja nosi ime po njegovoj obitelji?

Apsolutno su mediji utjecali jer su Luka Šulić i Stjepan Hauser upravo tako i počeli. Kada su svoju obradu Smooth Criminal Michaela Jacksona stavili na You Tube, krenula je priča. A kada netko u desetak dana sabere milijune klikova... No ono što mi je osobito drago jest da se ostvarila suradnja hrvatskih umjetnika s onima iz inozemstva. Nije to samo suradnja na zajedničkom nastupu već i u izvođenju djela hrvatskih skladatelja, a da to ne budu isključivo hrvatski umjetnici i ansambli. Tako je Pepe Romero sa Zagrebačkim solistima praizveo kompoziciju Dubrovačka siesta Olje Jelaska, izvođene su skladbe Dubravka Detonija ili Borisa Papandopula, Rudolfa Matza, Luke Sorkočevića, Amanda Ivančića, pjesme Vladimira Ruždjaka na koncertu Tomislava Mužeka ili skladba Ive Josipovića. Hrvatska djela ne izvode samo domaći, već ih se na neki način prezentira i u inozemstvu.

Što je u kreiranju prošlih i budućih programa bila ili će biti nit vodilja?

Bitna mi je kvaliteta, potom zastupljenost hrvatskih najboljih snaga, briga o našoj baštini. I, dakako, što zanimljiviji, raznolik program koji neće samo privući publiku nego i otvoriti neke nove obzore u razumijevanju i interpretiranju djela koja su se u atriju Kneževa dvora sigurno mogla čuti posljednjih šezdesetak godina. Svakako su mi bitni novi, mladi umjetnici, kao i oni koji su već u zenitu karijere, a još nisu bili na Dubrovačkim ljetnim igrama. Poput Borisa Berezovskog, koji je lani nasupio prvi put, Pepea Romera, a nakon 26 godina i Ive Pogorelića, ansambla Il Giardino Armonico... Svi žele doći u Dubrovnik i mislim da sve to može obogatiti program. Mislim da to može privući i publiku, što se i vidjelo. Jer ove je godine gotovo svaki koncert bio doslovno rasprodan.

Kako usklađujete dvostruki posao dirigenta i organizatora, u Njemačkoj i Hrvatskoj?

Ma peterostruki posao! Katjin sam suprug i Lucijin otac. To je prvo i najvažnije! Drugo, prvi sam dirigent u Operi u Hannoveru, treće, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pa ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Gostujem u Njemačkoj operi u Berlinu, u Sloveniji, Finskoj, Češkoj… Ako se radi s ljubavlju, sve postaje lakše. U Dubrovniku je odlična suradnja s ravnateljem Ivicom Prlenderom i sa svima koji maksimalno pomažu i kojima je vrlo stalo da sve bude u redu. Imam potpunu umjetničku slobodu i punu potporu ravnatelja, koja je jako bitna i na visokoj je razini. Nije tek profesionalna, nego i prijateljska.

Umjetnici su mi se off the record znali požaliti da ih stavljaju u ladice – operne, simfonijske... Najviše ste dosad radili u operi. Pribojavate li se tih podjela?

Ne pribojavam se, jer opera nije moja isključiva orijentacija. Dosad sam mnogo radio u operi zato jer jako volim što objedinjuje sve muzičke i scenske elemente. I drama, i gluma, i ples, i pjevači, i zbor, i orkestar. Nema čega nema! Osobito ako je riječ o velikanima poput Verdija, Richarda Straussa, Puccinija... No ove godine čeka me još desetak simfonijskih koncerata. Ako se realno pogleda, šef dirigent i ima toliko koncerata s vlastitim orkestrom. I dok god bude moguće, uvijek ću kombinirati.

Vaša mlada karijera u naglom je uzletu, a sudeći po svemu vezani ste uz obitelj, koja je u Hrvatskoj. Razmišljate li o preseljenju?

Ako angažmani budu sve gušći i češći, postat će nemoguće živjeti jednom nogom u Hannoveru ili drugdje u Njemačkoj, a drugom u Splitu. Ako se to dogodi, a imam punu potporu supruge, odlučili smo živjeti zajedno. Samo sam ove godine jednom niskotarifnom tvrtkom letio 54 puta – od početka listopada 2010. do početka lipnja ove godine na liniji Split–Hannover.

Kakva su vaša relativno svježa iskustva prvoga dirigenta u jednoj glasovitoj njemačkoj operi?

Jako mi je drago da je suradnja s ansamblom odlična. Sreća je da sam već na početku dobio velike naslove koje obično čuvaju za GMD-a (generalnog muzičkog direktora u nekom gradu, op. a.) Falstaff, Otmica iz saraja, Boemi. Ove sezone dirigiram Tannhäusera, Otella, Fausta i Seviljca. To su sve kapitalna djela. A u vezi s izborom programa i kontaktima doista ne mogu biti nezadovoljan. No najvažnije mi je da imam dobar odnos s ansamblom. I dok je tu simbioza, sve je dobro.

Angažirali su vas i u Njemačkoj operi u Berlinu, gdje je, čini se, desetljetnim angažmanom Tomislav Neralić utro staze. Cijela mala hrvatska enklava basova: Ante Jerkunica, nakratko Tomislav Lučić, sad i Marko Mimica, a sada i jedan dirigent...

Jest. Uletio sam. Četiri dana prije otkazao je dirigent Karel Marek Chicon, muž Eline Garanča, pa su me izabrali. Bile su to tri predstave Boema. Bili su zadovoljni pa su mi odmah u lipnju ponudili Macbetha. Bez pokusa, samo s 45 minuta konzultacija s „Lady Macbeth“, koja je također debitirala, a k tomu Macbetha još nisam dotad nikada radio. Morao sam biti dvjesto posto siguran, vidio sam jedan pokus, ali svejedno je trebala velika kuraža. Stajalo me zdravlja, ali zato je užitak nakon predstave bio još veći. Odmah sam dobio ugovore za sezonu 2012/13.

Šansa nije propuštena, ali je stres očito bio velik.

Zdravlje je zasad dobro, ali tijelo upozorava da treba naći mjeru. Samo što dirigenti ponekad toliko vole svoj posao da u njemu pretjeruju. Mora se shvatiti da je čovjeku i fizički i psihički i emotivno potreban odmor... Volio bih da to što prije shvatim, prije nego što bude prekasno. Valjda ću to nekako uspjeti. Sad mi je, iskreno govoreći, teško. ... Kad završim Dubrovnik, ide Njemačka, pa početkom srpnja sljedeće godine dirigiram na koncertu s našim proslavljenim hornistom Radovanom Vlatkovićem, a onda opet dolazim u Dubrovnik. Znači nema odmora do daljega, ali ću se barem truditi da nađem negdje dva tjedna.

A u međuvremenu?

Ne mogu spavati kada sam napet, kada iščekujem nešto i kad sam u cajtnotu i ne mogu pripremiti nešto onako kako bih htio pripremiti. Kada bude dobra predstava, onda ne mogu nikako spavati. Onda zujim, slušam kako na cesti netko viče. A kada nije dobro, onda je bolje ne biti u mojoj blizini. To su moji najbliži shvatili. No važno je da sam možda samokritičan, ali ne toliko da bih bio pesimističan. Samokritičnost mi je dovoljna da znam što dalje i kako treba raditi.

Željeli ste učiti i dalje, a sada ste, relativno naglo, u areni mladih uspješnih dirigenata?

Može se učiti i dalje. Gledao sam probe u Njemačkoj operi, a kada budem radio Tannhäusera, svakako ću gledati pokuse znalaca gdje već ugledam taj naslov. I u Njemačkoj operi i u Državnoj operi u Berlinu, gdje je šef Daniel Barenboim, jako su skloni da im dođu mlađi dirigenti. You Tube je nevjerojatan, tako da svoje najdraže dirigente, koji nažalost više nisu živi, poput Kleibera, Toscaninija, Karajana, mogu pogledati s dva klika. I premda postoje snimke, samo dva klika omogućuju novi poticaj i zvukom i slikom.

I kako to konkretno izgleda u novim i zapravo napetim okolnostima održanja na europskoj sceni?

Zapravo najviše učim kada pješačim ili vozim bicikl. Kada učim tehniku, onda sjednem za stol i pišem oznake, što mi je najgore. Kada sve to uđe u glavu i kada sve prosviram na klaviru, onda šetam, vozim bicikl i tako mi se razbistri cjelina, dugi luk, odnosi tempa. Proživim to u sebi, a tada tu sliku mogu prenijeti drugima.

Nagli uspjeh, nagla karijera u europskim razmjerima. Hoćete li se umisliti i postati nedodirljivi?

Pa već sam jako umišljen...

Rastali smo se smijući se ljekovito i iskreno u neko doba vruće noći pred Dvorom. Ja s darovanim medom na kovanici od pet kuna koju je moj sugovornik, za prijatelje Mali Maestro, pronašao na cesti. Kažu, sreća!