Mađarski pogled na Gjalskog

István Lőkös istaknuti je mađarski hungarolog, slavist te kroatist. U ediciji Matice hrvatske Inozemni kroatisti dosad su mu izašla dva naslova, Hrvatsko-mađarske književne veze (1998) i Croatohungarica (2008), a sada se pred nama nalazi i treća knjiga, za razliku od prethodnih dviju posvećena samo jednom autoru: Pristupi Gjalskom.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2010.

U Prolegomeni autor objašnjava čitateljima genezu svog interesa za hrvatsku književnost, a posebice za Gjalskog. Kao presudni trenutak u svom interesu za kroatistiku izdvaja onaj kada se kao student rusistike i hungarologije susreo s Hrvatskim bogom Marsom Miroslava Krleže te počeo učiti hrvatski jezik uz tu knjigu i uz pomoć hrvatske gramatike te profesora kroatistike iz Budimpešte Ede Margalitsa. Interes za Gjalskoga došao je poslije, proizlazi iz modernosti i osebujne ljepote koje Lőkös pronalazi u Gjalskijevim tekstovima, a posebice ga je tomu autoru privukla njegova tematizacija hrvatsko-mađarskih odnosa, na što se u samoj knjizi često osvrće analizirajući moduse kroz koje se taj odnos artikulira. Zanimljiv je odnos sama Gjalskog prema Mađarima i Ugarskoj, o čemu Lőkös piše u poglavlju U vrtlozima politike. Nasuprot Krležinu osporavateljskom tonu kada progovara o ulozi Gjalskog kao zastupnika Hrvatsko-mađarskog parlamenta u danima Prvoga svjetskog rata, Lőkös nam daje argumente zašto je tu Gjalskijevu ulogu potrebno sagledati kompleksnije nego što to čini Krleža, kao što je i ulogu mađarskog predsjednika vlade, grofa Istvána Tisze, u vrtlogu Prvoga svjetskog rata sam Gjalski promatrao drukčije od Krleže u dnevničkim zapisima Davnih dana iz 1917.

U početnim poglavljima knjige, osim već navedenog U vrtlozima politike, gdje nailazimo na analizu svih političkih metamorfoza Ksavera Šandora Gjalskog, Lőkös se kratko osvrće i na piščevo djetinjstvo u Gredicama, školovanje u Varaždinu, Zagrebu i Beču te državno službovanje. Naravno, najveći dio knjige posvećen je interpretaciji Gjalskijevih književnih tekstova, onih najpoznatijih kao i onih koji dosad nisu privukli znatniju književnopovijesnu ili kritičku recepciju. Osnovna Lőköseva teza koju nastoji ilustrirati putem brojnih primjera iz Gjalskijevih djela i njihovim minucioznim čitanjem jest ona o proznom impresionizmu njegova književnog djela koji „demonstrira rani modernizam već prije raspleta hrvatske moderne“. Jedan od romana koji je po mišljenju autora bio zanemaren u kritičkoj recepciji, a koji vrlo dobro odražava spomenuti prozni impresionizam jest roman Na rođenoj grudi, „i to ne samo u opisu krajolika Zagorja, nego i u smislu crtanja duše“. Za posljednje, karakteristično je prožimanje prošlosti i sadašnjosti; te dvije vremenske razine događaju se istovremeno u svijesti glavnoga lika, Lava Blinjevića. Njegova sjećanja neprestano naviru i izmjenjuju se s doživljajima u sadašnjosti te čak uvjetuju njegovo ponašanje u sadašnjosti. Tu jasno naziremo najčešće razornu ulogu prošlosti i sjećanja koja će poslije, u moderni, postati neizbježna u životima modernih (anti)junaka. No, za razliku od njih, Lav će naposljetku dobiti odrješenje od mučnih uspomena na prošlost i pronaći mir.

Zanimljiva je Lőköseva analiza petrarkističkih motiva i toposa u pripovijesti Roman portreta iz zbirke Pod starim krovovima, pri čemu se autor upušta i u širu kontekstualizaciju utjecaja petrarkizma u hrvatskoj i mađarskoj književnosti i kulturi 16. stoljeća. No, govoreći o navedenoj pripovijetki, Lőkös ističe i romantičarsku motivaciju i kompoziciju koja na osebujan način interpretira maniru „pronađenog izgubljenog rukopisa“ o velikoj ljubavi Čezara i Marjete evocirajući klasične petrarkističke ljubavne elemente kao što su opis prvoga susreta, opisi neutažene čežnje mladića i suzdržanosti djevojke itd. S druge strane, čini nam se ispravnim Lőkösevo zapažanje o važnosti bidermajerskoga Lebensbilda ili žanr-slike u Gjalskijevu opusu, na koje često nailazimo u opisima života i mentaliteta plemstva i života u plemićkim kurijama, a na što je Lőkös posebice pozornost svratio u poglavlju o Janku Borislaviću.

Ideološkim aporijama Gjalskog, hrvatske književnosti i društva onoga doba Lőkös pristupa odmjereno, razumno i argumentirano, iako se ponekad čini da se izbjegava upustiti u dublje ideološke implikacije tema Gjalskijevih tekstova, kao i razotkriti poneke stereotipne predodžbe o Drugome u njima. U romanu Pronevjereni ideali korektno interpretira razočaranje jedne generacije idejama južnoslavenskog i panslavenskog ujedinjenja, no propušta kritički se osvrnuti na neke kulturne stereotipe koje Gjalskijevi likovi počesto iznose, a među njima osobito se ističe teza o „bizantinsko-turskom karakteru srpskog despotizma“, koja gotovo da može poslužiti kao ogledni primjerak orijentalizma i balkanizma. Ponekad kao da i sam perpetuira neke kulturne stereotipe ne baš prikladne znanstvenom diskursu. Tako govoreći o nekim ženskim likovima u Radmiloviću, navodi kako je bilo riječi „o pravom ženskom shvaćanju problema“ jer su gospođe nešto krivo protumačile s obzirom da ne poznaju i ne razumiju povijesne i političke procese.

Lőköseva analiza pretežno je književnopovijesna i stilska, primarno usredotočena na tekst, a ne kontekst. Autor pomnim prolaskom kroz tekst i brojnim citiranjem Gjalskijevih tekstova nastoji induktivno izgraditi svoje originalno čitanje Gjalskog, uvažavajući uvide prethodnika, no revidirajući njihove stavove na mjestima na kojima mu se to učinilo potrebnim, npr. interpretirajući roman Na rođenoj grudi ili pak misticističko-okultističke novele. Povremeno se služi i komparativnom metodom, uspoređujući djela Gjalskog s mađarskim ili pak drugim inozemnim autorima kako bi što bolje ocrtao tipičnost nekih Gjalskijevih toposa unutar horizonta srednjoeuropske ili pak istočnoeuropske književnosti.

S obzirom na sveobuhvatnost i temeljitost Lőkösevih studija te nove uvide koje nam donose, izvjesno je da se ostvarila autorova želja iznesena u zaključku, da dopuni književnopovijesnu sliku o velikom hrvatskom piscu 19. i 20. stoljeća kako bi osjećao da nije radio uzaludno. Ne samo da nije radio uzalud nego je dao znatan obol inozemnoj, ali ne samo inozemnoj, kroatistici.