Vrijeme za populacijsku politiku

Bez obzira s koje se političke opcije razmatraju suvremeni demografski problemi, uvijek treba poći od činjenice da pronatalitetna politika ima socijalni karakter

Na početku treba istaknuti gotovo stereotipnu, ali temeljnu tvrdnju: demografski su procesi po svojoj naravi dugoročni pa je moguće predvidjeti, na temelju prirodnoga kretanja i migracija tijekom duljeg razdoblja, što će se dogoditi kada se počnu pokazivati učinci nepovoljnih demografskih kretanja. Gospodarske krize moguće je preokrenuti u relativno kratku roku, ali ne i demografske. Uz materijalni napredak industrijska civilizacija nije osiguravala spontano dostatno obnavljanje stanovništva i na taj način dugoročno ekonomski održiv brojčani odnos između triju temeljnih dobnih skupina u sastavu stanovništva – mladih, u radnoj dobi, i starijih. Institucija obitelji u doindustrijskim civilizacijama to je osiguravala, zbog ekonomske nužde, spontano, bez poticaja izvana, ali uz goleme žrtve (osobito visoka smrtnost dojenčadi, ali znatno viša i u svim dobnim skupinama u usporedbi s današnjom). Obitelj u klasičnom smislu – roditelji, djed i baka te više djece – gotovo je stvar prošlosti. Pod pritiskom vanjskih čimbenika stvorenih u industrijskoj civilizaciji, obitelj mora svoje nekoć autonomne funkcije prepustiti javnim ustanovama. A društva (države) koja nisu razvila dovoljne kapacitete javnih ustanova koja skrbe o djeci (jaslice, vrtići, cjelodnevni boravci za školsku djecu nižih uzrasta) dok im roditelji rade suočavaju se s nepovoljnim demografskim trendovima. Gdje, dakle, državne institucije nisu preuzele dio tih funkcija, neizbježan je pad broja živorođenih. Novi način privređivanja i novi sustav vrijednosti preoblikovali su nekadašnju tradicionalnu obitelj. Istovremeno se, u skladu s nametnutim vrijednosnim sustavom, neprekidno širi lepeza potrošačkih dobara, što, samo po sebi, pogoduje sve većem broju obitelji s jednim djetetom ili bez djece. Glavne društvene snage dugo su vremena bile usmjerene na gospodarski rast, pri čemu je demografska strana bila, uglavnom, dosta zanemarena. Dugogodišnje smanjivanje broja živorođenih kao najvažniji čimbenik te, drugi čimbenik manje težine, sve dulji životni vijek, mijenjaju dobu strukturu stanovništva, u smjeru rasta, brojem i udjelom, starijeg stanovništva. Ta se pojava naziva demografsko starenje, za koju prošlost ne nudi presedan, što bi bilo putokazom za rješavanje.

Sve manje rođenih

U doindustrijskim društvima oblik privređivanja, dominantno u poljoprivredi, dopuštao je vrlo ran ulazak i vrlo kasan izlazak iz ekonomske aktivnosti, što znači da je bio moguć i nužan rad djece i starijih osoba. Stoga su tek najmlađi i najstariji bili ekonomski teret. Obitelji su bile i umirovljenički domovi relativno malena broja staraca, a djeca su bila mirovinski fondovi.

Današnja bogata društva dio napretka duguju, neprijeporno, dugoročnom smanjivanju nataliteta. Brojni naraštaji poljoprivrednog stanovništva stalno su popunjavali tržište radne snage izvan poljoprivrede. No sve dok su postojali viškovi radne snage u poljoprivredi koji su se odlijevali u industrijski sektor, stvarao se dojam obilja radne snage. Ekonomski napredak temeljen je i na priljevu obilja jeftine radne snage iz poljoprivrede. Tijekom više od jednog stoljeća, iz godine u godinu, smanjivao se broj rođenih. Svaki je naraštaj u odnosu na prethodni bio malobrojniji, tako se, brojčano i udjelom, najprije povećavao broj stanovnika u radnoj dobi, da bi se ti brojniji naraštaji postupno slijevali u stariju dob. Djeca i starije stanovništvo u industrijskoj civilizaciji postali su ekonomski teret. No visokorazvijena društva u početku su zaobišla činjenicu da je brojna mladost štednja i ulaganje za budućnost. Smanjivanjem kratkoročnog ekonomskog tereta rađanja, odgoja i obrazovanja mladih zanemarene su dugoročne investicije. Sada se visokorazvijena društva nalaze u škripcu među dvjema oštricama: na jednoj strani gotovo se progresivno smanjuje priljev mladih u radnu dob, a na drugoj se progresivno povećava priljev u umirovljeničku dob. Ekonomisti to sažeto kažu: u poljoprivrednim društvima tijek je bogatstva išao od djece ka roditeljima zato jer su djeca bila radna snaga i osiguranje roditeljima u starosti, u industrijskim društvima situacija se mijenja, tijek bogatstva ide od roditelja ka djeci. Pojednostavnjeno rečeno dijete postaje skupo, a ujedno od roditelja traži veliko odricanje od nametnutih vrijednosti potrošačkog društva. Ipak, najrazvijenije europske zemlje, koje to žele i ulažu, imaju i najbolje demografske trendove, a žena je u tim društvima, opće je uvjerenje, najravnopravnija, a čini se i najslobodnija.

Obitelj u klasičnom smislu gotovo je stvar prošlosti

Problemi demografskog starenja

Tako su se ni dvadesetak godina od početka ozbiljnijeg snižavanja nataliteta u većini europskih zemalja pojavili problemi, s jedne strane znatno se snizio prirodni priljev na tržište radne snage, a s druge strane ubrzano raste udio umirovljeničke populacije. Zato od 1980-ih primjetno mjesto imaju teme demografskog starenja i niskog fertiliteta. Problematika toga procesa sve više zaokuplja pozornost nositelja tekuće gospodarske politike. Kako riješiti nepovoljan odnos u brojnosti između ekonomski aktivne i umirovljeničke populacije? Kako osigurati dovoljno novca za održavanje mreže socijalnih ustanova za sve brojnije starije stanovništvo, dok istovremeno vlasnici kapitala traže ograničavanje socijalnih prava. Napokon, tko će rađati i time snositi troškove buduće radne snage? Kako posljedica dugogodišnjeg snižavanja nataliteta: demografsko starenje, nosi još splet raznorodnih problema? Sva su ta pitanja nazočna u visokorazvijenim, ali i u nekim srednje razvijenima zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, gdje su demografski procesi poremećeni zbog gospodarske nestalnosti, iseljavanja te neprimjerenih i neučinkovitih javnih politika koje su djelovale restriktivno na odluku o imanju djece (nezaposlenost mladih, stambena problematika, egzistencijalna nesigurnost, nedovoljni kapaciteti u vrtićima). Jednostavno je nemoguće izbjeći učinke dugogodišnjega snižavanja fertiliteta (nataliteta), što je tijekom vremena oblikovalo sve manji udio mladih, koji su nadomještali brojnije starije naraštaje. Iskustva razvijenih europskih zemalja pokazala su da se imigracijom strane radne snage mogu ublažiti, ali ne i u potpunosti ukloniti, ili preokrenuti, negativni gospodarski učinci dugogodišnjih nepovoljnih demografskih trendova. Ako država nema dobru obiteljsku politiku koja omogućava kombinaciju zaposlenosti izvan kuće i podizanje djece, to djeluje destimulativno na odluku o rađanju djece kako na domaće tako i na doseljeno stanovništvo. Osobito malen sloj najbogatijega stanovništva, koji preko različitih nadnacionalnih financijskih institucija utječe na oblikovanje socijalne politike, gotovo je u paničnu strahu za svoje bogatstvo i nastoji smanjiti troškove rada te poreze i doprinose. Bogati slojevi nastoje ograničiti rast troškova socijalne države. Naravno, pritisci su kapitala neizbježni, a nasuprot tomu socijalna mobilizacija i pritisci na nositelje političke vlasti jedini su način u artikuliranju društvenih potreba.

Iseljenički valovi iz Hrvatske

Hrvatska je od 1880-ih do početka 21. stoljeća redovito gubila velik broj mladih. Kao da je postojalo pravilo, kada su u radnu dob ulazili brojniji naraštaji, gospodarske ili političke okolnosti pogodovale su iseljavanju iz Hrvatske. Tražeći glavne čimbenike sadašnjeg smanjena ukupnog broja stanovnika i prirodnog smanjenja (veći broj umrlih nego živorođenih) u Hrvatskoj treba, uz ostale čimbenike, vrlo važnu ulogu dati dugoročnim učincima četiriju jakih iseljeničkih valova tijekom 20. stoljeća: prvi, od 1880-ih do Prvoga svjetskog rata i odmah po završetku tog rata; drugi, na završetku Drugoga svjetskog rata; treći, u 1960-im prema zapadnoeuropskim zemljama (poznat pod nazivom „odlazak na privremeni rad u inozemstvo“) i posljednji četvrti u 1990-im usmjeren prema zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama. Od druge polovice 20. stoljeća useljavanja iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku djelomično su nadoknađivala iseljavanja iz Hrvatske. Ako razmotrimo razdoblje od druge polovice 20. stoljeća do danas, onda su 1960-e početak intenzivnijih nepovoljnih demografskih procesa. Između 1961. i 1971. više od pola milijuna seoskoga stanovništva odlilo se u dvama migracijskim smjerovima: jedan prema, prvenstveno, velikim hrvatskim gradovima, a drugi prema inozemstvu. Između popisa 1961. i 1971. broj stanovnika grada Zagreba, u današnjem prostornom obuhvatu, povećao se za oko 152.000, Rijeke za oko 31.000... U spomenutom međupopisnom razdoblju iz Hrvatske je iselilo oko 293.000 osoba, ponajprije prema zapadnoeuropskim zemljama, a od toga broja oko 80% otišlo je na rad u inozemstvo iz seoskih naselja. Ako imamo u vidu da je u seoskim naseljima tada bio zamjetno viši natalitet, onda je to jedan od važnih čimbenika ubrzana snižavanja nataliteta. Popisi bilježe povratnike, ali su više nego nadoknađeni novim iseljavanjima. Konačno, posljednji iseljenički val između 1991. i 2001. odnio je velik broj mladih ljudi. U navedenome vremenu iz Hrvatske prema zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama iselilo se oko 200.000 osoba, velikom većinom mladih.

Privremeni rad u inozemstvu često je postao stalan

Smjernice za napredak

Istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj između različitih činitelja koji su utjecali ili još utječu na odluku o planiranju manjega broja djece najviše ističu egzistencijalni problemi: nesigurna nezaposlenost, loši stambeni uvjeti i financijski trošak podizanja djece. Skupni učinak desetljećima prisutnih nepovoljnih procesa koji su utjecali na pad broja živorođenih kao i procesa uvjetovanih ratom, nezaposlenošću, stambenom problematikom, postupnim oblikovanjem novoga socijalnog sustava, očituje se nepovoljnim demografskim kretanjima. Na temelju istraživanja u Hrvatskoj možemo zaključiti da bi se povećao broj živorođene djece kada bi bili manje istaknuti egzistencijalni problemi. Stoga se činitelji niskog nataliteta razlikuju od istih u razvijenim zemljama.

Bez obzira s koje političke opcije i u kojem se kontekstu razmatraju suvremeni demografski problemi, uvijek treba poći od činjenice da pronatalitetna politika ima, naravno i u hrvatskim uvjetima, socijalni karakter. Treba, dakle, oblikovati takve uvjete da je osoba slobodna hoće li će imati djecu ili neće. (pisalo je „da li će imati ili ne“.) Ako mlade muče osnovi problemi kao što su stambena i nesigurna zaposlenost, ugrožena su im temeljna ljudska prava. Bez stana i sigurne zaposlenosti ne može se mlada osoba odlučiti na djecu iako je želi. Onaj tko podiže djecu ulaže u buduću radnu snagu, koja će doprinositi boljitku cjelokupnoga društva, a ne samo roditeljima. U uvjetima smanjene motivacije za rađanjem, a u hrvatskim uvjetima i materijalnim mogućnostima, društvo treba snositi dio troškova buduće radne snage. Ujedno se širokom infrastrukturom za pomoć zaposlenoj ženi i majci nastoji rasteretiti dvojna uloga žene s djecom. Dakle, onima koji žele imati djecu nastoji se i omogućiti i pokazati da je to s gledišta društva kao cjeline poželjno. Treba, dakle, provoditi sve mjere predviđene Nacionalnom populacijskom politikom. Kako se situacija bude mijenjala, bit će potrebno pojedine mjere dopunjavati ili davati naglasak na one koje će dati najbolje rezultate. Pokazalo se da svaka mjera dosad provedena u okviru Nacionalne populacijske politike daje rezultate. Držimo da su preostale one mjere čije bi provođenje zamjetno povećalo broj živorođenih u Hrvatskoj.