Umjetnost krika

Uz presjek najvećih likovnih, književnih, kazališnih i arhitektonskih dostignuća hrvatskog ekspresionizma, izložba pruža informacije i o manje poznatim umjetninama dajući argumente inicijativama za očuvanje i popularizaciju graditeljske, ali i književne, plesne i kazališne baštine ponajprije Zagreba

Velika izložba u Klovićevim dvorima koja otvara novu sezonu ove jeseni povijesna je retrospektiva ekspresionizma u Hrvatskoj, koju su organizirali Zvonko Maković (autor koncepcije) i Iva Sudec (kustosica izložbe). Izložba Ekspresionizam u Hrvatskoj ponovno nas podsjeća na to iznimno važno razdoblje u povijesti hrvatske umjetnosti. Prošla takva retrospektiva, održana u Umjetničkom paviljonu 1980, temeljena je na slikarstvu, a u duhu novih izložbenih koncepcija aktualna izložba uz slikarstvo predstavlja i iznimno važne dionice hrvatske ekspresionističke književnosti i kazališta.

Vilko Gecan, Autoportret s cigaretom, 1923.

Već su općepoznate formalne komponente povijesnog ekspresionizma, kao što su energičnost poteza, oplošnjavanje i nereferentne boje ili ukošavanje kadra, a jednako su poznati i njegovi tematski svjetovi tjeskobe, urbane sredine, seksualne napetosti, nasilja. Nećemo se zadržavati na oslikavanju povijesne i socijalne situacije nakon Prvoga svjetskoga rata koja je pozadina ove vrste umjetnosti i koja se smatra njezinim uzrokom i iz razloga što mislimo da je ona i odveć poznata, a i zbog toga što nismo skloni prenaglašavanju društvenih uzroka umjetnosti, kao ni njezine (nepobitne, ali nikako i glavne crte) uloge u društvu.

Na početku, slikarstvo i skulptura čiji je selektor bio Maković: uz već dobro poznate Babićeve uzavrele eksterijere kao i Gecanove prizore iz ludnice ili Uzelčeve fatalne žene u kontekstu ekspresionizma gledamo i mnoga djela koja prikazuju izobličene fizionomije, urbani nered, tamne i intenzivne boje autora kao što su Petar Dobrović, Jerolim Miše, Sava Šumanović, Marijan Trepše ili Vladimir Varlaj. Zajednička svim autorima jest sličnost s estetikom koja se njegovala oko njemačkih grupa Most i Plavi jahač, ali i bečkoga kruga (Kokoschka i Schiele, ali i manje poznati Gerstl) početkom 20. stoljeća, ali i bliskost utjecaja njemačkoga ekspresionističkog filma. Također slikari drukčije poetike, recimo Kraljević i Steiner, koji su bili bliži nasljedovanju impresionizma, uvršteni su u izložbu ne samo zbog datuma nastanka slika nego i zbog urbanih tema kod kojih se čini kao da naglašavaju ili unutarnji život likova, ili nelagodu sama umjetnika, sve naznake kojima su najavili stilsku pojavu ekspresionizma. Doduše, nemoguće je ne zapaziti da se takve slike mogu naći u cijeloj povijesti umjetnosti, ali tu na scenu stupa kontekst, kontekst vremena u kojemu teško možemo izbjeći razgovor o utjecajima (ali, opet, zašto su utjecaji važni, jer svako je kvalitetno djelo razumljivo i kvalitetno samo zbog sebe), ali i kontekst današnjega vremena, dakle kontekst naše povijesne perspektive prema kojemu smo skloni tražiti dobro nam poznate karakteristike nekog stila u stvaralaštvu vremena kojemu smo taj stil pripisali.

Sergije Glumac, Grafička mapa Le Metro, 1928.

Zbog morfoloških sličnosti s poetikom ekspresionizma u sekciji skulpture možemo vidjeti obilje ranih Meštrovića, ali i Jurja Škarpu, hvarskoga kipara rodenovskog nadahnuća čije se skulpture također mogu čitati u ključu već spomenutih poetika zbog naglašavanja nečeg osobnog ili emotivnog, kao i ponekad karikaturalno-grotesknom pristupu ljudskome liku.

Procvat grafike

Kako je povijesni ekspresionizam značio procvat grafičke umjetnosti, na izložbi grafika nije zanemarena. Početkom 20. stoljeća ona je bila iznimno popularna tehnika jer su se slike u grafici mnogo lakše prodavale od ulja, a tehnologija je omogućila njihovo sve jeftinije tiskanje. Veliki njemački ekspresionisti Kirchner, Schmidt-Rottluff i Heckel revitalizirali su grafičku umjetnost radeći djela koja naglašavaju neka od svojstava ploče za otisak – ukoliko je riječ o drvorezu ili linorezu, debelu i nepravilnu liniju; ako je u pitanju bakropis, skicoznost. Treba spomenuti i Edwarda Muncha, Nordijca koji je (prije njemačkih mu kolega) najavio taj likovni pravac pun poslovičnog „beznađa“ i „očaja“ i koji se koristio strukturom drva, reljefno istaknutim godovima, kako bi drvorezima dao dojam linearnoga grafizma nepravilnih, usporednih linija koje sliče potezima kistom u njegovu slikarstvu.

Walter Frese, Toranj stare klaonice, Zagreb

Hrvatska tada u grafici nije zaostajala za europskim centrima, a bogata grafička produkcija prezentirana je vrlo iscrpno u selekciji Lovorke Magaš. Uz spomenute Gecanove crteže koji tematiziraju ludnicu u vrlo energičnu rukopisu predstavljena je i njegova mapa Ropstvo na Siciliji, u kojoj iskustvo iz Prvoga svjetskog rata prezentira u bakropisima s likovima nepravilnih obrisa, kojih deformirane fizionomije usred ogoljele arhitekture stvaraju osjećaj tjeskobe. Sličan dojam ostavljaju i mape Beton i Metro Sergija Glumca, koje pokazuju omiljenu temu ekspresionista – grad i izgradnju u distorziranim oblicima. Zastupljeni su (opet) morfološki ili tematski bliski ekspresionizmu Job, Kraljević, Kolombar, Trepše. S grafikama Anke Krizmanić, drvorezima u boji iz mape Ples, koje tijela plesačica tretiraju gotovo kao kaligrafske znakove, dolazimo i do dijela izložbe koji uz likovnu umjetnost teži dati presjek sveopćega kulturnog života u doba kada je ekspresionizam bio aktualna pojava. Nemoguće je izostaviti plesnu školu Rudolfa Labana, koja je bila jedna od prvih škola avangardnoga plesa, kao ni prve pokušaje ekspresionističkoga filma Franje Ledića (Angelo, misteriji Zmajgrada iz 1921, samo dvije godine nakon što je izašao Wieneov Kabinet Dr. Caligarija), što se sve može svrstati u odvjetke ekspresionističke poetike u hrvatskoj kulturi.

Otkrivanje ekspresionističke arhitekture

Arhitektura ekspresionizma malo je poznat pojam, a uvrštavanje te sekcije u ovu izložbu pod direkcijom Dragana Damjanovića možda će popularizirati i potaknuti njezino istraživanje. Kako Damjanović piše u tekstu kataloga, pojam ekspresionizma u arhitekturi „sve do danas nije do kraja jasno definiran, što je ponajprije rezultat njegove kompleksnosti, izrazite individualnosti arhitektonskog jezika svakoga od najvažnijih predstavnika toga stila, te općenito velike stilske raznolikosti europske arhitekture u desetljeću koje je uslijedilo nakon Prvoga svjetskog rata“. Odlike su ekspresionističke arhitekture sloboda u oblikovanju masa i(li) površina te česta zaobljenost koja sugerira organičnost. To su uglavnom utjecaji najvažnijih ekspresionističkih arhitekata: Hansa Poelziga (kod kojega je radio Drago Ibler) ili Ericha Mendelsohna (čiji Einsteinov toranj kod Potsdama pronalazi odjek u tornju zagrebačkoga Nadbiskupskog sjemeništa Jurja Neidhardta). Paviljon Kraljevine SHS na Svjetskoj izložbi u Parizu 1925, rad Drage Iblera, njegovo je najizrazitije ostvareno ekspresionističko zdanje, koje pokazuje znatan odmak od tradicije klasicizma. Ostali njegovi ekspresionistički projekti ostali su neostvareni jer su bili odveć radikalno moderni, a ovdje su izloženi njihovi zanimljivi nacrti. Autor sekcije navodi interijer zagrebačke Gradske kavane, koji je dizajnirao Ignjat Fischer kao vrhunski primjer ekspresionizma u unutarnjoj arhitekturi zbog slobodnih formi galerije te betonskih stupova gotovo identičnih onima u Poelzigovu Grosses Schauspielhaus u Berlinu. Također ističe novu klaonicu u Heinzelovoj, rad njemačkog arhitekta Waltera Fresea, koji je specijalizirao taj tip građevine u kojoj se vidi ekspresionizam u artikulaciji masa, kao i uporabi fasadne opeke, što podsjeća na Mendelsohnova ostvarenja.

Književna sekcija izložbe vrlo je bogata prikazima djela hrvatskih avangardista. I tu je izbor malo tematski, malo stilski pa su od Krleže, jednog od najvećih ekspresionista u nas, izostavljene simbolističke drame (Legende, izuzev scenografije za Michelangela Buonarottija) i poeme (Simfonije), iako se i njihove karakteristike uvelike poklapaju s ekspresionizmom. Hrvatska književnost ekspresionizma na ovoj je izložbi detaljno obrađena i kritički popraćena i ostaje nada da će uskoro neki od manje poznatih tekstova jednoga dana doživjeti pretiske, jer oni su, bez obzira na njihovu književnu vrijednost, dio baštine poput spomenutih slika, koje se često izlažu i koje su zato javnosti vrlo dostupne. Isto vrijedi i za arhitekturu: u nedavnoj adaptaciji Fischerov interijer Gradske kavane donekle je promijenjen, a klaonica na Heinzelovoj se, unatoč tome što je zaštićeni spomenik, raspada. Izložba je i korisna jer pruža informacije o manje poznatim umjetninama i daje argumente inicijativama za očuvanje i popularizaciju graditeljske, ali i književne, plesne, kazališne baštine u prvom redu Zagreba.