Umijeće koprodukcija

U višestrukosti festivalske ponude na našoj kulturnoj sceni posebno mjesto zauzima Splitsko ljeto, ne samo jer je riječ o jednom od najstarijih festivala u Hrvatskoj nego i jer je to jedini operni festival u regiji. Opera kao složena glazbenoscenska vrsta zahtijeva posebne financijske i organizacijske napore, tako da je to prva kategorija koja se bez zadrške ukida kada nastupi recesija. U takvim je otežanim radnim okolnostima pohvalno da je Splitsko ljeto ipak zadržalo tu svoju programsku okosnicu i premda je spalo na jedan jedini naslov na ovogodišnjem programu, ipak je raskošnom produkcijom, kvalitetom izvedbe i intrigantnošću odabrana naslova barem djelomice zadovoljila zahtjeve publike.

Iz splitsko-riječke La Gioconde na Peristilu

Nakon što se prošle godine prigodom izvedbe Verdijeva Otella nakon osam godina vratio pred pult opernog ansambla u rodnom Splitu, naš najvrsniji operni dirigent s međunarodnom karijerom Nikša Bareza ove je godine bio poslodavac samu sebi. Tik uoči odlaska s mjesta ministra kulture RH Božo Biškupić imenovao ga je ravnateljem Splitskog ljeta i dao mu otvorene ruke da bira program i suradnike. Kako je već u početku bio smanjen proračun festivala u odnosu na prethodne godine, maestro koji ne odustaje od najviših profesionalnih kriterija na svjetskoj razini odlučio je većinu sredstava staviti na jednu kartu – tj. na jednu predstavu na otvaranju s jednom reprizom tri dana poslije. Prema već ustaljenu običaju u svjetskim opernim kućama, poduzeo je koprodukciju s drugom opernom kućom i dao primjer drugim opernim direktorima četiriju nacionalnih kazališta u Hrvatskoj. Praksa koprodukcije – koja je uhodana u svijetu – u nas nikako da zaživi, kao da se pretpostavlja da su Zagreb, Rijeka, Osijek i Split odveć blizu jedan drugome, pa je lako otputovati iz grada u grad kako bi se pogledala neka predstava. Kako to nije slučaj, skupocjeni operni repertoar nekoga kazališta ostaje zatvoren unutar sebe i poznat tek publici lokalnog središta. Tako je i rijetko izvođena operna uspješnica Puccinijeva učitelja Amilcarea Ponchiellija, La Gioconda, premijerno izvedena 2005. u Operi HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u ostatku zemlje prošla nedovoljno zapaženo. Na svjetlo otvorene pozornice splitskih Prokurativa, ujedno i u kućanstva na male ekrane u izravnom televizijskom prijenosu, predstavu je izvukao maestro Bareza, okušavši se u zahtjevnoj verističkoj partituri. U Rijeci je izvedbom Gioconde ravnala maestra Nada Matošević, a operu je režirao Ozren Prohić, dugogodišnji Barezin suradnik, uz kojega ga vežu mnoge zajedničke operne produkcije u sezoni splitskog HNK i na povijesnoj pozornici Splitskoga ljeta – Peristilu. Dok je Peristil zbog obnove i dalje zatvoren za Splitsko ljeto, zamjenska pozornica ostaje trg Prokurative, što je dijelom zbog ljupke neorenesansne venecijanske vizure moglo utjecati i na izbor naslova u kojemu se radnja odvija u Veneciji. Usto, u partituri u jednom se prizoru i spominje Dalmacija kao mjesto zbjega odbjeglih ljubavnika u finalu, dok se Enzo Grimaldo u prvom nastupu lažno predstavlja kao dalmatinski mornar. Sve su to poveznice između djela i jedinstvenog ambijenta izvedbe koje su opravdale izbor naslova i pružile bogatstvo asocijacija i nadahnuća mnogobrojnom izvođačkom timu. Prizore na konkretnim venecijanskim lokalitetima oživili su na Peristilu scenografski dodaci Dalibora Laginje (most, stup s lavom), a još više minimalistička, no dostatna rasvjeta Zorana Mihanovića. Raskošni kostimi Irene Sušac prate povijesne uzore i oživljavaju marionetski svijet kazališta u kojem su likovi vođeni nekom nevidljivom silom manipulacija i intriga. Pod otvorenim svodom i pred autentičnim pročeljem splitskoga trga Prohićeva režija dobila je dodatni zamah u oživljavanju punokrvnih ljudskih bića u operi koja svoje naglašene živopisne karaktere gradi u spletu složenih intimnih odnosa. U takav je scenski okvir maestro Bareza pustio bujicu glazbe prepune beskonačnih tokova melodija i bogatih harmonija u stilu romantičnog realizma. Izvrsno je pripremio orkestar Splitske opere, koji je s mnoštvom boja, energije i žara donio jednu od najtežih opernih partitura, punu dramatske glazbene žestine, naglasaka te naglih promjena karaktera i tempa. Nositelji drame bili su izvrsni solisti, u skladnoj kombinaciji domaćih i gostiju. Iz riječke Gioconde u Split je stigla mlada mezzosopranistica Kristina Kolar u ulozi Laure, koja je zablistala uživljenom glumom i ujednačenim nosivim glasom i na koju hrvatska opera može računati. Laurina okrutnog supruga izvrsno je tumačio naš nacionalni operni prvak, uvijek pouzdano sceničan i muzikalan bas-bariton Ivica Čikeš, dok se kao slijepa starica La Cieca dramskim mezzosopranom iskazala splitska pjevačica Terezija Kusanović. Iako joj je bila prva Gioconda u karijeri, armenska sopranistica svjetskoga glasa Hasmik Papian dubinski se uživjela u tragični naslovni lik, uloživši sav trud i ne štedjevši glas široka raspona u emotivnom oslikavanju Giocondinih duševnih boli. Rumunjski tenor Constantin Nica rutinski je oprezno frazirao dionicu Enza kao pomalo ostarjeli, ali šarmantni operni ljubavnik, dok je pravo iznenađenje predstave bio vrckavi mladi njemački bariton Marcus Butter kao Barnaba, koji je glasovno i scenski uvjerljivo oslikao jednog od najvećih negativca u opernom repertoaru. Popularni Ples satova u stilu njemačke operete koji djeluje kao strano tkivo u talijanskoj operi efektno je uz marionetske elemente koreografirala Snježana Abramović Milković, dok je zbor Splitske opere za raznolike karaktere i prizore sjajno pripremio Domeniko Briški.

Novostara, splitsko-riječka La Gioconda, premda je jedina preživjela opera na Splitskom ljetu, ima potencijala ne biti i posljednja, već tek jedna među nekim novim budućim naslovima. Mogla bi se zadržati na repertoaru festivala kao naslov koji najviše odgovara ambijentu Prokurativa, dok svi Splićani i njihovi gosti s nestrpljenjem iščekuju svoje omiljene Aide i Nabucca u nezamjenjivu prostoru Peristila.