Rossini za provokaciju

Talijanski grad Pesaro na jadranskoj obali, poput Bayreutha ili Salzburga, ljeti živi u znaku svojega najslavnijega sugrađanina Gioachina Rossinija, labuda iz Pesara, rođena ondje 29. veljače 1792. u kući koja je, u ulici njegova imena na broju 34, danas muzej s brojnim memorabilijama o belkantističkom stilu pjevanja, kojega je virtuozitet on doveo do vrhunca.

Od Rossinijeve ostavštine gradu Pesaru stvorena je zaklada iz koje je nastao operni festival koji od 1993. uživa posebnu državnu potporu i održava se pod pokroviteljstvom predsjednika Republike. Razvio je jedinstvenu formulu djelovanja, a to je „muzikologija primijenjena na kazališne izvedbe“. Naime, svrha i smisao toga festivala jest proučavanje, izvođenje i objavljivanje cjelokupnoga i svekolikog Rossinijeva opusa, od glasovirskih minijatura, preko solo popijevki te vokalno-instrumentalnih i instrumentalnih djela, do opera. Zahvaljujući festivalu, zaboravu su otete brojne Rossinijeve opere. Od početka do danas kritički su obrađene i tiskane 32 partiture, šest ih je u postupku izdavanja, a sedam je u pripremi. Zasigurno se festival neće ugasiti kada dovrši svoju misiju jer je broj njegovih poklonika velik, uključujući društvo prijatelja i podupiratelja festivala s entuzijastičkim (i dobrostojećim?) američkim ogrankom.

Ovogodišnji je održan od 10. do 23. kolovoza. Na programu su bile nove produkcije Adelaide di Borgogna, Mojsija u Egiptu i Svilenih ljestvi, jedna koncertna izvedba Seviljskog brijača pod ravnanjem utemeljitelja i duše festivala Alberta Zedde, jedna koncertna izvedba Puta u Reims u izvedbi mladih umjetnika te nekoliko koncerata. Festival se, ozbiljnošću pristupa, prema svakoj Rossinijevoj skladbi odnosi kao prema remek-djelu. No svako pojedino djelo iskazuje kvalitete i nedostatke, a publika je sigurna da sluša integralno i izvorno skladane vokalne dionice. Njihov je koloraturni virtuozitet i sâm Rossini uvidio prevladanim, ali se nije želio mijenjati, već je konačni sud prepustio vremenu. Zato njegova glazba iziskuje ozbiljan i zahtjevan studij te specijalizirane pjevače. Festival njeguje glazbenu tradiciju, ali je okrenut suvremenim scenskim uprizorenjima.

Adelaide di Borgogna (koju je sâm Alberto Zedda prije dvanaest godina prvi put predstavio u Zagrebu u koncertnom obliku) uvrštena je u ovogodišnji program jer je sadržajem iz srednjovjekovne talijanske povijesti prikladna za prigodu obilježavanja 150. obljetnice ujedinjenja Italije. Naslovna junakinja, Lotarova udovica Adelaida od Burgundije, u središtu je političkih i vojnih napetosti oko talijanske krune, koju će naposljetku, nakon poraza uzurpatora Berengara, donijeti svom odabraniku, njemačkom kralju Otonu. Ta opera seria nije u osnovi obilježena konvencionalnom dramatikom sukoba oko Adelaide, već brojnim, njoj posvećenim, intimno intoniranim lirskim stranicama i arijama što ih je nadahnuto i profinjeno, s mnogo delikatnih piana, pjevala australska sopranistica Jessica Pratt. Scensko uprizorenje (režija, scena, kostimi, rasvjeta i projekcije) talijanskog umjetnika Pier’Allija u Teatru Rossini bilo je uspješnije u vizualnom pogledu od režije i, napose, mizanscene sa simetričnim prohodavanjem vojnika i dvorjana. Glazbeno vodstvo Dmitrija Jurowskog (orkestar i zbor Teatra Comunale u Bologni glavni su nositelji produkcija) odlikovalo se njegovanim rosinijevim stilom.

Da pjevačima u Italiji nije nimalo lako, iskusio je rumunjski tenor Bogdan Mihai u ulozi Adelberta. Nakon jednoga nešto otvorenijega visokog tona dio gledališta uputio mu je povike bu, našto je drugi dio gledališta odgovorio s bravo. Neko vrijeme potrajalo je to nadmetanje kao simpatičan izraz talijanskoga temperamenta na svečanoj premijeri koja je počela državnom himnom i s karabinjerima u svečanim odorama. Čak je i prekaljena rosinijanka, Tršćanka Daniela Barcellona u izvrsno donesenoj muškoj ulozi Ottonea, unatoč suverenu pjevanju, doživjela povike bu, zato što njezin mezzosopran više nema nekadašnju mekoću i sjaj.

Ipak, povici bu na drugoj premijeri Mojsija u Egiptu, postavljena kao veliki spektakl u Adriatic Areni, poprimili su drukčiji, mnogo ozbiljniji karakter. Redatelj te predstave, Englez Graham Vick, biblijski je siže postavio kao suvremeni sukob Židova i Muslimana. Nije zauzimao strane, ali problem je tom operom itekako naglasio i izazvao stvarnu, ozbiljnu provokaciju. U kratkoj stanci između drugoga i trećeg čina gledalištem se prolomio snažan uzvik sramota i mnogi bu, pa je izvedba nakratko prekinuta. Došlo je i do manjega komešanja, što su smirili službenici festivala, a za svaki slučaj pojavili su se i karabinjeri. Nakon predstave dio posjetitelja demonstrativno je napustio gledalište, a redatelja su još jednom izbukali na naklonima. Je li Vick doista pretjerao u prikazivanju Mojsija s kalašnjikovim u rukama? Nije to ništa drastičnije od režija što ih u opere utrpavaju redatelji diljem svijeta. Ovdje je možda iskorišten dobar trenutak – za provokaciju i za odgovor na nju jer je taj ispad također bio pomno režiran.

Vrhunski profesionalni glazbenici i pjevači, pod ravnanjem Roberta Abbada, nisu se dali zbuniti, već su predstavu završili u velikom stilu, s najpoznatijim ulomkom djela i vrhuncem Rossinijeve melodike, prekrasnom molitvom Dal tuo stellato soglio. Najviše uspjeha postigao je izvrsni ruski tenor Dmitry Korchak u pjevački najzahtjevnijoj ulozi Ozirisa, a nimalo lošiji nisu bili ni talijanski pjevači, bas Alex Esposito kao Faraon i mezzosopranistica Sonia Ganassi kao Elcia.

Rossinijev operni festival postavio je tu produkciju u velikoj sportskoj areni, osiguravši joj, ugradnjom bočnih drvenih zidova i stropa u parteru, primjerenu akustiku.