Rijeke viskija i dva Gorana

Ima ljudi, osobito u svijetu zabave, kojima smo spremni koješta praštati. Jedan od takvih zacijelo je kultni londonski glazbenik irskoga podrijetla Shane MacGowan, koji je sredinom srpnja sa svojim sastavom The Pogues nastupio na zagrebačkoj Šalati. Poznato je da taj pjesnik s inspiracijom u irskoj tradiciji i pjevač izrazito pankerske žestine već dulje vrijeme, zbog narušena zdravlja, ima stanovitih problema u održavanju kondicije i koncentracije potrebnih za posao kojim se bavi. Uostalom, u svom prvom nastupu pred zagrebačkom publikom, na koncertu Fiju briju potkraj 1998, Shane MacGowan razočarao je publiku u Domu sportova. U stanju u kakvu je bio jedva se držao na nogama, a ono malo što je otpjevao bilo je, blago rečeno, nerazumljivo i bez imalo energije i poetike po kojima su njegove pjesme publici poznate. Zbog toga su poklonici Shaneova opusa najavu novoga nastupa dočekali s oprezom. Kao stanovito ohrabrenje imala je poslužiti činjenica da je Shane MacGowan ovoga puta u Zagreb stigao u društvu svog izvornog sastava The Pogues, dok je onomad u Dom sportova došao u pratnji „utješnoga“ sastava The Popes, s kojim nikad nije dosegnuo razinu prvoga. Nevjerni su ipak bili u manjini pa se vruće srpanjske večeri na Šalati okupio pristojan broj dobro raspoloženih poklonika, željnih uživo čuti Shaneove uspješnice.

Shane MacGowan, glas i duša Poguesa

Sastav The Pogues osnovan je početkom 1980-ih godina u Londonu, a najbolje dane imali su u istom desetljeću, a tada su snimili i najbolje albume. Njihove skladbe, koje uglavnom potpisuje MacGowan, jedinstven su spoj raspjevanih i himničnih irskih melodija izvedenih silinom i beskompromisnošću svojstvenim sastavu poniklu u velegradskim klubovima. Uzevši u obzir da su snimili razmjerno malo albuma, nevjerojatan je broj njihovih autorskih pjesama koje su već postale dijelom irske glazbene baštine, a ima i tradicionalnih irskih pjesama koje su hrvatskoj publici najpoznatije baš u Shaneovoj izvedbi.

No Poguesi svoju bajku nisu živjeli dugo. Već početkom 1990-ih samodestruktivni Shane MacGowan zapao je u ozbiljne teškoće s alkoholom, a valjda i drugim opijatima, te se razišao s ostatkom sastava. U svom životu odveć se često i odveć dosljedno držao refrena pjesme s kojom su Poguesi otvorili zagrebački koncert: Idem tamo, idem tamo, kamo rijeke viskija teku. Odvojene karijere nisu bile posebno uspješne: niti su Poguesi bez Shanea bili isto što i prije, niti je Shane s novim sastavom bio bolje sreće.

Posljednjih desetak godina Poguesi opet povremeno nastupaju zajedno, bez novih snimaka, pokušavajući od stare slave izvući što se može. U tome im pomaže karizma, koju očigledno i dalje imaju, te nevjerojatna količina dobrohotnosti publike koja je spremna, ponajprije Shaneu, ali i drugim Poguesima, štošta oprostiti. A dobrohotnosti je trebalo i na Šalati jer Poguesi, ma koliko simpatični bili, nisu uvjerljivi kao u najboljim danima. Svi smo strepili hoće li Shane izdržati. Izdržao jest, ovaj put nije zakazao, no nekoliko je pjesama preskočio, dok je sastav svirao on se nakratko odmarao, a vokal bi preuzeo netko drugi. Za dulju i intenzivniju komunikaciju s publikom snage nije imao. U skladu s dojmom rekonvalescencije bila je i rasvjeta: ni u jednom trenutku reflektori nisu obasjali zvijezdu večeri. Sastav ga je pratio korektno, no da su takvi bili prije četvrt stoljeća, ondašnji Shane ne bi s njima svirao.

Koncert na Šalati bio je, očekivano, koncipiran kao pregled minuloga rada. Čuli smo antologijske autorske pjesme, kao što su spomenuta napitnica Streams of Whiskey, iseljenička Thousands are Sailing, balade A Pair of Brown Eyes i Rainy Night in Soho (posljednja u nas poznata u prepjevu kao Poštar lakog sna). Nisu izostale ni tradicionalne irske pjesme koje s njima poistovjećujemo, Irish Rover i Dirty Old Town. Čuli smo čak i snažnu antiratnu pjesmu And The Band Played Waltzing Matilda, o pogibiji Australaca u sastavu britanske vojske u bitki kod Galipolja u Prvom svjetskom ratu, još jedan cover song poznat ponajprije u izvedbi Poguesa. Najveću uspješnicu, prekrasnu Fairy Tale of New York, nisu izveli, a možda je tako i bolje jer pjesma nije ljetna nego božićna, jer Kirsty MacColl koja ju je sa Shaneom izvorno otpjevala više nije živa, a ni sam Shane, rekli smo, ne osjeća se najbolje.

Sve u svemu, praštanju sklonu publiku Poguesi nisu razočarali. I odsvirano, premda lišeno njima nekad svojstvene žestine, bilo je dovoljno da ih Šalata s oduševljenjem prigrli i dvaput pozove na dodatke. Svi Shaneovi poklonici koji na Šalatu nisu došli, poput mog prijatelja Gorana T., pogriješili su. Moj drugi prijatelj Goran S. došao je uživo vidjeti Poguese i čuti Shanea usprkos žezi, na koju je inače strašno alergičan. Njegovo zadovoljstvo nije narušila ni činjenica da je u gužvi izgubio cipelu (sic!). Što je jedna cipela prema irskoj legendi uživo! Na Šalatu se te srpanjske večeri definitivno ne samo isplatilo, nego moralo doći, jer Shane MacGowan, makar bio i na biološkoj rezervi, dakle u stanju koje bismo metaforički mogli usporediti s Guinnessom bez alkohola, zaslužuje da ga se pozdravi.