Puno više od Tišine

S hrvatske je pozornice jazza 6. kolovoza tiho i gotovo nezapaženo otišao Marijan Domić, izvrstan jazz-trubač, dugogodišnji član Plesnog orkestra Hrvatske radiotelevizije i brojnih drugih većih i manjih sastava. Rođen je u Zagrebu 9. svibnja 1934. Učenje glasovira započeo je kao šestogodišnjak u Gradskoj glazbenoj školi. Nadaren za kemiju, odlučuje se za školovanje na srednjoj tehničkoj školi kemijskog smjera u Zagrebu, ne razmišljajući uopće o ideji da se posveti glazbi. Završivši školu zapošljava se kao kemijski tehničar u laboratorijima tvrtki Jugovinil i Pliva. Ipak, potaknut slušanjem ploča jazza te napose pod utjecajem legendarnih glazbenih filmova Bal na vodi s orkestrom trubača Harryja Jamesa i Mladić s trubom s Kirkom Douglasom u glavnoj ulozi, stubokom će se promijeniti životni put za glazbu nadarena mladića, koji je tada poput mnogih drugih odlučio naučiti svirati trubu. Najprije samouk, a poslije i na zagrebačkoj Glazbenoj školi Pavla Markovca. Još se pamti tadašnje iznenađenje nastavnika tog instrumenta, profesora Kubičeka, zbog neočekivana zanimanja mladih ljudi da se posvete učenju trube, do tog trenutka gotovo deficitarna instrumenta u našoj glazbenog edukaciji. Domić će kasnije trubu s odličnim uspjehom diplomirati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi prof. Stanka Selaka.

Sjajni jazz trubač: Marijan Domić

Kao trubač počeo je svirati najprije na plesnim večerima u Zagrebu, a potom postaje članom glasovitoga tenteta pijanista i trombonista Zvonimira Skerla. Godine 1956. svira u Akademskom plesnom orkestru Dušana Hrena na Bledu, u kojem usavršava čitanje nota, disciplinu sviranja u big bandu te glazbenu teoriju. S tim iskustvima ulazi potom u dixieland-ansambl slovenskoga klarinetista Loče Stiplošeka, s kojim nastupa u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, a po povratku ga u ljubljanski Plesni orkestar poziva znani slovenski dirigent Bojan Adamič. U tom orkestru ostaje do odlaska na služenje vojnog roka u Zemun, u kojem ubrzo osniva vlastiti kvartet te svira u orkestru Jugoslovenskog vazduhoplostva. Po povratku u Zagreb 1960. postaje stalnim članom Plesnog orkestra RTZ, s kojim je obavio gotovo sve programske obveze, velik broj nastupa, domaćih i stranih turneja i snimanja, i u kojem ostaje sve do 1978. U taj će se orkestar kao honorarac vratiti 1978. U međuvremenu bio je član Noneta Zlatka Kružića, malih sastava Drage Diklića te orkestara Tomice Simovića i Stanka Selaka, a neko je vrijeme vodio i vlastiti septet. Osobito su u razdoblju od 1960. do 1966. bili zapaženi Domićevi nastupi na festivalima jazza na Bledu s raznim sastavima, gdje će ga već u početku, uz nekoliko drugih vrlo dobrih trubača, sudionika festivala, uočiti znani europski jazz-stručnjak J. E. Berendt. On ga, kao jednog od devetorice najboljih koje je na tom festivalu čuo, poziva u svoju radioprodukciju u Baden-Baden, što je u ono doba za naš jazz bilo gotovo ravno senzaciji i dakako velikoj međunarodnoj afirmaciji. Tijekom prve polovice šezdesetih s vlastitim je septetom nastupio i u tada prvoj i jedinoj televizijskoj jazz-emisiji zagrebačkoga studija Jazz scena. Bio je u to doba i član Studijskoga jazz-orkestra Silvija Glojnarića s kojim je snimio i ploču. Kao solist nekoliko je puta nastupio u glasovitim emisijama francuskoga pijanista Jacquesa Dievala, Muzika ne poznaje granica u Sarajevu, Zagrebu i Baselu, a kao jedini je predstavnik tadašnjeg „istočnoeuropskog“ jazza bio izabran u europski All Star Orchestra BBC-a u Londonu. Bio je također član YU All Stars Big Banda u Beogradu 1972, a iste je godine s Plesnim orkestrom RTZ-a nastupio i na otvaranju Olimpijskih igara u Münchenu. Od jeseni 1980. do prestanka aktivne karijere bio je i dirigent Društvenoga jazz-orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda i član sastava Dixie Swingers te profesor trube na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Potkraj tog vrijednog i bogatog glazbenog opusa, koji je nadilazio postignuća nekih u našem jazzu znatno razvikanijih džezista, Marijan Domić okušao se i u sferi komercijalnije glazbe, postigavši i velik solističko-komercijalni uspjeh solo interpretacijom skladbe Silenzio – Tišina. Premda je godinama bio naš vodeći jazz-trubač klasično-logičnog jazz-pristupa, swinga i izvrsnog načina fraziranja, koji nije znao za falš tonove, šira će ga publika tek zbog Tišine upoznati i početi prekasno cijeniti. Njegove logične i melodijski razumljive improvizacije i čist ton, kao neizostavan dio interpretacija tradicionalnijega stilskog usmjerenja, bili su besprijekorni. Usto bio je i autor niza skladbi, među kojima su najpoznatije: Alka, Blues, Stari taxi, Žena u plavom, U osvit zore i Vremeplov.

Nakon šture novinske obavijesti za „sve one koji su ga poznavali i voljeli“, a tomu valja pridodati i „cijenili“, posljednji ispraćaj toga samozatajnoga glazbenika bio je na zagrebačkom Krematoriju 9. kolovoza ove godine. Domić je posljednje godine života proveo gotovo u znaku svoga velikog hita, skromno i tiho, u miru Doma za starije osobe u Ivancu. Teško je u ovom trenutku ne postaviti pitanje je li bilo pravično da umjetnik takva kalibra i tako bogate karijere suton svoga života provede u anonimnosti u kakvoj ga je proveo Marijan Domić. Majstor trube kojem će se u našem jazzu teško itko moći približiti.