Propuh i arija

Ljeti, kad sjevernjaci počnu pristizati na more i kad ih južnjaci ljubazno dočekaju, dolazi do obostranoga kulturnog šoka. Jer gosti tada, još vrući od puta, rastvore širom sva vrata i prozore da se njihovo privremeno boravište – takozvani privatni smještaj – dobro prozrači, a domaćini ih zabrinuto upozoravaju da ne smiju tako postupati, jer da će se na taj način stvoriti propuh, koji bi goste mogao puntati. Kontinentalci se onda čude kako je moguće da se odrasli ljudi, pri temperaturi od četrdeset stupnjeva u hladu, boje ono malo blagotvorna vjetrića što se stvori kad se otvore prozori na suprotnim stranama kuće. A južnjaci se križaju ne shvaćajući kakvi su to divlji ljudi kojima čak ni arija ne smeta.

Očito, riječ je o dva posve različita stava. Kontinentalcima je propuh tek neka manja nevolja, na koju je potrebno obratiti pozornost tek onda kad je hladno i kad u prostoriji ima male djece. Sredozemcima je propuh nešto mnogo gore: oni se ponašaju kao da će kroz otvorene prozore uskočiti razbojnici koji će im oteti sve što imaju. A pritom nije riječ o nekim lokalnim ili obiteljskim tradicijama, nego su razlike nepomirljive: ne možete naći južnjaka koji se ne bi bojao arije, i ne možete naći sjevernjaka kojemu bi propuh doista ulijevao strah. I u tome postoji čak i stanovita zemljopisna pravilnost: što se ide dalje prema sjeveru, to su predodžbe o propuhu sve neodređenije, pa zato nordijski narodi čak nemaju ni posebnu riječ za taj pojam.

Pitanje je samo odakle te razlike dolaze, točnije, je li njihovo podrijetlo u prirodi ili u kulturi. Odnose li se, dakle, sjevernjaci i južnjaci prema strujanju zraka tako različito zato što žive u dvama različitim podnebljima, kontinentalnom i sredozemnom, ili možda zato što žive u dvjema različitim tradicijama, mediteranskoj i srednjoeuropskoj.

Na prvom koraku svatko će posegnuti za odgovorom koji se zasniva na prirodnim razlikama: na sjeveru i na jugu nije samo različit odnos ljudi prema strujanju zraka, nego je različito i samo to strujanje zraka. A to je i logično: kad u Dalmaciji sunce grije jednu stranu kuće, dok je druga u sjeni, onda je razlika u temperaturi između te dvije strane i desetak stupnjeva, i to bez obzira na godišnje doba, pa je otuda i logično što nastaje snažan propuh kad se otvore prozori. U drugu ruku, kad u Podravini ljeti otvorite prozore na dvije strane kuće, onda među tim stranama nema nikakve temperaturne razlike, pa će i propuh biti jedva zamjetan i nema razloga da od njega strahujemo.

Ali to je objašnjenje ipak nedostatno, i to zato što postoje iznimke od tih prirodnih zakonitosti: postoje situacije kad u Dalmaciji nema propuha, i postoje situacije kad se propuh javlja i u Podravini. Treba se, dakle, okrenuti onim objašnjenjima koja odnos prema propuhu tumače kao rezultat utjecaja kulture. A da bismo razabrali što se to kulturom prenosi, moramo se najprije upitati zašto se južnjaci boje propuha i zašto ga se sjevernjaci ne boje.

Što se, po mišljenju južnjaka, događa onda kad čovjeka uhvati propuh? To je jasno: upali mu se oko, ili uho, ili ga uhvati u križima, a gotovo je sigurno da će mu nateći zub. Propuh je, dakle, u njihovu viđenju stvari, kao neka vrsta laserske zrake, koja je uvijek usmjerena na čovjekova najosjetljivija mjesta. A usmjerena je zato što je čovjek tu nešto kriv: ako je dopustio da nastane propuh, bit će za to kažnjen, jer je stvorio nenormalnu situaciju. Zato je izložiti druge ljude propuhu ravno zločinu. Sjevernjaci, nasuprot tome, ne vide u propuhu ništa strašno: on je tek malo jače strujanje zraka, s kakvim se čovjek i inače često susreće, a tobožnje bolesti koje on izaziva obična su predrasuda. Zašto bi propuh bio opasniji od običnoga vjetra?

Na to južnjaci imaju odgovor, jer kažu: kad sam vani, onda je vjetar svuda oko mene, a kad sam u sobi, onda je on usmjeren, onda je struja, to jest kurenat. E, kad čovjek čuje to objašnjenje, onda je već bliže odgovoru na pitanje o pravom značenju propuha na sjeveru i na jugu. Radi se, naime, o odnosu prirode i kulture.

Na Sredozemlju taj je odnos antagonistički: priroda nije prijateljski raspoložena prema čovjeku, jer je zemlja škrta, jer je more hirovito, jer se ni s vremenom nikad ne zna. Prema tome, sve što čovjek ima, a osobito njegova kuća, rezultat je te njegove borbe s prirodom i njegove pobjede u toj borbi. I zato je tomu čovjeku vrlo neugodno kad priroda u obliku propuha nahrupi u njegov životni prostor, jer mu to dođe isto kao da se u sobu ušetao jež ili tovar. Kad je u prirodi, onda zna da je u prirodi, pa mu onda ni vjetar ne smeta, ali mu u kući priroda nije potrebna, jer to dvoje treba strogo lučiti.

Na sjeveru je taj antagonizam između prirode i kulture mnogo manji. Ondje ljudi žive u intenzivnijem dodiru s prirodom, jer ih ona ne ugrožava: oni ne moraju plodnu zemlju otimati od kamena, niti skupljati kišnicu u cisterne, niti tegliti gnojivo preko brda da pognoje vinograd. Biljke rastu i gdje ih ne sadiš, a kukci i gmazovi nisu otrovni, pa zato na sjeveru imaju i mnogo liberalniji odnos prema domaćim životinjama, koje će ležerno pripustiti u svoj životni prostor. Zato oni vjetar u kući – a propuh i nije ništa drugo nego to – ne doživljavaju kao opasnost ni kao strahotu.

Ukratko, otvarajući i zatvarajući prozore, ljudi zapravo definiraju vlastiti odnos prema svijetu i prema sebi samima. I zato, kad u ljetno predvečerje na more pristignu gosti sa sjevera pa se sa svojim domaćinima upuste u diskusiju o propuhu, onda se zapravo ne raspravlja o jednoj fizikalnoj činjenici, nego o dvjema filozofijama. Sugovornici nisu toga ni svjesni, a možda je i bolje tako, jer inače tko zna kako bi rasprava završila.