Vijenac 456

Popularna kultura

Idemo na pivo – S MLADENOM KLEMENČIĆEM

Po irskim pubovima

Uoči ljetne stanke Vijenčeva se pivska kolumna zaustavila u Irskoj pa je sada sa zadovoljstvom i nastavljamo u istome zemljopisnom okružju – malom turnejom po irskim pabovima.

U Irskoj pab nije ništa manje važan nego u Engleskoj, čak bi se moglo reći da je možda još i važniji. Ne čudi stoga što i irska nacionalna enciklopedija ima natuknicu Irish pub. Prema enciklopedijskoj definiciji, to je mjesto gdje se zadovoljava potreba za pićem, razgovorom (a od 1960-ih) i zabavom. U nastavku natuknice spominje se i na stotine kopija irskih pabova izvezenih po cijelome svijetu. Da li baš svaki od tih pseudoirskih kutaka pretvorenih u dobar biznis zaslužuje časno nacionalno ime, nije naša tema.


slika Crown Liquor Saloon


Budući da većina putovanja po irskom otoku započinje u Dublinu, to i prvu pintu Guinnessa valja popiti u nekom od mnogobrojnih dablinskih pabova. Većina turista potraži svoj pab u predjelu Temple Bar, predviđenu za zabavu mnogoljudne turističke populacije u Dublinu. Predložio bih nešto drugo. Moj engleski prijatelj Clive upoznao me s pabom The Stag’s Head u uskoj uličici u koju se ulazi s prostrane i prometne Dame Street, jedne od glavnih dablinskih ulica. Pab na tom mjestu postoji od 1770, a 1895. preuređen je u klasični viktorijanski pab. Taj ugodan pab nekoga će možda podsjećati na britansku imperijalnu prošlost, no tako je i s mnogo drugih detalja u Dublinu. Ako želite neko irskije mjesto, odšetat ćete pokraj Trinity Collegea do klasičnog irskog puba Mulligan’s u Poolberg Street. Taj pab, izgrađen 1845, sastoji se od više razmjerno mračnih i skromno opremljenih soba i obično ima opuštenu atmosferu omiljenog irskog svratišta, ali i literarnu referenciju. Spominje ga, naime, Joyce u Dublincima.

Moj prvi posjet irskom otoku sredinom 1990-ih bila je svojevrsna turneja po irskim sveučilištima, gdje sam održao predavanja o tada vrlo aktualnoj političkoj zbilji i budućnosti jugoistočne Europe. Nakon što je potpisan Daytonski sporazum pred Hrvatskom su se otvarale nove, ružičaste perspektive, ja sam bio u dobroj predavačkoj formi, a informacija o svemu tome na irskom otoku baš i nije bilo previše. Već prvu večer, nakon što sam stigao u Dublin i jedva stigao malo prošetati gradom, bilo je zakazano predavanje u organizaciji Irsko-hrvatskog društva, kojim su, uz tek pokojega Hrvata, dominirali pravi pravcati Irci. Nakon predavanja potrpali smo se u nekoliko vozila članova Društva i prebacili do nekog paba kojemu nisam doznao ime. Sjećam se tek da je ambijent bio pravi pabovski, atmosfera bučna i nevjerojatno prijateljska. Kao gost iz Hrvatske i predavač bio sam u središtu pozornosti. Gotovo svaki član društva želio se sa mnom upoznati, malo popričati, a većina me željela ponuditi i pintom Guinnnessa. Topliji i bolji uvod u Irsku teško da sam mogao zamisliti.

Nekoliko dana poslije u Galwayu našao sam se u sličnoj situaciji. Nakon predavanja održana u okviru redovite studentske tribine, na kojoj je samo tjedan dana prije gostovao sjevernoirski političar Gerry Adams, odšetali smo do gradskoga središta, gdje je u pabu bilo zakazano after hour druženje. Okupilo se tu dosta galwayskih studenata pa se ponovila situacija nalik na onu večer u Dublinu. Opet je svatko želio sa mnom barem malo popričati i nazdraviti. Studenti su se izmjenjivali, pinte su stizale, a ja sam morao stoički podnositi njihov pressing te istodobno zadržati koncentraciju kako bih sa svakim mogao razmijeniti nekoliko suvislih rečenica. Nije me spasilo ni pabovsko zvonce, koje označava narudžbu posljednje runde. Netko od osoblja spustio je zastore, a dežurni bend nastavio je svirati bez prekida. Sve je potrajalo još dobra dva sata i tek potom su me otpustili ti simpatični studenti, među kojima je bilo i takvih u čijim se domovima govori gaelskim jezikom.

Kao najdojmljiviji pab u Belfastu zapamtio sam Crown Liquer Saloon na Great Victoria Street. Pjesnik John Betjeman nazvao ga je krunskim draguljem pabova. Datira iz 1826, no današnji izgled dobio je 1885. Unutrašnjost po kojoj je poznat djelo je talijanskih majstora koji su radili na uređenju brodskih salona u gradskom brodogradilištu, iz kojega je na svoje prvo i nažalost jedino putovanje isplovio i zlosretni Titanic. Unutrašnjost paba uređena je u raskošnoj kombinaciji obojenoga stakla, keramičkih pločica te pomno i bogato izrezbarenih drvenih ploha. Nasuprot šanku nalazi se deset drvenih separea, koji podsjećaju na odjeljke u starim vlakovima, a u svakome je plinska rasvjeta te originalno zvonce iz viktorijanskog doba kojim se poziva posluga. Posjetio sam ga u kolovozu 1998, samo nekoliko dana nakon što je eksplozija bombe podmetnute u središtu sjevernoirskog grada Omagha duboko potresla irski pa i britanski otok. Tjedan dana nakon eksplozije održana je komemoracija u Omaghu, a u ostalim mjestima ljudi su minutom šutnje izrazili pijetet i neslaganje s bombaškim napadom. Toga subotnjeg poslijepodneva trgovine su nakratko zatvorile vrata, a u pabovima i restoranima zaustavljena je podvorba gostiju. Na ulicama, pak, zaustavljen je promet. Televizijski prijenos iz Omagha pratio sam u spomenutom pabu u Belfastu. Kada su iz Omagha pozvali na minutu šutnje, tajac je bio potpun, a u mnogim očima zaiskrile su suze. Pomislio sam tada kako terorizmu u Sjevernoj Irskoj možda istječe vrijeme, a slijed zbivanja u godinama nakon toga pokazao je da slutnja iz najsjajnijega paba u Belfastu nije bila bez osnove.

A pravu pabovsku atmosferu osjetio sam i u Derryju na krajnjem sjevernom dijelu Sjeverne Irske i njezinu drugom po veličini gradu. Uz Belfast to je i mjesto gdje su nevolje Ulstera najviše došle do izražaja. Nakon cjelodnevnoga razgledavanja grada, suočavanja s ikoničkim mjestima u gradu i intenzivna proživljavanja poruka do kojih namjernik na njima dolazi, u večernjim satima moj prijatelj Clive i ja poželjeli smo ostatak dana provesti na jedinom mjestu koje se nametalo kao logičan i poželjan svršetak dana, dakle u dobrom irskom pabu.

Večer smo proveli u pabu Peadar O’Donnells, nazvanu prema republikanskom političaru i piscu. Taj pab ima samo jednu prostoriju sa stropom prekrivenim mnoštvom razvučenih zastava. Dominantno mjesto zauzima irska, a uz nju i baskijska i katalonska, koje se i inače često ističu u društvu s irskom zastavom. Nešto poslije devet sati, kada se pab poprilično napunio, začuli su se zvuci žive glazbe. Četiri-pet domaćih ljudi nenametljivo je, no nadasve kompetentno, izvodilo tradicionalne irske pjesme. Cijelu večer redali su se dobro mi poznati i manje znani napjevi o djevojci iz grofovije Down, o irskom skitnici, o paru smeđih očiju, ili pak o sedam p’janih noćiju. Toplina paba, autentična glazba i valjano natočeni Guinness, sve to daleko na sjeveru Zelenoga otoka i nakon dana ispunjena razgledavanjem mjesta koja smo dotad poznavali iz literature, ali ih nikad nismo vidjeli, ostavilo bi ravnodušnim tek pokojega nepopravljiva trezvenjaka.

Vijenac 456

456 - 8. rujna 2011. | Arhiva

Klikni za povratak