Pitka čakavska proza

Neposredna i živa sinergija s bliskim zavičajnim idiomom jest aura vitalis ove pitke čakavske proze. Tetin luštrin Silvije Benković Peratove, oduhovljene pjesnikinje i pripovjedačice, kompozicijski je skladno i pokretljivom dinamikom ostvareno djelo te se čini kao da je napisano u jednom dahu. Živahna dijaloška forma promiče radnju komponiranu od autentičnih slika, crtica, anegdota i osebujnih promišljanja, da bi se u konačnici zaokružila u nenametljivu, a opet prepoznatljivu rodoljubnom nukleusu.

Izd. Dhk Rijeka – Venerus, 2011.

Knjiga Tetin luštrin napisana je na narječju senjske čakavice, koja nije jako različita od čakavštine susjednih mjesta Hrvatskog primorja. Žanrovski bismo knjigu mogli svrstati u autobiografsku, povijesno-memoarsku književnu vrstu, ali ona je više od toga. Tetin luštrin (Tetina ogrlica) čitak je i dojmljiv čakavski prozni izričaj, osmišljen relevantnim senzibilitetom kojemu ne nedostaje dobrodošle duhovitosti.

Oslonivši se predano na svoj senjski, čakavski idiom, autorica je u domišljatim i gotovo simboličkim crticama (Šira neg dulja, Bonkulović, Kostim i bušt, Ala mići spat, Bali, Rajska djeva) postigla visoku narativnu razinu pokazavši da se i zavičajnim narječjem može ispisati sve bogatstvo ljudskoga bivstvovanja. „Nemoj mi zamirit”, ističe ona u uvodnoj riječi, „ako san nešto fulala reć, jerbo se jezik minja. Ma, svedno mislin da zlata vridi svaka zapisana senjska beseda, jerbo sve nestaje, sve blidi.” Zato je mudra i maštovita Silvija otrgla od zaborava osebujnu draž senjsko-čakavsko-ikavskog idioma, da se sačuva ono domaće, iskonsko, autentično, što živi u duhu našega čakavskog kraja. Literarno je pogodila i tipičnu atmosferu i osebujnost odabrana ugođaja: „Ljudi slavidu novu Hrvatsku. Dignut će se naša bandera. (...) Jedan stari Senjanin je prišal banderi, zel je u ruke. Kleknul i poljubil. Za njin je nastal celi špalir. Svi su tili bar dotaknut banderu. I moja teta se prorivala med njih, čekala red i najzad uspila uvatit kantun od bandere ki je prislonila na usta. Bandera se već počela dizat. Svi su bili razgaljeni.”

Poznata je ona naša pjesma Da nije jubavi, ne bi svita bilo i tu, odista vječnu temu, psihološki iznijansirano opisala je naša Silvija. U završnoj, emotivno intoniranoj proznoj crtici Adijo, autorica se oprašta od svojih likova:

„Teta je ušla. Bila je uzbuđena. Sva se zacrljenila. Stipe se smesta dignul sa štokrla čin ju je spazil na vratin. Valje su se smutili. Stipe je ispustil kapu iz ruke, a teti je taška fuznula priko ramena na kloh. Samo su se gljedali, dugo... dugo. Oči su in bile pune suz. Onda je on prišal teti:

– Slavice moja! Slavice!

Uvatil je njezino lice s obadvi ruke, i ona njegovo.

– Stipe! Si to ti? – govorila je teta kroz suze.

A onda su se nako strasno zagrlili i poljubili.

– Si vidila ča nan je život napravil? – najzad je rekal Stipe.”

Knjiga je posebna i po tome što na kraju donosi i akcentirani Mići rječnik senjskih besedov.

Među koricama knjige Tetin luštrin ostat će eto zauvijek jedno mukotrpno i neveselo djetinjstvo i mladost puna odricanja i neostvarenih snova. „Ča ti j ovi žitak?”