Objektivizacija plesa i neverbalnoga kazališta

Festival plesa i neverbalnoga kazališta započeo je bez uobičajenih pozdravnih govora i službenoga otvaranja, onako kako tom posebnom festivalu dolikuje: na glavnom trgu, ispred kaštela Grimani, španjolska je plesna skupina Nats Nuts Dansa izvela zabavnu i duhovitu predstavu Tras Tos koreografa Emilija Gutiérreza. Izvođači u narančastim kombinezonima tijekom izvedbe bore se sa stvarima koje kao da oživljavaju na sceni. Velike kartonske kutije, iz kojih izvođači izađu na početku predstave, istodobno su i njihove kuće i neprijatelji, da bi se – u jednoj od scena – pretvorile i u svemirski brod, raketu koja se upravo sprema uzletjeti. U igri s oživljenim stvarima pokret ponekad podsjeća na mimski predimenzioniran pokret u nijemome filmu, da bi odmah potom prešao u gestu i grimasu cirkuskih klaunova, a onda, gotovo neopazice, otklizao u mekoću i razigranost plesnih kretnji. Osnovni se plesni motivi ponavljaju, duhovito uklopljeni u tematsku borbu sa stvarima, tako da je koreografija hrvatskoj publici poznata Gutiérreza (radio je predstavu Žurba duše Zagrebačkoga plesnog ansambla) uistinu najviše obradovala najmlađu publiku koja redovito pohodi festival.

The Original Tempo iz Japana: svidljivo inovativni

Program se prve večeri nastavio otvorenom multimedijskom formom Shut up, play! (Šuti, sviraj!), koju su izveli The Original Tempo iz Japana. Ta „pop-eksperimentalna komedija“ umnogome ovisi o zatečenome materijalu, odnosno trenutnoj reakciji publike pred kojom se predstava izvodi. Petero izvođača komunikaciju započinju snimanjem publike videokamerom i panoima s natpisima na hrvatskom jeziku. Njihova multimedijska predstava ponajviše je usmjerena na stvaranje zvukova, koji su onda suprotstavljeni ili/i usklađeni s projekcijama, plesnim pokretom i glazbenom izvedbom na pravim ili priručnim glazbalima. Dinamizam je predstave u spomenutoj interakciji s publikom, koja i sama postaje aktivnim stvaraocem zvukova. Smisao je zvukova u otvaranju imaginativnih prostora, koji pak, tijekom izvedbe, pozornicu u kaštelu povezuju s dalekim Japanom, ali i ostalim urbanim zvukovima napučenim prostorima koje publika poznaje s televizijskih ekrana i filmova. Glavni program u kaštelu druge večeri festivala nastavio se u sličnom, interaktivnom vizualno-akustično-performativnom smjeru izvedbom predstave Protomembrana Marcel.lija Artúneza Roce, Španjolca impozantne umjetničke biografije, u kojoj je i suosnivanje kompanije La Fura dels Baus. U njegovu performansu naglasak je na povezivanju fantastične priče o pet protomembrana kojima je okruženo svako ljudsko biće s pokretom izvođača, koji s pomoću biomehaničke konstrukcije na maštovito ilustriranim sučeljima pomiče predmete i likove, ogoljujući postupno ljudsko biće kako bi došao do protomembrane. U duhovite obrate tijekom priče o skidanju membrana Marcel.li uključuje i publiku pozivajući nekoliko dobrovoljaca da nacrtanim likovima posude svoja lica. Izvođačeva impozantna pojava u kostimu koji nalikuje na samurajsku odoru cijeli performans, odnosno predavanje, čini prikladnijim za neki galerijski i intimniji prostor od velike scene u kaštelu. Tim više što je neposredno prije publika imala priliku vidjeti vrlo osobnu konceptualnu koreografiju Love Will Tear Us Apart (započinje istoimenom pjesmom Joy Divisiona) Saše Božića i Petre Hrašćanec u gradskoj loži, a nakon Protomembrane u loži su prikazani filmovi Šikuti Machine (Vogrda) i Thierry de Maya (One Flat Thing, Reproduced).

Ostatak programa festivala bio je nešto otvoreniji široj publici. Odnosi se to na predstavu Interface Zagrebačkoga plesnog ansambla, ali i na Springville belgijske grupe Miet Warloop te Popcorn Machine skupine Cie My!Laika iz Francuske. Springville je ikonoklastična priča o stvarima koje borave na sceni sve dok ih težina tog boravka ne pokvari, da bi se tek tada kao pokretači stvari razotkrili izvođači koji ih nastoje popraviti. Predstava završava destrukcijom predmeta i poništavanjem veza između njih i izvođača koje se stvaraju tijekom izvedbe, a kuća iz koje izvođači-predmeti izlaze nestaje u eksploziji, nakon što je napuhivanjem balona bila odignuta sa scene. Gledali ovu predstavu kao suvremenu antibajku o čovjekovoj ovisnosti o tehnologiji ili tek apsurdnu pričicu za djecu, ona je jednako zabavna i duhovita. Popcorn Machine bila je mnogo poetičnija i zahtjevnija u kombiniranju cirkuske akrobatike, suvremenoga plesa i drugih medija, a gledatelja izaziva svim dostupnim sredstvima stvarajući jake vizualno-akustične senzacije.

U kontekstu programa posebno veseli zastupljenost hrvatske plesne scene. Osim spomenutih predstava, na festivalu je premijerno izvedena predstava Ognjena Vučinića Tri none u kojoj Sara Barbieri, Aleksandra Mišić i Martina Nevistić plesnim jezikom publici nastoje prenijeti svakodnevicu triju stvarnih žena iz Svetvinčenta, Ljubice Čikade, Marije Floris i Ondine Sirotić, koje su proteklih godina redovito pratile festivalska događanja i preko čijih je dnevnih biografija koreograf i plesač Ognjen Vučinić stvorio toplu, iskrenu i neposrednu plesnu priču u kojoj je sve jasno, ali koja izravno osvaja publiku bez imalo proračunatosti izvođača. Jednako neposredna, ali mnogo intimnija, jest i predstava Roberta, Roberta koja, kao osobna umjetnička ispovijed Roberte Milevoj (i Matije Debeljuha) progovara o nastojanju da se pronađe ravnoteža između ambicije i mogućnosti unutar bolnih situacija na putu odrastanja.

Iako je i Festival plesa i neverbalnoga teatra u Svetvinčentu, kao i većina manifestacija ove godine, raspolagao s manje novca nego dosadašnjih godina, što je ostavilo traga, ipak je ovogodišnji program ponajprije nastojao pokazati drukčije smjerove u neverbalnoj umjetnosti i suvremenom plesu te time iznova naglasiti inovativnost i različitost plesne umjetnosti.