Vijenac 456

Esej, Naslovnica

IZ NOVE KNJIGE KRITIKA RELATIVIZMA UKUSA AKADEMIKA MILIVOJA SOLARA

O ukusu i znanju

Milivoj Solar

Relativizam znanja nastoje potvrditi mnoge znanstvene teorije, a relativizam morala također su uvelike potvrdila novija antropološka istraživanja. Relativizam ukusa pak nije pobudio ni izdaleka takvo zanimanje.

No da li s pravom?


Gospođe i gospodo,

Orwellova se utopija iz romana Tisuću devetsto osamdeset četvrta nasreću nije ostvarila, čak se i model prema kojemu je rađena slomio i ranije no što je pisac očekivao, pa se čini da je njegov jezovit opis represije osigurane tehnologijom ostao tek uvjerljiv opis književne distopije koja je danas, čini se, omiljen žanr predstojeće imaginarne katastrofe kakvu bismo mogli očekivati ipak u ne tako skoroj budućnosti. Ne zbunjuje nas pritom što naslovom najavljen datum pripada već pomalo zaboravljenoj prošlosti, ali zbunjuje što su neki detalji Orwellova opisa dobili i nova, začudna značenja. Televizijsku seriju Big Brother čini se više nitko ne povezuje s gorkom sudbinom Orwellova junaka, štoviše tisuće ljudi pristaju pratiti ih u svakom trenutku života, a stotine tisuća to vole gledati bez imalo osjećaja nelagode. Čini se kao i da su parole izvješene u Orwellovoj utopiji na pročelju Ministarstva istine: Mir je rat, Sloboda je ropstvo, Neznanje je moć, izgubile smisao izravna obrata kakav je zahtijevao pokušaj da jezik prihvati mitološki govor o stvarnosti. Danas nije neobično ako se kaže da mir osigurava tek borba protiv terorizma, da se pod krinkom slobode nerijetko nameće ropstvo manipulacijom, i da je teško reći je li doista znanje moć u svijetu kojim vlada politika. Mislim zato da čak mogu reći, bez obescjenjivanja vrijednih namjera, da me i sintagma „društvo znanja“ pomalo podsjeća na „ministarstvo istine“.


slika George Orwell (1903–1950), autor utopijskog romana 1984, čiji detalji u suvremenom društvu zadobivaju nova i neobična značenja, poput TV showa Big Brother


U Orwellovoj je utopiji naziv „ministarstvo istine“ u skladu sa sustavom ideologije koja želi ovladati ne samo politikom i privredom nego i životom u cjelini: ponašanjem, mišljenjem, osjećajima i znanjem koje slovi kao apsolutna istina. Nazivom „društvo znanja“, nadam se, misli se upravo suprotno; ono je upereno protiv ideologije i smatra tako da bi Orwellovu sintagmu o nemoći znanja trebalo obrnuti u onu izvornu, „znanje je moć“. Nejasno je pritom nije li se i Orwellova utopija uvelike služila znanjem nužnim da tako uspjelo prati svakoga pojedinca i da suvereno vlada psihologijom opresije. Odgovor na takvo pitanje očigledno zahtijeva razliku između ideologije i znanosti, jer se znanje kojim se koristi ideologija ili ne može smatrati pravim znanjem, ili se rabi u loše svrhe. No to otvara nedoumicu: Orwellova utopija raspolaže znanjem o tehnologiji komunikacije i o psihologiji dovoljno da je praksa potvrđuje, što će reći da je na neki način „provjereno“, a njegova uporaba nije tehnološko ni spoznajno, nego je moralno pitanje.

Manipulacije i društvo (ne)znanja


Uspjeh, ili bolje rečeno utjecaj ideologije ovisi o komunikaciji, ali o komunikaciji ovisi i uspjeh i utjecaj znanosti. Zahvaljujući komunikaciji Ministarstvo istine uvjerava svakoga da sada raspolaže pouzdanim, što će reći istinitim informacijama, i da njima uspješno manipulira. Društvo znanja pak pretpostavlja da će upravo tehnologijom omogućene i svima dostupne informacije prožeti društvo pouzdanim znanjem, vjerojatno u mjeri prema kojoj bi se ranija društva, a misli se ponajprije na društva prožeta ideologijom, mogla čak nazvati „društvima neznanja“. No ako bitno pitanje razvoja društva prožeta znanošću nije samo tehnološke ni spoznajne prirode, nego se tiče morala, nije li u sintagmi „društvo znanja“ moral ostao izvan obzora zanimanja?


slikaImmanuel Kant (1724–1804) zacrtao je temelje estetike kao teorije ukusa


Načelno se na to može lako odgovoriti da znanje o kojem se govori u društvu prožetu znanjem uključuje i neko znanje o moralu. Još odgoj i obrazovanje zahtijevaju da nove generacije ovladaju i nekim znanjem o moralu, još vrijedi da bi pojam znanja morao sadržavati i neko znanje o moralu, pa onda i o moralnom postupanju. No čini se da ako suvremeno društvo u ovladavanju znanjem i napreduje, s moralom kao da ne stoji tako: čak i privrednici smatraju da im smeta procvat korupcije, a politiku zabrinjava što se moralne norme u svijetu u toj mjeri razlikuju da se procesi globalizacije stalno susreću s pitanjem dokle može ići tolerancija i kako se pluralizam slaže s oprečnim sudovima o tome što je moralno dopušteno. Čini se zato da smo suočeni s nekim protuslovljima: globalizacija na neki način zahtijeva društvo znanja, što će reći opće ovladavanje tehnologijom, a procesi traganja za identitetom upozoravaju kako je riječ upravo o uporabi tehnologije, što je moralno pitanje, ili barem otvoreno pitanje o temeljnim ljudskim pravima.

Moral bez ukusa


Ako u tome postoji teškoća u shvaćanju pojma znanja, jer se čini da su znanje o tehnologiji i znanje o moralu u neskladu, moj primjer Big Brothera smjera na dimenziju za koju mi se čini da tekuće rasprave o prirodi znanja i prirodi morala teško zapažaju. A ta je dimenzija moje, a nadam se i ne samo moje, zaprepaštenje zbog goleme popularnosti emisije koja možda zbog detalja po nekom i smeta moralu, no u cjelini nije moralna katastrofa, ali je katastrofa ukusa. Ako vam se čini da možete opravdati ljude koji pristaju da ih prate u svakom trenutku života jer očekuju nagradu, čime se može opravdati zanimanje za nevažne informacije o ponašanju zbog nejasnih razloga izabranih ljudi u okolnostima koje nalikuju Orwellovoj utopiji? Čini se tako da te okolnosti od Orwellove utopije razlikuje jedino staro načelo „manje biča, više zobi“?

Ako je to pitanje ukusa – reći ćete – zašto bi se to moglo povezati s pitanjima o prirodi znanja i morala? Ukus, smatra se, pripada uglavnom području književnosti i umjetnosti, donekle i ponašanju, a lakše ga je povezati s okusom i biranjem jela no s tako važnim pitanjima kakva su ona o znanju, ideologiji, znanosti, moralu i globalizaciji. Pa ipak, dopustite da pomnije razmotrim najprije pitanje o neskladu između prirode znanja i prirode morala. To mi se, naime, čini potrebnim jer postoji zaboravljena veza između morala i ukusa, o kojima raspravljaju etika i estetika, i znanja o kojemu raspravlja teorija spoznaje. Veza, ali i razlika, jest u tome što etika i estetika načelno raspravljaju o onome što bi trebalo biti, a ne raspravljaju o onome što jest i kako se to može spoznati da bi postalo znanje. Budući pak da su znanje i moral povezani, dopustite da najprije kažem nešto o prirodi znanja.


slika Otto Neurath (1882–1945), austrijski filozof, autor metafore o stjecanju znanja kao plovidbi brodom koji tijekom plovidbe mornari moraju neprestano popravljati


Zamisao društva znanja, rekao sam, razlikuje se od Orwellove utopije time što se za razliku od ideologije – za koju se uglavnom drži da pripada prošlosti – poziva u biti na u prosvjetiteljstvu zacrtane ideale o moći znanja koje će osigurati opći napredak. Neću vas pritom zamarati kritikom toga ideala, koji je u smislu ovladavanja prirodom doživio oštru i opravdanu kritiku, ali moram napomenuti da prosvjetiteljski ideal nije sadržavao samo znanje o provjerljivim činjenicama nasuprot uvjerenjima i predrasudama, nego je sadržavao i znanje o odnosima među ljudima, a također znanje, odnosno razumijevanje književnosti i umjetnosti, što će reći, zahtijevao je i ukus. A to posljednje nije bio tek usputni zahtjev za mogućim snalaženjem u nečemu poput „ukrasa života“ – kao što je to danas – nego je pretpostavljalo da obrazovan čovjek mora znati i kako procjenjivati što je dobro i što je loše u književnosti i umjetnosti, jer su mu i one osiguravale nešto prijeko potrebno za život samosvojna pojedinca koji sam može odlučivati o svemu, pa tako i onome što mu nude različiti tipovi komunikacije.

Priroda znanja pritom se temeljila na metafori o gradnji na čvrstim temeljima, koja ne mora biti završena, ali kojoj sama gradnja daje smisao. Znanje se razlikovalo od mnijenja, uvjerenja, pretpostavki i predrasuda time što se moglo opravdati kritikom i pouzdanošću u pretpostavkama. Ako vas cijela metafora malo podsjeća i na gradnju Tornja babilonskog, pogriješili ste jedino u tome što se nije držalo da će gradnja dosegnuti Božje prijestolje, premda još nešto od toga odzvanja u primjedbi vrhunskoga kozmologa Hawkinga „da treba zaviriti u Božji um“. A sličnost, čini se, postoji i u tome što su se metajezici pojedinih znanosti također našli u blizini konačnoga nesporazuma. No u svakom slučaju držim da je ta metafora danas uglavnom napuštena, jer ju je uglavnom zamijenila Neurathova o brodu koji plovi jer ga mornari stalno popravljaju, i to ne samo na dnu, da ne bi potonuo, nego u svim pojedinim dijelovima koji zakazuju.

Tko želi biti milijunaš?


Govorim o tome jer Neurathova metafora, koju uglavnom potvrđuje uvelike i nova epistemologija, a svesrdno je prihvaća postmoderna, ne napušta samo prosvjetiteljsku ideju napretka, nego napušta i bilo kakvu projekciju budućnosti. A to će reći da u društvu znanja u prosvjetiteljsku ideju u biti više nitko ne vjeruje, jer se znanje oslanja isključivo na dostupnost i raspolaganje informacijama, koje se doista uvećavaju iznimnom brzinom, ali u kojima se sinteze ne mogu razabrati.


slika Konrad Paul Liessmann (1953), austrijski filozof koji smatra da, suprotno proklamiranom, u „društvu znanja“ vlada krajnji relativizam u kojem nema nikakvih kriterija pa onda ni znanja


Kritičar društva znanja, Konrad Paul Liessmann, počinje tako raspravu nazvanu Teorija neobrazovanosti analizom kviza Tko želi biti mijunaš?. I njega, kao i mene u povodu Big Brothera, zanima otkuda tolika popularnost i utjecaj te emisije, no on se posvećuje uglavnom načinu na koji ona rabi ideju znanja. Pitanja na koja sudionici odgovaraju pripadaju najrazličitijim područjima, pa pobjednik, uz mnogo sreće, mora raspolagati i informacijama kako iz niza znanstvenih područja tako i onima koje se tiču sporta, pa i trenutnih zbivanja u svijetu bogatih i slavnih. Izbor u najmanju ruku zbunjuje, no još više zbunjuje što se nepovezani nizovi najrazličitijih podataka smatraju znanjem. Obrazovan je čovjek prema tome onaj tko raspolaže velikom količinom bilo kakvih informacija, a to obrazovanje svodi naprosto na informiranost, s posljedicama da bi trebalo znati „sve o svemu“, što je već odavno shvaćeno kao znanje „ni o čemu“. Liessmann uvjerljivim analizama prati takvo stanje i upozorava na „zablude društva znanja“ – kako je podnaslov njegove knjige – no ovdje me zanima tek jedan aspekt njegovih zaključaka. A on se može sažeti i njegovim citatom: „Znanje na taj način postaje, doduše, središnjim, ali nikako perifernim momentom zabavljačke industrije.“ Znanje je zato, kao što on često ponavlja, također postalo igrom, a s tog aspekta želio bih ga pomnije razmotriti.

Igra je, naime, uže povezana s ukusom. Nisu toliko začudne emisije Big Brother i Tko želi biti milijunaš? zbog toga što nude neku zabavu i znanje, ni zbog toga što toliko ljudi želi u njima sudjelovati, nego začuđuje iznimno veliko zanimanje publike. A kriteriji su toga zanimanja višestruko zanimljivi. Rekao bih da je prvi što je riječ o igri natjecanja, a to će reći da igra sama nema značenje i vrijednost po sebi, nego je svedena na samo jedan njezin mogući aspekt, na natjecanje. Do čega vodi natjecanje u znanju, svedenu na pojedinačne informacije, Liessmann je uvjerljivo pokazao. No koje natjecanje zanima publiku Big Brothera? Pobjednik tu nije onaj tko bi najbolje odgovarao na neka pitanja; pobjednik je onaj tko se najviše svidi publici. A na čemu se temelji to sviđanje? Zašto bi nas zanimalo ponašanje pojedinca u trenucima njegovih svagdašnjih radnji te u onome što on misli o drugima i kako se ponaša u odnosu prema drugima? Redatelj uglavnom zahtijeva da svaki sudionik nešto kaže o drugim sudionicima. Način na koji to kaže jest dakako trač. Pa onda, u čemu je u igri natjecanje?

Zgoditak pod svaku cijenu


Zapažate da se u Milijunašu pobjednik također redovito i sviđa publici; on pobjeđuje u igri sa znanjem, odnosno s onim što se smatra znanjem. Pobjednik u Big Brotheru pak pobjeđuje u igri sviđanja, odgovara ukusu publike, a uspješno se služi i tračem. Zajednički su korijeni zanimanja u objema igrama tako u natjecanju koje nema drugoga kriterija osim pobjede; igra znanja i igra sviđanja odgovaraju jedino sportu: traži se nešto poput zgoditka pod svaku cijenu.

A zašto su igra znanja i igra sviđanja isključivo zanimljive zbog natjecanja i moguće pobjede? Odgovor je, držim, složen i zahtijeva barem raspravu, ako i nema konačnih zaključaka.

Zahtijeva raspravu najprije na razini kriterija. Čovječanstvo je ocjenjivalo znanje prema kriteriju pouzdanosti, bilo prema staroj metafori o gradnji koja pridonosi spoznaji svijeta i života barem postupno, bilo čak i prema Neurathovoj metafori popravljanja spoznaje zbog koje se brod održava na površini i može, da tako kažem, ići dalje. U obama su slučajevima kriteriji dakako nejasni u svim detaljima, ali ipak postoje. To će reći: znanje je u nekoj mjeri relativno, ali nije relativno do stupnja u kojem više nema nikakvih kriterija. Samo krajnji relativizam koji dosljedno vodi u skepticizam i odbacivanje bilo kakvih kriterija, pa onda i znanja, stanje je u kojem nema kriterija. Liessmann, čini se, drži da je to slučaj sa shvaćanjem znanja u društvu znanja, no ako i pretjeruje, primjer kviza Tko želi biti milijunaš? to svakako uvjerljivo potvrđuje.

A što se tiče sviđanja, koje je tradicionalno pripadalo igri sve dok ona nije svedena isključivo na natjecanje, ono također nije nikada raspolagalo apsolutnim ukusom, ali je raspolagalo nekim ukusom koji je bio kriterij razlikovanja, barem onih u bilo kojem smislu odgojenih i obrazovanih. Big Brother se danas sviđa svima zato što im se sve može sviđati bez ikakvih kriterija. Ukus, naime, nije postao samo relativan, nego je, poput znanja koje u skepticizmu zapravo prestaje postojati, relativiziran do mjere u kojoj ga naprosto nema. Zamjenjuje ga moda; Big Brother je postao modom, pa kao svaka moda čini se da je već na izmaku.

No ako je relativizam zajednička osnovica na temelju koje bi se moglo raspravljati o tipu znanja i obrazovanja, o njemu se može raspravljati i kada je riječ o sviđanju koje je zavladalo društvom znanja. Zbog toga treba i sam pojam relativizma pomnije razmotriti.

Relativizam ukusa


Načelno gledano, relativizam je danas omiljeno stajalište koje prevladava u shvaćanju života i svijeta, pa i u znanosti. No osim što je shvaćen kao neka opreka dogmatizmu, nije nikakvo dosljedno filozofsko stajalište. Relativizam je u biti paradoks. Ustvrdimo li, naime, da je sve relativno, kako smo mogli doći do takve tvrdnje? Ona je također relativna. Poput glasovitog primjera sažetog paradoksa „ova je rečenica lažna“, potpuno je isto s poznatom krilaticom „sve je relativno“. Bi li to moglo značiti da je onda ta istina apsolutna? Ako to znači, onda nije sve relativno, pa krilatica može biti jedino ili primjer odustajanja od znanja, ili neka nova osnovica uspostavljanju znanja, ali je u svakom slučaju odustajanje od znanja o moralu i ukusu.

Relativizam znanja nastoje potvrditi mnoge znanstvene teorije, a relativizam morala također su uvelike potvrdila novija antropološka istraživanja, no pritom je ipak danas došlo do široke rasprave. Relativizam ukusa pak nije pobudio ni izdaleka takvo zanimanje. No da li s pravom? – pitanje je kojim se zanimaju ova moja predavanja.

Reći ću pritom najprije načelno: moja se kritika relativizma može sažeti u tezu da je relativizam znanja, morala i ukusa podjednako neodrživa teza kao i njihov apsolutizam. Znanje, moral i ukus uvijek su bili između dvije krajnosti: znanje između mogućeg apsolutnog znanja, kakvo je, recimo, Hegel zastupao, i krajnjeg relativizma, koji prelazi u skepticizam, kakvo je još u antici zastupao Piron. Obje su krajnosti apsurdne, no držim da krajnji relativizam znanja nije manje apsurdan od njegove opreke. U obama se slučajevima, naime, služimo logikom mišljenja i jezika iz koje ne možemo pobjeći: ako bilo što govorimo, neku razliku između istine i laži, spoznaje i zablude, izravno ili prikriveno uvijek priznajemo. Ako zato jedino Bog raspolaže apsolutnim znanjem, jedino životinja zastupa krajnji relativizam, jer ona ne govori. A to će reći da se uvijek između tih krajnosti zbiva ljudska spoznaja, s time što se učestalo vraća sklonost prema naglašavanju, ili prenaglašavanju, jedne od njih. Suvremeno stanje tako je, smatram, odveć sklono tom posljednjem. A to je stajalište podložno i načelnoj kritici, jer ako je već i posve sigurno znanje nedostižno, neko se znanje može razlikovati od mnijenja, kao što, recimo, zemljišni nacrt nikada ne odgovara stvarnosti, pa ipak ima i boljih i lošijih nacrta. U istom smislu ako i ne postoji opis života koji bi odgovarao stvarnosti, to ne mora značiti da ne mogu postojati bolji i lošiji opisi.

A što se pak tiče ukusa, i tu su krajnosti opći, zajednički ukus, koji vrijedi poput obvezujuće norme bez obzira što se ne može dokazati – kao što je Kant mislio – i relativizam ukusa, koji ne dopušta bilo kakvo općenitije važeće sviđanje. Kao i u pogledu relativizma znanja, koje dosljedno završava time što nikakvo znanje ne postoji, tako i dosljedni relativizam ukusa završava time što nema nikakva ukusa. Ako je takva krajnost danas prevladala, o postojanju ili odsutnosti ukusa trebalo bi ponovno razmisliti.

Ostaje ipak pitanje je li to važno u doba u kojemu se čini da svatko ima pravo na vlastiti ukus i da je to nešto poput ljudskoga prava koje čovjeku nitko ne smije osporavati. Ali što je onda s Orwellovom utopijom i Big Brotherom, za koje sam ustvrdio da nas u najmanju ruku mogu zbuniti, ako već ne i zabrinuti.

Od poraza do pobjede


Zbuniti nas mogu jer se događa nešto u shvaćanju prirode igre, na što je i Liessmann upozorio. Igra se, naime, više ne shvaća u smislu jedne od temeljnih ljudskih mogućnosti, jednim od temeljnih „fenomena ljudskog postojanja“, kako je to, recimo, Fink nazvao (Osnovni problemi ljudskog postojanja), jer maštom bez izravne obveze stvara neke nove svjetove. Igra je svakako odveć raznolika djelatnost da bi se mogla svesti na neku zajedničku razinu, no u širokom rasponu „porodice igara“ ona je samo u jednom tipu natjecanje prema zadanim pravilima. Dječja igra još ima i nešto pripreme za život, kao što to ima i igra životinja, no već u njoj natjecanje nije isključiva značajka, kao što je to, recimo, u sportu. Čovjek je svakako barem s jedne strane gledano homo ludens – kako ga je Huizinga davno nazvao – no način na koji se on danas igra sve više napušta maštu i okreće se isključivo prema završetku, prema zgoditku, prema pobjedi, a u tome uživaju navijači čak više od igrača; igra je postala simulacija djelatnosti. Rijetko tko danas još nešto drži do ljepote igre, koja bi se možda mogla razabrati i u natjecanju. Svima je, a prije svega navijačima, do zgoditka i pobjede. A kako se, dakako, ne može stalno pobjeđivati, igra se „prati“ od poraza do pobjede, s očekivanjem koje se načelno nikada ne može ostvariti.

U takvu shvaćanju igre ukus dakako nije potreban. Zamjenjuje ga identifikacija s igračima i moda zbog koje se vladajuće zabavne igre i njihovi stilovi stalno nastoje mijenjati. Pretpostavljam da ćete reći kako je tako nešto uvijek postojalo, no držim da je itekako važno što je igra po modelu sporta premještena ne samo u industriju zabave nego i u cjelokupni svakodnevni život, pa onda i u znanost, filozofiju i umjetnost.

A upravo zato valja razmisliti o posljedicama tako golema sviđanja Big Brothera. Lako je zapaziti da natjecateljska igra ne bira sadržaje. Načelno bi oni mogli biti visoko sofisticirani rezultati znanosti i umjetnosti, kao u Hesseovoj utopiji Igra staklenim biserima, no rekao bih da je to samo teorijska zamisao. U praksi, natjecanje je igra elementima bez značenja; njima svako značenje i smisao daje isključivo samo natjecanje. Osim brige za preživljavanje, kao da danas postoji samo lutrija.

Komunikacija u temelju


Što bi o tome – pitat ćete – mogla reći neka teorija književnosti i umjetnosti? Ako su one s jedne strane postale predmetima mogućih natjecateljskih igara, a s druge tek neki „ukras“ života, premda možda još i velike zajednice, nije li svaka rasprava o književnosti, umjetnosti i ukusu u biti nalik igri staklenim biserima?

Moj odgovor, koji čine iduća predavanja, pokušaj je da se razabere gdje su uporišta relativizma ukusa i koje bi to posljedice moglo izazvati. Književnost i umjetnost, držim, pritom nisu posve beskorisna uporišta, jer se odnose na komunikaciju, a društvo znanja upravo se na nju poziva kao temeljnu značajku svake kulture. Tehnologija komunikacije kao da vodi ideju društva znanja, no analiza svakodnevne komunikacije vodi do iznenađujućih podataka ne samo o tome kako nego i o tome što komuniciramo. Pa ako je za budućnost svijeta važna neka ravnoteža između procesa globalizacije i procesa traganja za identitetom, komunikacija ne samo među članovima neke kulture nego i među različitim kulturama mora imati također vrlo važnu ulogu. Problemi s kojima se ona susreće redovito se svode na pitanje različitosti morala, jer biva sve jasnije da moral ovisi o cjelini kulturnog sustava, a komunikacija među različitim sustavima čini se da redovito zakazuje. U tom smislu mislim da mogu spomenuti kako su i prije svega igra, a onda i književnost i umjetnost, moguća sredstva komunikacije među kulturama, možda upravo zato što su manje opterećena raznolikim normama koje su uvijek primjerene pojedinačnoj kulturi, ali uvijek postoje.

Književnost i umjetnost ne obvezuju. Ako to čine, postaju oruđe religije, svjetonazora, ideologije i samo nekog lokalnog znanja. No ako one to ne čine, a čini se da nisu uvijek činile, i da ne moraju upravo to činiti, možda komunikacija među različitim kulturama na tim područjima ima neke mogućnosti koje su u najmanju ruku vrijedne razmatranja.

A te se mogućnosti ne mogu rabiti ako ne razmotrimo što se događa u našoj svakodnevnoj, ali i umjetničkoj i znanstvenoj komunikaciji. Ako je neki moral postojao u svim postojećim kulturama, držim i da je postojao i neki ukus, neko neposredno prepoznavanje onoga što vrijedi, vjerojatno kao igra, ali upravo zato bez obveza i strogih normi koje su glavna prepreka komunikaciji među različitim kulturama.

Iduća predavanja ne žele ništa drugo do razmotriti mogućnost takvih pitanja. Ako ih, naime, pokušamo razabrati kao moguća otvorena pitanja, onda i nisu tako daleko od svjetskih poslova kao što nam se to čini u društvu znanja.


(prvo poglavlje knjige Kritika relativizma ukusa. Predavanja o ukusu, moralu i poetici, koja će ove jeseni izaći u izdanju

Matice hrvatske)

Vijenac 456

456 - 8. rujna 2011. | Arhiva

Klikni za povratak