Norveška – srušeni raj

Očigledno je da politička borba protiv radikalne desnice traži drukčiju politiku na razini Europske Unije. Ali nju je nemoguće oblikovati ukoliko se svaka rasprava o problemu integracije muslimanskih imigranata proglašava rasizmom

Nakon masovnog ubojstva 77 nevinih ljudi, dužnosnika norveške vlade i socijaldemokratske mladeži, počinjena uime desno ekstremističkih ideja etnički čiste Norveške, europska javnost ostala je zatečena. Šok nije uslijedio samo zbog tragedije, nego još više zbog toga što je zločinac došao iznutra, iz dubina društva koje je napao. Prvi komentari taj su teroristički zločin pripisali islamističkom terorizmu. U tom smislu znakovita je rečenica desno populistički orijentirane američke komentatorice Pamele Geller. „Možete ignorirati džihad, ali ne možete zaobići njegove posljedice.“ Kad se pokazalo da masovno ubojstvo nisu počinili islamistički teroristi, nego plavokosi Norvežanin koji dolazi iz miljea ekstremne antimuslimanske desnice, požurila se izjaviti da iza tog zločina „nema nikakve ideologije“. Zaista? Zar se uopće može ciljano poubijati pripadnike mladeži bilo koje političke stranke, a da zločinca ne pokreće i neki ideološki motiv? Da nije obuzet mržnjom prema onima koje doživljava kao izdajice svog naroda? Radilo se, kako je to ustvrdila norveška policija, o činu usamljenog vuka, ali koji je nedvojbeno bio potaknut govorom mržnje mnogobrojnih hijena. Naime, potpuno je jasno da svaki terorist mora naći političko- medijsku okolinu koja će njegov zločin smatrati legitimnom obranom nacije, vjere, rase ili klase. Terorista ponajprije pokreće ideja izvršavanja višeg cilja, misije, koja će mu u očima ideoloških istomišljenika donijeti status heroja. Norveški masovni ubojica takvu je skupinu za potporu našao u krugovima neofašista, koji, skriveni u anonimnosti internetskih mreža, šire ideologiju mržnje.

Zgrada Ureda premijera i Ministarstva pravosuđa netom nakon eksplozije

Javnost nije bila iznenađena samo identitetom masovnog zločinca, nego i mjestom zločina. Ne samo da se zaboravilo da terorist može biti netko iz desno ekstremističkih antimuslimanskih krugova, nego i da i uređene skandinavske države mogu biti meta terorizma. Naime, Norveška se doživljavala kao neka vrsta liberalno-demokratskog raja s visokom razinom socijalnih prava. Površnom promatraču promaknulo je da su i raj zahvatili procesi globalizacije, koji su putem ekonomske krize ugrozili razinu socijalnog blagostanja, doveli do porasta kriminala, do krize obitelji, krize nacionalnog identiteta i uopće tradicionalnih kršćanskih vrijednosti koje su pojedincu davale jasno uporište i omogućavale orijentaciju u zajednici.

Protest protiv otvorenog društva

Taj proces pomagao je usponu desno populističkih ideologija i stranaka, koje su postale nezaobilazan dio političkog života skandinavskih zemalja. Štoviše, skandinavske države i Finsku val uspjeha desnog populizma zahvatio je dosljednije nego ostatak Europe. U svim tim državama, desno populističke stranke ušle su u parlament. U Norveškoj je Stranka napretka dobila 22,9 posto glasova. Njezin je član sedam godina bio i teroristički zločinac Anders Breivik. Stranku je napustio prije dvije godine jer je više nije smatrao dovoljno radikalnom, a zatim se aktivirao u neofašističkom miljeu na internetu.

Uspon desnoga populizma zbio se i u Danskoj. U toj je državi sa 10,3 posto glasova u parlament ušla Danska narodna stranka. Zbog njezinih pritisaka danska vlada desnoga centra ponovno je uvela granične kontrole. U finski parlament desni populizam ušao je sa strankom Pravi Finci, koja je osvojila povjerenje 19,1 posto birača. Ni dosadašnja socijaldemokratska utvrda Švedska nije se uspjela oduprijeti trendu uspjeha desnice na sjeveru Europe. Ne samo da su socijaldemokrati izgubili parlamentarne izbore od konzervativnih i demokršćanskih stranka desnoga centra, nego je prvi put izborni prag prešla i desno populistička stranka Švedski demokrati. Švedska dakle više ne naginje ulijevo. Te su se stranke pridružile već poznatim desno populističkim strankama poput Slobodarske stranke Austrije, francuskoga Nacionalnog fronta i talijanske Sjeverne lige. Riječ je o jasnu znaku promjene europskih političkih prilika.

Članovi i birači tih stranka uglavnom dolaze iz redova siromašnijih radničkih slojeva stanovništva i sitnih obrtnika koji se boje da će im stranci opljačkati socijalnu državu, oduzeti njihova radna mjesta i uništiti njihov nacionalni identitet. Riječ je o protestu protiv otvorenoga društva, socijaldemokrata, ali i tradicionalnih konzervativnih i demokršćanskih stranaka. Taj je fenomen upravo u skandinavskim državama i Finskoj došao do punog izražaja. Sve su te nacije relativno male, a bogatstva su stekle nedavno. Čuvena nafta, jedan od glavnih izvora norveškoga bogatstva, otkrivena je šezdesetih godina 20. stoljeća, a Finci nisu oduvijek imali Nokiju ni „povezivali ljude“. U tim nacijama još živi sjećanje na vremena relativnoga siromaštva, a s njime i strah da bi se ona mogla vratiti. Na djelu su i duge sjene prošlosti. Naime, Norveška i Švedska imale su relativno snažne fašističke pokrete. Norvežani su na istočnom frontu u rovovima imali oko 15.000 dobrovoljaca, što je bilo više vojnika nego što ih se s norveškim kraljem i vladom povuklo u Veliku Britaniju. No suvremena pojava ekstremne i populističke desnice nije uzrokovana oživljavanjem fašističkih snaga iz prošlosti. Riječ je o novom fenomenu potaknutom nesigurnošću zbog loše politike integracije stranaca i globalizacijom. Na te procese građani, a ni političke elite nacionalnih država, ne mogu bitno utjecati.

Pogrešna psihoterapija

Dobar su primjer ekonomska kriza u Grčkoj i problemi s plaćevnom sposobnošću Sjedinjenih Država. Novine su pune vijesti o tome da će te krize utjecati na cijeli svijet, ali nitko, čini se, ne zna objasniti na koji način, a još manje zašto. U vremenima nesigurnosti građani traže zaštitu od svojih nacionalnih država, od političkih elita, koje su na demokratskim izborima doveli na vlast, a ne od međunarodnih foruma i fondova koje nisu birali i na koje nemaju nikakva utjecaja. Rascjep pak između moći globalnih institucija i mogućnosti njezine kontrole stvara osjećaj straha. Radikalni desničari taj problem pokušavaju izliječiti pogrešnom psihoterapijom. Pacijenta polegnu na kauč i uvjere ga da su za sve njegove probleme krivi oni drugi, stranci. Kao recept nude oživljavanje snaga nacije. No ne kao identiteta otvorena prema svijetu, zajednice koja je od drugih nacija spremna učiti i na taj se način duhovno i materijalno bogatiti. Njih ne zanima kršćanski, a još manje liberalni univerzalizam. Upravo suprotno, njega odlučno odbacuju, a kao ključni mit radikalne i populističke desnice uspostavio se ultranacionalistički, palingenetički motiv ponovnoga revolucionarnog preporoda nacije, koji treba omogućiti da se nacija vrati istinskim povijesnim vrijednostima, očišćena od pogubnih utjecaja stranaca. Riječ je o ideji koju engleski povjesničar Roger Griffin naziva fašistički minimum. Radikalna desnica želi ga ostvariti nasiljem te odlučno odbacuje demokratski poredak. Za razliku od nje, desno populističke stranke prihvaćaju demokraciju, ali žele odbaciti neke njezine liberalne elemente. Oni smatraju da većinska volja nacije opravdava kršenje prava pojedinca i manjina. Nakon terorističkog zločina u Norveškoj desno populističkim strankama pada popularnost, ali očigledno je da će taj tip stranaka i politike još dugo biti važan dio europske politike. Vodstvo stranaka pokazalo se vješto i odmah se ogradilo i izbacilo članove koji su svojim izjavama relativizirali zločin. U tome je najdalje otišao regionalni političar francuskoga Nacionalnog fronta Jacques Cotuel, koji je napisao da je norveški terorist Breivik „borac pokreta otpora“, koji se suprotstavio „muslimanskoj invaziji“. Zbog sličnih razloga izbačen je i parlamentarni zastupnik FPÖ-a. Teroristički je zločin dakle imao i kolateralne žrtve na populističkoj desnici među onima koji su se služili govorom mržnje. Pokazalo se da fašistički minimum postoji ne samo kod ekstremne desnice nego i kod velikog dijela desnih populista. Isto tako pokazalo se da europska politika posjeduje jasan demokratski minimum, koji omogućuje da se govor mržnje izbaci iz legitimnoga političkog diskursa.

Očigledno je da politička borba protiv radikalne desnice traži drukčiju politiku na razini Europske Unije. Ali nju je nemoguće oblikovati ukoliko se svaka rasprava o problemu integracije muslimanskih imigranata proglašava rasizmom. Nedvojbeno je da problem postoji i da se od njega ne smije bježati, već se s njime treba suočiti. Rasprava je svakako potrebna, a vrijeme će pokazati hoće li europske stranke centra uspjeti pronaći prave odgovore na ekonomsku i političku krizu Europe. To je zapravo jedini put da se ekstremistima oduzme prostor. Trenutno, europska je politička klasa još odveć zaokupljena svojom slikom u javnosti, izmišljanjem marketinških strategija okrenutih isključivo idućim izborima, zadovoljavanjem raznih partikularnih interesa. Zauzeti svojom slikom u zrcalu ne zapažaju da je ono razbijeno, i da je vrijeme da se napravi novo, u kojem će se odražavati slika nove europske politike koja će moći odgovoriti izazovima vremena. Jasno, ne isključivo onim unutarnjepolitičkim, nego i onima koje donosi ekonomski uspon Kine i globalna financijska nestabilnost. Riječ je o međusobno povezanim strukturalnim problemima za koje treba što skorije pronaći rješenja. Inače bi se moglo pokazati da špenglerovske prognoze o propasti Zapada nisu potpuno bez osnove.