Nezaobilazan zbornik o nezaobilaznoj umjetnosti

Dok se loše slike ili skulpture uvijek mogu ukloniti, s arhitekturom je posve drukčije. Zgrade su skupe, snažno i na dulje vrijeme oblikuju javne prostore, i na opipljiv način služe ljudima. Zbog toga je odgovornost arhitekata velika, pa nijedna argumentirana rasprava o arhitekturi i njezinim problemima nije i ne može biti suvišna

Tijekom proteklih nekoliko godina Matica hrvatska u svojoj je najvećoj dvorani organizirala više trodnevnih povijesno-kulturoloških znanstvenih skupova s različitim temama vezanim za Hrvatsku u nedavno minulom stoljeću. Svi zainteresirani tako su dosad imali mogućnost aktivno izložiti vlastite, i(li) upoznati se s najnovijim spoznajama odnosno razmišljanjima svojih kolega s područja hrvatskog jezika, hrvatske politike, hrvatske glazbe, hrvatske arheologije i – čemu je posvećen ovaj tekst – hrvatske arhitekture. Poštujući staru latinsku izreku verba volant scripta manent, Matica hrvatska svaki je od realiziranih skupova ovjekovječila izdavanjem zbornika, formiravši tako novu i nadasve korisnu biblioteku objedinjenu pod naslovom XX. stoljeće. Svi zbornici vizualno su ujednačeni, a karakterizira ih jednostavan i – posve u skladu sa stručno-znanstvenim karakterom njihova sadržaja – ozbiljan grafički dizajn Luke Gusića.

Bela Auer, obiteljska vila, Rokova 15, Zagreb, 1928-1930.

Pokojni profesor Radovan Ivančević nerijetko je upozoravao kako arhitektura pripada među najljepše, najplemenitije, ali na određeni način i najosjetljivije vizualne umjetnosti. Loše slike ili skulpture, upozoravao je, uvijek se mogu ukloniti, a za njihovu realizaciju dostaje i relativno malo novca. S arhitekturom je pak posve drukčije. Zgrade su redovito jako skupe, one snažno i na dulje vrijeme oblikuju javne prostore, mijenjaju vizure urbanističkih cjelina i – što je osobito važno – posve konkretno i na opipljiv način služe ljudima. Zbog toga je odgovornost arhitekata, teoretičara arhitekture i izvođača iznimno velika, pa nijedna argumentirana rasprava ili razmjena mišljenja o arhitekturi i njezinim problemima nije i ne može biti suvišna. To isto, dakako, vrijedilo je i za znanstveni skup Hrvatska arhitektura u XX. stoljeću i njegov zbornik, što ga je na doista uzoran način uredio naš ugledni arhitekt i teoretičar arhitekture Tomislav Premerl.

Više naraštaja stručnjaka

Na skupu u Matici hrvatskoj u tri je dana izlagalo više od dvadeset izlagača iz različitih institucija poput Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ili Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, kao i nekoliko nezavisnih arhitekata i istraživača. Teme su, očekivano, varirale od povijesnih do izrazito suvremenih, čak i futurističkih, te od opće preglednih pa do pojedinačno konkretnih. Također – što valja osobito pohvaliti – skup je uspio okupiti više naraštaja stručnjaka, pa su se tako afirmirani profesori i akademici za govornicom ravnopravno izmjenjivali s posve mladim znanstvenicima.

Antun Ulrich, stambena zgrada, Preradovićev trg 5, Zagreb

Što je najzanimljivije što nam zbornik nudi? Akademik Velimir Neidhardt nadahnuto postavlja smjernice za predstojeću nam zadaću europske kontekstualizacije hrvatske arhitekture 20. stoljeća, pritom razdijelivši problematiku kojom se bavi na sedam međusobno logično odijeljenih razdoblja. Danas, kada se Hrvatska nalazi pred ulazom u Europsku Uniju, arhitektura može i mora biti važan identifikacijski čimbenik. Uostalom, sve novčanice za valutu euro ukrašene su isključivo arhitektonskim motivima, a to nipošto nije slučajno.

Vrlo je vrijedan i zanimljiv i tekst Krešimira Galovića o arhitekturi u razdoblju zloglasne NDH. Riječ je, naime, o donedavno posve neopravdano zanemarivanu razdoblju u hrvatskoj arhitekturi prošloga stoljeća. Galovićev pristup znanstveno je skrupulozan, na povijesnim izvorima utemeljen, a pritom i lako razumljiv.

Tomislav Premerl i Zlatko Karač daju nam sustavne preglede religijske arhitekture, prvi katoličko-kršćanske, a drugi one židovskoga podrijetla. U obama tekstovima moguće je pronaći niz zanimljivih zapažanja i korisnih podataka.

Modernizam – središnje mjesto hrvatske arhitekture

Središnje i najplodnije mjesto kada je riječ o arhitekturi europskih sredina, pa tako i one hrvatske, zauzima razdoblje modernizma, kako međuratnog tako i onoga neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U tom kontekstu opet valja spomenuti Premerla i njegov prilog o avangardi u hrvatskoj arhitekturi, zatim Dainu Glavočić, koja daje pregled međuratnog opusa riječkog arhitekta Bruna Anghebena, ali i sjajnu minisintezu Ljiljane Šepić o industrijskoj arhitekturi u Hrvatskoj promatranoj kroz prizmu svjetskoga konteksta.

Svaki na svoj način zanimljivi su i teoretski prilozi Radovana Miščevića, Ljubomira Miščevića te arhitektonskoga dvojca Vinka Penezića i Krešimira Rogine. Iako se tematski razlikuju, svaki od ta tri priloga ukazuje na svojevrsnu prekretnicu do koje je suvremena arhitektura stigla, nudeći istodobno i nadahnuta promišljanja za budućnost.

Moderna arhitektura i dizajn uvijek su bili tijesno povezani, a u tom smislu može biti poticajan kratak tekst Borisa Ljubičića, u kojem nam poznati grafički dizajner prezentira neka svoja iskustva u nadograđivanju već prepoznatljivih motiva te kreiranju suvremenoga vizualnog identiteta.

Spomenuli smo tek manji dio autora i priloga sa stručnog skupa o hrvatskoj arhitekturi u prošlome stoljeću. To nipošto ne znači kako oni nespomenuti nisu bili vrijedni i korisni. Uostalom, sve njih moguće je pronaći u zborniku koji svakomu, stručnjacima i laicima podjednako, toplo preporučamo. Arhitekturu, naime, nitko ne bi smio ignorirati. Nešto što, poput nje, obuhvaća i tiče se likovnosti, matematike, psihologije, sociologije, ekologije, pa čak i – nažalost – politike, svima nam, na ovaj ili onaj način, naprosto mora biti zanimljivo.