Neočekivan iskorak u predvidljivu opusu

Kako su hrvatski avangardist i ruska špijunka utjecali na nastanak najboljega romana hrvatskog barda

Miroslav Krleža bio je pisac vrlo jasna puta. Između dva svjetska rata on je salonski komunist koji svakim svojim djelom nastoji prokrčiti put jednoj ideologiji do vlasti, a sebi do uspjeha. Nakon 1945. on je enciklopedist koji nastoji znanstveno – i pseudoznanstveno! – opravdati sve dobre i loše strane komunizma, nakon što je komunistička partija došla, vrlo beskrupulozno, na vlast u Jugoslaviji. U toj, prilično pravocrtnoj karijeri, postoji kratko razdoblje kad je odbacio lenjinizam-staljinizam, kad se prestao zanositi društvenim eksperimentima, kad je počeo sumnjati u sve i kad je bio protiv svega. Dakle, u razdoblju 1937–1938. on je jednostavno od salonskog komunista postao salonski anarhist i ono što je važnije – napisao je i objavio svoje najbolje i najvažnije djelo – roman Na rubu pameti. Taj roman neusporedivo je bolji od svega što je napisao Ivo Andrić, njegov vječni konkurent za titulu Dvorskog književnika Njegove Presvijetlosti Josipa Broza I. de Lux. Kako je došlo do toga da se ružno crveno pače pretvori u blistavog crnog labuda koji je ovladao jugoslavenskom književnom baricom, nastojat ću što jednostavnije izložiti.

Miroslav Krleža želio je, pod svaku cijenu, biti gospodar već spomenute jugoslavenske književne barice. Početkom jeseni 1932. bio je vrlo blizu tomu zahvaljujući svojim prvim Sabranim djelima, zamišljenim u osamnaest knjiga, od kojih je zaista objavljeno devet. Zanemarimo sad to što je on krenuo u projekt Sabranih djela s 39 godine – što je bizarno! – već se osvrnimo na prve dvije knjige. Kao prva knjiga otisnuti su Glembajevi.

Jerolim Miše, Miroslav Krleža, 1928.

To ne iznenađuje jer je ciklus o Glembajevima, a u prvom redu Gospoda Glembajevi, izveden od 1929. do 1931. na pozornicama Zagreba, Beograda, Ljubljane, Osijeka, Novog Sada, Dubrovnika, Cetinja, Splita, Maribora, Skoplja i Sarajeva više od 200 puta! Naravno, kad je Krleža u pitanju, Glembajevi su nešto posve izmišljeno, jedna sredina koja u Zagrebu nije postojala, a da je i postojala, Krleža joj ne bi imao pristupa. U najboljem slučaju obitelj Strozzi, u koju je povremeno navraćao, mogla je biti nekakav slabašan predložak.

Problem s Glembajevima jest što su oni spretan derivat drame Mamino srce Janka Polića Kamova iz 1910. No kad Kamov opisuje ekonomski slom svoje, nekad vrlo bogate, obitelji Polić, nema nikakva izmišljanja! I zato Mamino srce šokira čitatelja – jer imamo osjećaj da prisustvujemo nečem brutalno iskrenom, Glembajevima bez nacifranosti, patetičnosti i skolastičnosti! Sve ono što je kod Krleže prenemaganje, kod Kamova je precizan opis jezive zbilje! Bolesti i umiranja, rakova i tuberkuloza, apsolutnog bogatsva i apsolutne bijede!

Problem s romanom Povratak Filipa Latinovicza malo je drukčiji – to je jednostavno vrlo pretenciozno, loše napisano djelo, prepuno iritirajućih, besmislenih slika poput: „...gnjila zelenkastomasna voda... protutnjala je šuma tih crnih lomnih konjskih nožnih stabljika... bljutavoslatko tijesto bez okusa... prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, konjska stegna... svi su glasovi bili tihi, kao omotani u krpe... u sivom pepeljastom osvjetljenju izgledali su kao crvene maske... gnjile puti... ostala mu je najpadavičavijom, najsladostrasnijom emocijom čitavog djetinjstva... ona gusta naslaga šminke pod tim potkožnim tajnama... a dim se vuče iznad krovova žućkastosiv i prljav kao gladno seosko pseto, težak kao vreća cementa i zelen kao blatna voda!!! Itd... Povratak Filipa Latinovicza bezvezno je lupetanje bez kraja i konca...

Za nagli Krležin zaokret od katastrofalnog Latinovicza do sjajnog romana Na rubu pameti vjerojatno je najzaslužnija Irina Aleksander (1900–2002), osoba koja je iz sjene upravljala koječim. Ta Ruskinja, udata za Božidara Aleksandera, jednog od najbogatijih Zagrepčana, vodila je komunistički salon i istovremeno bila važna osoba Kominterne za Hrvatsku, pa je isplaćivala komunističkim prvacima džeparac (pa i Josipu Brozu, s kojim se Krleža ilegalno sreće 1937. godine!) po nahođenju centrale, ali i svojim osobnim afinitetima. Irina Aleksander upoznala je službeno Krležu 1936. (vjerojatno znatno ranije) i uletjela je u hrvatsku politiku i književnost na neočekivan način. Ponekad je teško reći što je zaista bila ona, a što je tek književnost. Navodi se da je kod Krleže bila Madeleine Petrovna, ruska emigrantica u drami U agoniji, dok je kod Milana Begovića, u romanu Giga Barićeva, bila Irina Aleksandrovna Bessmertna. Također je nadahnula Rudolfa Habeduša Katedralisa, kod kojeg se pojavljuje kao Lara Petrovna Nikitina u Kavani Corso, Novaka Simića za lik gospođe Albrecht te Krležinu Bobočku u Povratku Filipa Latinovicza. Ta fascinantna osoba očarala je zagrebačke međuratne intelektualce spojem rafiniranosti, diskretnosti, partijske efikasnosti, slavenske privlačnosti i bogatstva.

U romanu Na rubu pameti Krleža je opisuje nemilosrdno kao fatalnu ženu koja ga je posve obuzela:

„Ta Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske kokainske afere u kojoj se kasnije pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inostranstvom...

…Kod jedanaestog viskija utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni topli, laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim, natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se svršilo u njenoj sobi dvjesto četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u prvom polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesto četrdeset i dva... ...Ta mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u čitav niz najsablasnijih sablazni.“

Irina Aleksander obuzela je Krležu i probudila je strast njegove dežmekaste tjelesnosti i podjednako dežmekaste duhovnosti! Ona je u njemu gledala iznimno darovita književnika, ali i ljubavnika, i dovela ga na rub pameti! Isušila je kaljužu njegova uma! Podrazumijeva se istovremena, dugogodišnja, otvorena netrpeljivost između Irine i Bele Krleža.

Krleža kao Kamov

Krleža je tako dobio bitan poticaj za novi roman, no na nastanak te važne knjige utjecale su još neke stvari. U razdoblju od 1937. do 1939. on izdaje novi izbor svojih Sabranih djela u deset svezaka. Roman Na rubu pameti izlazi kao sedma knjiga, u lipnju 1938. Krleža se tih godina družio i s Ljubom Wiesnerom, pjesnikom nabožnih stihova i izdavačem. Prva knjiga 1934. pokrenute Wiesnerove biblioteke bila je A. G. Matoš – In memoriam, o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti. Osim što je taj prigodni, promišljeno uređen zbornik donio niz ozbiljnih tekstova, on najavljuje na ovitku i Kamovljeve Sabrane novele. Na žalost, te Sabrane novele nisu se tada pojavile, kao ni potom najavljeni roman Isušena kaljuža. Godine 1938. Wiesner je uspio objaviti Kamovljevu knjigu Novele i eseji, s davnašnjim uvodnim tekstom Vladimira Čerine.

Miroslav Krleža pročitao je prvi put Isušenu kaljužu još 1918, kad je taj roman trebao biti objavljen kod zagrebačkoga Nakladnog zavoda Jug, koji je izdavao njegov časopis Plamen, ali i njegove Pjesme III i Liriku (1919). Družeći se s Wiesnerom, on se odlučio na ponovno čitanje rukopisa i s jednim anarhističkim, kamovljevskim nabojem pristupa svom tekstu. Kao i kod preuzimanja motiva i emocionalnog naboja Kamovljeve drame Mamino srce za Gospodu Glembajeve, tako i u ovom slučaju Krleža traži pravu formu i pravi iskaz. On od Kamova preuzima pisanje u prvom licu, buntovničku strast, neobaveznu narativnu strukturu te jednu negaciju svega: pisanja, stvaranja, ljudi, društva, politike...

„Ili: pišeš knjige, neuredan si, površan, priglup, pojma nemaš ni o čemu, javljaju se već prvi znaci staračkog umora, a igraš ulogu nekakve lokalne veličine, propovjedaš najispraznije ideje, vičeš, ne vjeruješ samom sebi, širiš zbrku i u samoobmani obmanjuješ ljude oko sebe! A zašto? Tvoje knjige ne kupuje nitko, a ako se i nađe kakav naivan pojedinac te razlista tu tvoju čudestvenu artičoku, zaboljet će ga glava. Od kakvog štampanog prikaza tvoje vlastite knjige opet tebe boli glava, glavobolni besmisao i migrene na sve strane, dakle zašto, čemu?“

Krleža, koji piše poput Kamova, obračunava se, pomalo neočekivano brutalno, i sa Zagrebom.

„Vratio sam se jutros iz Pešte. Uvijek jedna te ista slika na kolodvoru, poslije peštanskih ili bečkih povrataka: mali grad s tri fijakera. O kako je žalostan onaj krilati anđeo na Starčevićevoj kupoli. Kome on to svijetli svojom zubljom? Bio sam po kavanama. Sušičava zloba, krađe tiskara, krađe izvoznica, krađe uvjerenja, puna usta kleveta, lijevo i desno. Djelovati javno na tim našim javnim mjestima (bez obzira na to da li se to zove sabor, ili koje uredništvo, ili koja stranka) nije dokaz pretjerane pameti. Čovjeka izgrizu, popljuju i unište. Kod nas je čovjeku suđeno da krepa u tuđini kao pas ili da postane presvijetli. Ne zna se što je groznije.“

U gnjevu i razočaranju, stisnut između agresivnih nacionalista i podjednako agresivnih komunista koji su ga, gotovo, odbacili, obračuva se i sa svojim počecima, odnosno s Milanom Marjanovićem, koji mu je objavio prvi tekst u riječkim Književnim novostima 1914.

„Taj mračni tip, taj Dizdar-Barjaktarević, nosio je nad svojim lopovskim obrazima svetokrug narodnog borca: uhapšen zbog nekakvog ili nečijeg pisma kome nije poznavao ni sadržaj, jer je pri svemu tome igrao bezazlenu ulogu potpuno slučajnog donosioca, dakle pismonoše, on je odležao godinu dana carskog zatvora, godine tisuću devet stotina i četrnaeste, a tu je godinu po višem stjecaju okolnosti nekoliko godina poslije rata amortizirao obilato, s izvanredno solidnim kamatnjakom na dinastičkoj liniji.

U poratnom metežu... jedini izlaz za nas otkrio je u narodnom vezivu, u narodnoj predaji, u narodnoj pjesmi. Postao je gandijevac, pisao je antimarksističke polemike, bavio se antropozofskim pitanjima, zatim je postao član direktorija sumnjivih poludesnih omladinskih grupa, onda je počeo da propovijeda naš rasni preporod i preko noći postao suradnik vladinih listova za P.-P.-vlade, i otputova u inostranstvo. Govorilo se o njemu, sjećam se, da inostranstvuje kao poluslužbeni doušnik, poslije se vratio, izdavao dubiozne almanahe, pokrenuo dva-tri tjednika, opet zaronio u debelo inostranstvo kao pliskavica, i tako se pojavio u Centralu, sjeo za moj stol i od prvog momenta počeo je da me uzrujava.“

Cijeli roman mogao bi se čitati i kao knjiga s ključem, no svi ljudi su već odavno mrtvi i to može biti tek intelektualna igra za povjesničare književnosti. Ja prepoznajem Irinu Aleksander i Milana Marjanovića jer sam već pisao o njima i jasan mi je, pa donekle i razumljiv, nemilosrdan Krležin ton u njihovu karikiranju.

Bespoštedna slika vremena

Tijekom proljeća 1937. Krleža je bio u Rimu. Jedan tako intelektualno nadahnjujući put ostavio je trag i u romanu.

„Tog svibanjskog jutra, kada je došlo do neugodnog, upravo sramotnog incidenta u Sikstini, bio sam – ako se uzme objektivno – više pospan nego uzrujan...

Prolaze barbari pred Michelangelom s najraznovrsnijim emajliranim znacima svojih pogleda na svijet, kojima se ponose javno kao cvijetom u zapučku: trobojnice, liktorski snopovi, svastike, dvokolice, lopte, zvijezde, globusi, ljiljani, križevi, sve simboli jednog obezglavljenog vremena koje nema ni intelektualnog, ni moralnog, ni estetskog lica.“

U osnovi radnja romana posve je nebitna – formalno se vrti oko suđenja zbog uvrede – bitna je energija kojom Miroslav Krleža daje bespoštednu i kompleksnu sliku vremena, maestralno povezujući stvarno i izmaštano te upozoravajući na neizbježan dolazak idućeg velikog rata.

„Ležim u sobi zamračenoj crnim zavjesama. Danas kad se kreću ogromne povorke gomila u svim smjerovima, što znači osamljeni pojedinac u tim nepreglednim količinama strasti i zasljepljenih predrasuda, i što može čovjek u tim brodolomima, ne imajući pojasa za spasavanje, a nije toliko kratkovidan te bi mogao da se opije patosom laži koja narkotizira utopljenike vjekovima. Naši dani protječu s našim životima kao sjenke Foxovog 20th Century skandala. Novine sve ludom brzinom padaju na platno stvarnosti, ta igra svjetlosti i sjenke, ta tajanstvena predstava evropske laži postaje svakim danom sve mračnija i sve zagonetnija, strava u gledalištu očigledno sve uznemirenija, i nitko ne može znati kada će madridske ili šangajske bombe što ih promatramo iz svoga bioskopskog sjedala padati doista i po našim vlastitim glavama.“

Pravi kraj romana jedna je kratka vijest:

„Samoubojstvo jedne artistkinje. U kabaretu Tref-bara, gdje je nastupala kao pjevačica starih pjesama, otrovala se sinoć poslije predstave artistkinja Jadviga Jesenska. Uzrok samoubojstva nije poznat.“ Na rubu tog istog bečkog Journala, pripisano istom rukom i istom tintom kojom je bila napisana adresa na omotu pisma, stajalo je: „Po želji pokojnice.“ S poštovanjem: „Nelly“ – prezime nečitljivo.“

Nesuđeni Nobel

Miroslav Krleža u jednom trenutku zatišja pred oluju uspio je disciplinirati svoj talent i svoju zastrašujuću radišnost usmjeriti pravim putem. U tome su mu, na različite načine, pomogli: već odavno mrtav Janko Polić Kamov, vrlo živa i tada beskrajno moćna Irina Aleksander, smušeni idealist Ljubo Wiesner te vrlo okretni i amoralni Milan Marjanović, pokretač i glavni urednik 23 časopisa! I naravno niz drugih, od kojih se može spomenuti nevjerojatno uspješan književnik Vladimir Nazor, koji upravo 1937–1938. godine gradi istodobno dvije vile u Zagrebu od honorara koje je dobio za niz udžbenika. S Nazorom je Krleža u kavanama raspravljao, kao velikan s velikanom, o svemu osim o politici!

Nakon 1945. Krleža je, poslije smrti Nazora i Marjanovića, izrastao u neprijeporni autoritet komunističkog pisca-enciklopedista. Upravo zbog novostečenog položaja, bard s Gvozda učinio je sve kako bi roman Na rubu pameti odgurao prema samu rubu svog opusa, a umjesto njega u prvi plan gurnuo Povratak Filipa Latinovicza. Ipak je u Na rubu pameti vrlo otvoreno napisao:

„Sve je u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere.“

Krleža je umro 29. prosinca 1981, nešto više od godinu dana poslije Josipa Broza, koji je preko moskovskog hotela Lux i cinkanja suboraca došao na čelo komunističke partije Jugoslavije, potom uzdigao Krležu do arbitra elegancije cijele jugoslavenske barice, formirao Pokret nesvrstanih 1961, čime je, indirektno, priskrbio Ivi Andriću Nobelovu nagradu, iako je, intimno, to želio za Krležu. Ni jedan ni drugi nisu rado, nakon 1945, održavali vezu s Irinom Aleksander, no ona ih je obojicu nadživjela i ostavila nam neurednu autobiografsku knjigu Svi životi jedne ljubavi (Zagreb, 2003) s prekrasnim, dugim poglavljem Fuga Krležijana, koje objašnjava mnogo toga...