Nebo nad Dresdenom

Osim što je svjetski poznat kao spomen-obilježje Drugoga svjetskog rata, saski je grad Dresden zahvaljujući klasicima poput Klaonice 5 Kurta Vonneguta ili Uništenja Dresdena Davida Irvinga odavno priznat predmet svjetske književnosti. Unutar konteksta novije germanistike, takozvana je „Firenca na Labi“ u zadnje vrijeme ponovno u središtu pozornosti: u općekulturnom smislu, novonastali se interes za nj ponajprije duguje rekonstrukciji Frauenkirche, slavne barokne crkve uništene u bombardiranju, a u književnom pogledu mladim autorima kao što su Ingo Schulz (popularnom i u Hrvatskoj), najvažniji suvremeni njemački pjesnik Durs Grünbein te nedavnom golemom uspjehu monumentalnog romana Toranj Uwea Tellkampa. Svi su ti kulturni događaji gotovo pokrenuli svojevrsnu modu Dresdena. Tellkampovu Tornju, često uspoređivanu s Buddenbrookovima, uspjelo je evocirati sliku enklave Bildungsbürgera, naime obrazovanih građana koji su neovisno o svim vremenskim strujama i nekadašnjem DDR-u gotovo eksteritorijalno živjeli u ekskluzivnom dresdenskom predgrađu Weisser Hirsch. Uz to valja spomenuti da se nedavno pojavio stanoviti preokret u njemačkoj književnosti, koji teži opisivanju prešućivanih patnji njemačkoga naroda u Drugom svjetskom ratu. To se dogodilo zahvaljujući naslovima poput Rakovim korakom Güntera Grassa, koji tematizira rusko potapanje njemačkog izbjegličkog broda Wilhelm Gustloff, te glasovitog eseja Zračni rat i književnost W. G. Sebalda.

Prev. Snježana Božin, Fraktura, Zagreb, 2010.

U tom kontekstu može se promatrati i najnoviji, 2008. objavljen roman Kaltenburg Marcela Beyera, u kojemu se svakako odražava spomenuti trend. Marcel Beyer (1965), rodom iz zapadne Njemačke, započeo je spisateljsku karijeru kao glazbeni kritičar te pod snažnim utjecajem konkretne poezije i Nouveau Romana (što se osobito vidi u njegovu proznom prvencu Das Menschenfleisch, naime Ljudsko meso). No objavljivanjem hvaljenoga romana Flughunde Beyer se obratio konvencionalnijim narativima te ubrzo stekao status suvremenoga klasika. Već se u tom djelu razabire Beyerova osnovna tema, koju će razrađivati u Kaltenburgu, naime Treći Reich i njegove posljedice na Saveznu Republiku Njemačku. Također, već u romanu Flughunde autor poseže za znanstvenim elementima radi postizanja autentičnosti priče. Dok je u tom romanu protagonist njemački akustičar (koji je fiktivni prijatelj Hermanna Goeringa), u Beyerovu novom tekstu susrećemo pripovjedača zoologa Herrmana Funka i njegova mentora, slavnoga znanstvenika Ludwiga Kaltenburga, čija je životna zadaća istraživanje životinja, ponajprije ptica, ne bi li u njihovu ponašanju pronašao analogije s čovjekovom prirodom. Uz to je Kaltenburg (rodom Bečanin koji je radio u pruskom Poznanu, pa u Königsbergu i u socijalističkom Dresdenu) i oličenje njemačke sudbine; autor je spornih studija naslovljenih Pet jahača apokalipse, u kojima iznosi tabuiziranu temu viših, odnosno nižih vrijednosti pojedinih ljudi, no bez namjere da opravda izgradnju plinskih komora, te Praoblika straha, u kojima određuje strah kao glavnog pokretača opstanka vrsta. Strah je također jedna od tema Beyerova romana: naime, istraživanje dvaju političkih sustava utemljenih na strahu iz distancirane perspektive znanstvenika te prikaz njihove uloge u totalitarnim režimima, što je u prvom redu očigledno u biografiji naslovnoga Kaltenburga, no i u pripovjedačevim mutnim uspomenama na oca, koji je u Hitlerovoj Njemačkoj radio kao botaničar.

Naracija romana sastoji se uglavnom od Funkove asocijativne rekonstrukcije vlastitoga života u razgovorima s prevoditeljicom s kojom se upoznao dok ju je uvodio u ornitološku terminologiju. Budući da je Funkovo sjećanje izbrisano u savezničkom zločinačkom bombardiranju Dresdena, misli mu se sve više okreću ornitologu Kaltenburgu, nekadašnjem očevu kolegi, koji ga je kao dijete spasio i prihvatio kao sina. Iako je Funk krajnje nepouzdan svjedok, jer ne vjeruje vlastitim uspomenama te ne može pojmiti što se uistinu dogodilo, čitatelj postupno slaže mozaik njegova karizmatičnog mentora, i to uz pomoć spomenutoga lika prevoditeljice.

U nizu aluzija, kao što su čistke SED-ove vlade, ozračje izdaje i svuda prisutnih doušnika te Kaltenburgov nagli bijeg iz Dresdena, nastaje slika diktatorske tobožnje Njemačke Demokratske Republike. Na kraju se ispostavlja da je Kaltenburgov život, beskrupulozno posvećen znanosti, bio jednako lažan kao i obećanja spasa i pravednosti svih socijalističkih sustava. Kao što se Beyerov prethodni roman motivski vrtio oko iskustva lika akustičara što je snimao zvukove umirućih vojnika, u ovom pak djelu autor priziva glasove prošlosti. Tomu pridonose i digresije posvećene Marcelu Proustu, a i vrsna uporaba žargona raznih znanstvenih disciplina.

Zanimljivo je da je Kaltenburg konstruiran oko života nekoliko stvarnih osoba: nije teško u crtama istoimenog znanstvenika prepoznati slavnog austrijskog etiologa Konrada Lorenza, kojemu je bila uskraćena profesura u poslijeratnoj Austriji zbog sudjelovanja u nacizmu. Uz to postoji i lik ekscentričnog umjetnika koji po mnogočemu podsjeća na Josepha Beuysa te na nešto manje poznata dokumentarista Heinza Sielmanna. No, usprkos tome, ne može se reći da je Kaltenburg roman s ključem, jer su njegovi likovi isključivo postavljeni kao umjetnički arhetipovi dvadesetog stoljeća. Među najdojmljivijim epizodama ističe se bombardiranje Dresdena (koje se pak ne prikazuje opisom patnji stanovnika, nego pojavljivanjem horde majmuna pobjeglih iz zoološkog vrta koji poput ljudi počinju kupiti leševe) te Kaltenburgovo razmišljanje uoči smrti, znakovitog trenutka u kojemu podere sve svoje rukopise i znanstvena djela, ne bi li time oslobodio prostor svojim najdražim pticama da nesmetano saviju gnijezdo.

Sve u svemu, Marcel Beyer romanom Kaltenburg stvorio je zahtjevnu teksturu raznorodnih, često i oprečnih uspomena, čija istinitost ne može biti ustanovljena. A one, uz zanimljive likove i solidnu priču zasnovanu na teškoj sudbini jednoga grada, uspijevaju prikazati tragičnu noviju njemačku povijest.