Našoj kulturi nedostaje strasti

Smiješno mi je što se suvremena generacija naših pisaca prozvala stvarnosnom generacijom / Komunizam i jugosocijalizam su jedno te isto / Veliki utjecaj stranih književnih hitova doveo je do disperziranja virtualnosti u našu književnost / Nemamo kritike, ali ipak imamo kritičara, što je nelogično / Hrvati su nesigurni u sebe pa stalno u sve sumnjaju / Više nije dovoljno napisati dobru knjigu, nego je važnije da pisac ima kolumnu u novinama, što su obilato iskoristili Jergović, Perišić, Tomić... / Naša kultura ne reagira u kritičnom trenutku, zbog čega buja učmalost / Ni dan-danas još ne znamo tko smo, što smo, kamo idemo

Nakon Gundulića, Držića i Vojnovića s pravom se može ustvrditi da su Dubrovnik i hrvatska književnost u Radi Jarku dobili književnika iznimne nadarenosti. Po opsegu napisanoga i širini tema Jarak prednjači u srednjoj generaciji pisaca kojoj pripada. Osim toga on je jedan, ako ne i jedini, koji govori o mnogočemu o čemu drugi šute. Sve to povod je ovom razgovoru.

Snimio Mio Vesović

U pjesmi Sam, objavljenoj u prvoj zbirci pjesama Demon u pari kupaonice, napisali ste: „Kad mi ništa ne ide od ruke onda sjedim u sobi.“ Je li zatvoreni prostor inspiracija ili misao na slobodu?

I jedno i drugo. Imao sam faze života kada sam išao prema van, prema svijetu – kada sam puštao svijetu da ulazi u moj život i ono što pišem – a imao sam i faza kada sam se zatvarao i bio sam sa sobom. Sada sam opet, čini mi se, na putu prema zatvorenom prostoru, prostoru koncentracije koja je također vrsta slobode, unutarnje slobode.

Stvarnost spominjete u gotovo svim svojim djelima, što je vama stvarnost?

Stvarnost je fenomen kojemu se prilazi na različite načine. Svaki čovjek na svoj način percipira stvarnost, drukčije je vidi i različito tumači. Stvarnost spominjem zato što nisam znao i još ne znam što je ona zapravo. Mnogi filozofi pokušali su dokučiti što je stvarnost i nisu uspjeli. Zato mi je smiješno što se suvremena generacija naših pisaca prozvala stvarnosnom generacijom. Kao, oni su shvatili, proniknuli bit stvarnosti.

Je li stvarnost možda neko mjesto između vizije i realnog života?

Moglo bi se reći da se u stvarnost upleće osobna vizija i realno, ono što se zaista događa.

Dominira li vam ono što potiče viziju ili ono što viziju uklapa u realno?

Meni je bitan prostor između realnog i vizije jer se često vizija uklapa u realno, s tim da ponekad vizija krivo interpretira realno. Ali jedno i drugo mi odgovara. Ondje gdje se vizija ne poklapa s realnim postoji umjetnički zanimljiv prostor, a rijetko se poklopi jer je to odveć savršeno. Baš danas gledao sam film Dušana Makavejeva Čovjek nije ptica u kojem se vizija socijalizma potpuno ne poklapa s realnim stanjem na terenu.

Mnogi danas u nas represiju komunizma i komunizam konvertiraju u humani socijalizam, kao da nitko od nas nije iskusio komunizam. Je li to krivotvorenje stvarnosti?

Komunističko-socijalistička stvarnost bio je samo jedan model stvarnosti koji se htio nametnuti kao jedina stvarnost. Kako ljudi različito doživljavaju stvarnost, time se želi reći da stvarnost nije kompleksan fenomen. Međutim, upravo takvo nametanje jednog dijela stvarnosti pokazuje kompleksnost stvarnosti. Danas to osobito čine mediji, koji stalno nameću jednu interpretaciju stvarnosti tvrdeći da je to jedina ispravna stvarnost. Čak i jedina budućnost. Sreća je što se u književnosti može otići nekoliko koraka dalje, može se razviti jezik, mogu se razviti različiti aspekti stvarnosti. Taj književni model ne može se primijeniti na komunizam i jugosocijalizam, koji su jedno te isto i koji mi zvuče jednako loše.

Jesu li naša medijska stvarnost te stvarnosna proza i poezija, koja se sada u Hrvatskoj osobito forsira i cijeni, nametanje virtualne vizije svijeta?

Baš to! Snažan utjecaj stranih književnih hitova, prijevoda onoga što se najbolje prodaje, doveo je do disperziranja virtualnosti u našu književnost. Osobito posljednjih četiri, pet godina. Sreća je da je s tim došla opća kriza, koja je dovela do toga da u književnosti ostaju i opstaju samo fanatici, koji se ne šlepaju u književnosti nego zaista puno rade.

Hoćete reći da je književnost najviše rad?

Književnost jest rad, vrlo težak rad. Rad koji je podcijenjen i slabo plaćen. Pisanje je kao građenje kuće. Nakon pisanja često osjećam tjelesnu iscrpljenost.

Je li vaš roman Pustinje zapravo stvarnost, iako su ga kritičari proglasili fikcionalnom autobiografijom?

Pustinje su autobiografski roman, moja vizija stvarnosti, to je moje pretakanje stvarnosti u medij jezika. Naravno da nisam mogao sve izmisliti. U pisanju Pustinja dosta mi je pomoglo književno iskustvo Brune Schultza, ali i Danila Kiša, koji je tu vrst pripovijedanja preuzeo od Schultza. Pustinje su moje iskustvo odrastanja u Dubrovniku, odnos oca i majke.

Zašto vam je fabula rasuta?

Bilo mi je teško isfabulirati Pustinje, tako da sam na razini fabule mnogo bliži Schultzu, koji također nema fabule. Kad je riječ o autobiografskom, to se doista dogodilo, samo što sam ja to vidio na pomalo iskrivljen način. Ali vrlo rijetko pišem o nečemu što nisam doživio barem u trenutku dok pišem.

Imate li problema s prepletanjem fikcionalnoga i stvarnosnoga?

Nemam, jer to je nešto posve normalno. Ljudima se to stalno događa. Ljudi shvaćaju da je tu riječ o književnosti, shvaćaju te nijanse. Većina čitatelja shvaća te nijanse.

Je li to u književnosti ono što je boja u slici?

Možda, ali ne mora biti. Prije bih rekao da je tu riječ o nekim emotivnim stanjima. Možda je to s bojom moguće kao metafora.

Opsjednuti ste detaljima. Znači li to da se od detalja sastoji svijet ili od detalja gradite svoj književni svijet?

Pa svijet se sastoji od detalja. Postoje mnoge književne škole koje su objašnjavale podrijetlo detalja, kao primjerice novi francuski roman. Jasno, stvar se može gledati i dijalektički, da se od detalja gradi svijet. To je slično.

Kada to usporedite sa slikom, što bi detalj bio u slici?

Ne znam, to mi je zaista teško usporediti. Ne znam što bi detalj bio u slici. Ne znam.

Bez obzira na neznanje čini mi se da je detalj u vašim književnim djelima proizvod slikarskog osjećanja svijeta.

Pa jest. To je nešto što je dio mene, moje biti.

Kada ste u sebi otkrili pisca, kada ste to počeli prepoznavati?

Oduvijek sam to osjećao. No trebalo mi je dugo vremena da nešto napisano objavim jer sam prvo htio pročitati sve što me zanimalo. Htio sam provjeriti sebe u odnosu na pravu književnost. Za to su trebale godine i godine. Zaboravio sam kada sam prvi put nešto objavio, ali dugo nisam objavljivao iako sam stalno pisao.

Što vas je ponukalo da počnete objavljivati?

Konačna odluka da želim biti pisac.

Potpuno ste odustali od slikanja?

Mogu ja i slikati, ali predan sam samo pisanju.

Je li odrastanje u Dubrovniku jako utjecalo na vas, ne samo tematski nego i filozofski?

Jest. Ali mnogi ne shvaćaju da je Dubrovnik iznimno teško uklopiti u bilo koje umjetničko djelo.

Zašto?

Zato što ima svoj talog, patinu, svoj brend... Trebale su mi godine i godine da napišem Pustinje. Da opišem to dubrovačko kafkijansko sivilo. Dubrovnik i Zagreb, po mom mišljenju, jako su slični gradovi.

Nije li Dubrovnik odveć statičan?

Jest po učahurenosti u prošlom. Baš zato je teško pisati o Dubrovniku.

Ne želite se zamjeriti Dubrovniku?

Ne! Nisam ljut na Dubrovnik.

Znači li to da dobro možete pisati kada ste ljuti?

Onda se mogu zamjeriti. Ali sada nisam ljut. Odselio sam se i hladan sam prema njemu iako je moj rodni grad.

Ipak često varirate teme Dubrovnika.

Tako se vraćam sebi, djetinjstvu, to je neka nostalgija.

Što je vama nostalgija?

Nostalgija ima mnoga značenja, a meni je to sjećanje na mjesto iz kojega sam otišao. Nije srcedrapateljni žal, nego sjetno sjećanje na neke davne dane koji imaju svoju patinu.

Česta tema vaših djela su muško-ženski odnosi, prostitucija, ljubav, nezadovoljstvo, a najviše očaj. Kierkegaard je pisao o očaju kao o bolesti nasmrt. Je li vaš očaj te vrste?

Teška je to tema. Odmorimo se.

Dobro, jeste li Enciklopediju očaja napisali ili ste je tek počeli pisati?

To je bilo zamišljeno kao veliki ciklus pa su me neki kritičari počeli napadati da sam odveć ambiciozan. Ali zašto ne? Naravno da taj ciklus ne mogu napisati preko noći i on u ovom trenutku broji četiri, pet objavljenih knjiga, a na objavljivanje čekaju još dva rukopisa. Vjerujem da bih mogao napisati barem desetak knjiga. To je veliki ciklus.

Zašto ciklus?

Zato što me zanima kao forma. Nije veličine Balzacove Ljudske komedije, ali jest slična forma. U nas se često govori o romanu, o kratkoj priči – godinama se govori kratka priča ovo, pa ono, sada se na isti način govori o romanu – a kada netko spomene ciklus, onda taj kritičarima nije normalan. Ja više ne znam što čovjek u ovoj zemlji treba napraviti.

Možda ne osvrtati se na ljubomoru mnogih nedarovitih?

Vjerojatno to.

S obzirom na rečeno, imamo li mi uopće kritiku?

Nemamo kritike, ali ipak imamo kritičara, što je nelogično. Novinskog kritičara u nas više ne smatraju ozbiljnim pisacem, što je dovelo do urušavanja novinske, a onda i svake druge književne kritike.

Ne zaboravljate li kritičare koji su se vezali uz određenu grupu pisaca i određenu poetiku, koji hvale samo te pisce i jednu poetiku?

U pravu ste, toga ima. Svaku su večer na piću, na kojem se dogovore što će sutra biti u novinama. To me podsjeća na Bulgakovljeva Majstora i Margaritu, kada su se kritičari sastajali na Patrijaršijskim ribnjacima, gdje na početku romana urednik mladom kritičaru kaže što treba napisati.

Ne živcira vas ta vrsta nemorala?

O njoj ne mislim ništa dobro. Zato se treba boriti protiv toga.

Kako se boriti protiv nekoga tko ima medije, utjecaj, moć..?

Izgledi su mali, ali ima šansi. Treba se boriti umjetnošću. Teško je, ali može se.

Mogu li u sadašnjem svijetu biti poraženi ljudi koji stvaraju lažnu sliku o svijetu i prostoru u kojem žive?

Veći će ih dio propasti, ali dio nikada neće, jer svijetu uvijek treba i takvih. Zato će uvijek neki takvi opstati.

U tekstu Kako je nastala Enciklopedija očaja na jednom mjestu pišete da svijet čini samo troje. Jeste li mislili na trojstvo Oca, Sina i Duha Svetog?

Ne mogu se sjetiti toga dijela.

Niste vjernik?

I jesam i nisam, znate kako to ide.

O čemu to ovisi?

Ne znam. Ali zaista mi je teško zamisliti sve što živimo bez nekoga reda.

Bez providnosti koja time upravlja?

Da. Jer ni dan-danas još ne znamo tko smo, što smo, kamo idemo. Još to nismo uspjeli spoznati. Još su ta pitanja otvorena. Ja sam posljednji koji na to može dati pravi odgovor.

Vjerujete iz straha da ne pogriješite?

Preteška su to pitanja.

Je li vam u usustavljivanju svijeta važniji vrag ili anđeo?

Važniji mi je anđeo, ali život me naučio da moram biti vrag jer su svuda oko mene vragovi.

Neće li zato svijet otići kvragu?

Zato mi je važniji anđeo.

* * * *

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 456-457, od 8. rujna 2011.