Na tragu Zlatnih godina

Ovogodišnje Ljetne igre moraju se povući u preostale mirne kutke Grada na periferiji...

Tradicija Dubrovačkih ljetnih igara, šezdesetdvogodišnjih, svjedoči da uspješnost dramskoga programa leži u naizgled jednostavnoj činjenici koju su šezdesetih i sedamdesetih godina, zlatnih festivalskih sezona formulirali ravnateljica-intendantica DLJI-a Fani Muhoberac i ravnatelj dramskoga programa Kosta Spaić: svake sezone barem jedan Držić – barem jedan Shakespeare – barem jedan suvremeni autor – barem jedan klasični autor – barem jedno europsko gostovanje – barem jedno izvaneuropsko gostovanje – barem jedan recital – barem jedna dramska uz barem jednu glazbenu izvedbu svaku večer, barem jedna ponoćka svaki dan – bogat off-program mladoga teatra – svakodnevna popratna događanja – stvaranje svih predstava angažmanom Festivalskoga dramskog ansambla, koji uključuje reprezentativnu ekipu hrvatskih glumaca i mladih studenata – svaka predstava na drugom prostoru Grada-teatra, prema uzoru na Držića i zlatno doba hrvatskoga kazališta u Dubrovniku u 16. stoljeću – ideja ambijentalnosti koja počiva na aktivnom, profesionalnom i emotivnom suodnosu prostora, umjetnika, Dubrovčana i gostiju.

Ovogodišnje Ljetne igre moraju se povući pred naletom primitivizacije, drugonaraštajne tajkunizacije i pseudoumjetničkih, estradnih i novobalkanskih tzv. kulturnih tijekova u preostale mirne kutke Grada na periferiji, uklanjajući se svenazočnim ugostiteljskim objektima, povorkama kruzerskih turista, noćnim bandama te alkoholiziranim i najvjerojatnije narkomanskim razularenim revelinskim noćnobarskim i tulumima u središtima grada s kičastom ljubičastom rasvjetom po zidinama. Ravnateljica dramskoga programa Dora Ruždjak u svojoj drugoj mandatnoj godini s programa izostavlja predstave koje je postavio njezin dugogodišnji prethodnik Ivica Kunčević, a ostavlja prošlogodišnje dvije premijerne: Zajčeve Spašene i Gogoljeva Revizora. Umjesto Držićeva Skupa stavlja premijernu Katu Kapuralicu, a Hamleta zamjenjuje premijernim Sofoklovim Kraljem Edipom u izvrsnom prijevodu Lade Kaštelan. Kao zamjenu za ponoćnu scenu uvodi dvije predstave u dvadeset i tri sata: hrvatsku praizvedbu u Sponzi Prizorâ s jabukom u inteligentnoj a hermetičnoj režiji i izvedbi, uz glazbenike Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza, autorice teksta o ratu i žrtvama rata Ivane Sajko, koja je svjetsku praizvedbu doživjela u Bernu 2009, i naknadno u program stavljenu gostujuću Divu u režiji i izvedbi Edvina Liverića i Tradicijsko-fikcijskoga kazališta. U lerovskom prostoru Lazareta Studentski teatar Lero prikazao je Ljepirice u režiji Davora Mojaša prema tekstovima Kazalija, Vodopića, Kaznačića i Pucića.

Univerzalan tekst Vlaha Stulića Stullija nastao oko 1800. kao prva groteska u hrvatskoj drami prepun psovki i životne tuge s goldonijevskim komedijskim proplamsajima dramaturginja Katarina Pejović i redatelj Dario Harjaček stavljaju u okvir socijalističkih sedamdesetih i osamdesetih dvadesetoga stoljeća i naše tzv. novokapitalističke sredine, ostavivši Stullijev jezik, uz jednu govornu i spolnu intervenciju: Kanđe više nije javni pisar nego matičarka, kojoj glumica Perica Martinović daje ritual iz naše suvremenosti. Mješavina se izgovora nije izbjegla, pa činjenica postojanja drukčijih, nedubrovačkih idioma u istoj obitelji čudi i ljuti. U modelu kazališta u kazalištu uz Stullijevu Čeljad koja slušaju iz obližnjih funjestara, koja na predstavi bacaju sirova jaja na dubrovačku „kazališnu djelatnicu na plaći“ koja sjedi u gledalištu, ulogu imaju i scenski radnici, studenti glume Nikola Baće i Romano Nikolić. Umjesto Battine, oštijera i Korčulanina iz Stullijeva teksta uvode se turisti Englezi, oslikavajući ljetno afitavanje soba, pa se te intervencije podudaraju s komedijama Feđe Šehovića. Adekvat klaustrofobičnu prostoru Među vratima od Peskarije, u kojima izvorno autorski živi obitelj čuvara gradske straže, Harjaček pronalazi na pjaceti-đardinu Ispod svete Marije, na vrhu Grada, uza zidine s morske strane. Vertikalnu impostaciju dramskoga Stullijeva prostora povezuje s horizontalnom i protočnom, ali i voajerskom filmske slike, spajajući bergmanovske slike tjeskobe i felinijevske kadrove mediteranske užurbanosti. Prostor hvata dah u prolazu grabeži i životne nesreće, kad Dubrovnik umire od nekulture. Glumački se modeli uzimaju iz dubrovačke stvarnosti: Maro Martinović u ulozi mrnara Tikvulina, Srđana Šimunović u ulozi Marice, Perica Martinović kao ženski Kanđe, Branimir Vidić kao Vukić. Nikša Butijer kao kapural Luka, Jelena Miholjević kao Kate i Barbara Prpić kao njihova starija kći Mare unose energiju groteskne nam sadašnjosti, s dramatskim osvješćivanjem u alkoholiziranu plesu komedije, burleske i tragedije egzistencije. Najistaknutiji su završeni studenti treće godine glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu dubrovačkoga podrijetla: Nika Burđelez kao strastvena, inteligentna i svepromatrajuća meštrica, mlada Pavle, i Ivan Magud kao mladi Luko, svojom svenazočnošću, s malešnim tekstom i stalnom pokretnom glazbom uza se kao igračkom sreće – predstavljajući se kao novi Izet Hajdarhodžić hrvatskoga glumišta. Upravo zbog tih mladih talenata ovu predstavu treba pogledati – u trenutku kad njihovi vršnjaci tužno gube vrijeme sjedeći u sumnjivim noćnim klubovima.

U zlatna vremena, na Igrama 1971, bile su tri velike premijere s Festivalskim dramskim ansamblom, Prikazanje Pavlimira ljeta 1971, Život Eduarda II, kralja Engleske, Svrha od slobode, uz izvrsne reprizne predstave kakve su Držićev Dundo Maroje, Vojnovićev Allons enfants!, Držićev Skup, sve u Spaićevoj režiji, Shakespeareov Macbeth u Habunekovoj režiji. Gostovali su U očekivanju Godota, Stoppardov Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, Novela od Stanca, Eugene O’Neill Memorial Theatre Centre, The National Theatre of the Deaf, SAD, The ETC Company of La Mama, New York. Uz trinaest različitih predstava s trideset i osam izvedbi na ponoćnoj je sceni prikazano i devet različitih predstava i gostovanja s deset izvedbi kazališnih umjetnika od Milana do Pariza, od Zagreba do New Yorka i Tel Aviva.

Na tragu zlatnih godina bila je druga ovogodišnja premijera, Sofoklov Kralj Edip u inteligentnoj, preciznoj i hrabroj režiji Eduarda Milera koji je, uz dramaturšku suradnju Žanine Mirčevske, Sofoklovu tragediju predočio kao tekst o političkoj i društvenoj odgovornosti u apokaliptičnoj viziji Grada-tvrđave što tone odzrcaljujući se u vodi i moru kao znaku pitanja, slutnje i identiteta. Majstorskom glumom, racionalnim i emotivnim glumačkim lukom, glasom i stasom Mislav Čavajda bio je Edip, sa štakama zbog ozlijeđena koljena sudbinski se stopivši s edipovskim natečenim stopalima, štapovima i ticalima posrnule istrage o krivnji, ali i kao trpnje pun puzač po skalinima sramotne egzistencije bez vlastite krivnje, zasluženo, dodirnuvši arhetip, dobivši Nagradu Orlando. Želimo Dubrovačkim ljetnim igrama da dogodine jedre na tragu edipovskih proplamsaja. Trebaju nam i želimo da budu najbolje.